Zagreb – Istanbul

AFRIKA – Putopis 1/22

Četrnaestog srpnja dvije tisuće dvanaeste u devet sati skuplja se grupa na zagrebačkom aerodromu. Idemo u Afriku. Neki su mi poznati s putovanja u Peru. Upoznajem svoju cimericu. Izgleda mi nedostupno. Otpuštam sve. Pripremam se za dalek put. Ne osjećam nikakav poziv od tamo. Idem, jer sam tako odlučila. Nisam se pripremala za putovanje. Želim svoje neposredno iskustvo. Jedino što sam proučavala bili su antimalarici. Kad sam shvatila da se nakon njih tri godine ne smije davati krv, odlučila sam da ih neću piti. I nakon odluke osjetila onaj duboki mir koji zavlada svaki put kad donesem dobru odluku.

Ne volim rastanke. U njima je uvijek neka konačnost. Tišina ulazi u mene, ja ulazim u tišinu. Gore je veliko nebo, dolje veliko more. U daljini zemlja nasjeckana na polja različite veličine. Ovako, s neba, izgleda kao da se neki veliki planer igrao ravnalima. Slučajnim potezima uspio je uloviti ravnotežu. Hoću li ja uspjeti uloviti svoju?

Istanbul. Aerodrom velik. Rijeke različitih ljudi. Gledam ženu u crnoj burki. Kroz prorez joj bljeskaju crne oči. Muškarac hoda samosvjesno. Prate ga četiri žene. Od straha da se ne pogube, ne gledaju kuda hodaju. Izgledaju kao raštrkano stado. Na klupi leži mlada Indijka s grivnama oko skočnih zglobova i prstenjem na nožnim prstima. Samo su palac i mali prst slobodni. Tamnoputi dječak ponosno gleda ispod oboda svog crnog šešira. Ljudi provode sate i sate u ovoj ogromnoj čekaonici. Tu se već osjeća drugačiji odnos prema vremenu. Indijci sjede na podu. Turčin klanja ispred staklene ograde. Britanac gura dječju sjedalicu. Vuku ljudi svoje priručne torbe. Pije se voda od dva dolara, obilaze dućani. Šest sati čekanja. Idemo u Afriku.

Ukrcavamo se u veliki Turkish Airways. Gužva na pisti. Kolona aviona. Iza nas i dalje pristižu avioni. Izgleda da više i nema života gdje se ne mora sinkronizirati. Opet čekanje. Ovi valjda to znaju. Ako sam jučer u onoj gužvi oko pakiranja i pomislila što mi ovo treba, sad mislim da treba. Treba mi ovaj odmak od uhodanog, izlazak iz brazde. S druge strane, moje želje i moja volja neće imati nikakvog udjela u onome što će se događati. Jedini izbor je prihvaćanje, ako izbor uopće i postoji. Slobodna volja je razina stvarnosti u našem svijetu. Mrak je. Više se ne vidi pista. Samo svjetla aviona koji stoje ispred nas. Prvi put čekam u avionskom redu. Sjedalo je neudobno. Nakon sat i pol čekanja rulamo po stazi od točkastih svjetala. Kad nestanu svjetla, u mračnom smo nebu. Na ekranu se vidi da brzo prelazimo komadić kopna između mora i mora. U tri sata poslije ponoći slijećemo u Nairobi. Neka tiha radost tinja ispod umora i krutih leđa. Evo nam kolijevke života. Što se sačuvalo? Naše se tijelo, ponašanje i životne okolnosti neprestano mijenjaju. Iskustva dolaze i prolaze. Mi ostajemo. Hoću li se uspjeti povezati s korijenima? Ima li ovdje još uvijek izvorne radosti? Što nam je zajedničko? Veza sa sveukupnim životom je unutarnja prisutnost, a ja stojećki spavam. Četiri su sata. Dok čekamo, gledam u parkirani crni mercedes u koji se ulazi preko crvenog tepiha s rukohvatima od crvenih užadi na mjedenim stupovima sa sjajnim kuglama na vrhu. Taj nije za nas. Avion je kasnio sat i pol. Kamioni kasne dva sata. Nebo je bez zvijezda. Svijetli samo visoka žuta dizalica. Iako sam u grupi, na mene se odjednom sruči samoća. Svijet oko mene djeluje mi daleko, nestvarno. Sve je daleko. Ili sam ja daleko od svega. Čekam da se probudim iz sna u kojem ima tako mnogo života, a mene nema. Gospode, što ja tražim ovdje? Treba li otići tako daleko da bi čovjek sreo sam sebe? Možda se može stajati samo u sebi, pa naći ono što se traži. Odlučila sam doći. Zbog slobode. Zbog istine. Sad kad sam tu, više ne znam što je istina. Kad govorim o istini, zapravo želim reći: došla sam shvatiti što je život. Zbog straha ga želim razumjeti. Istina je izgovor. Dolaze kamioni. Opet čekamo. Na izlaznoj rampi ispred nas se zaustavi auto, vozač izađe i ostavi nas da opet beskrajno čekamo. Vrati se. Mirno uđe u svoj auto. I nikome to ne smeta. Nema svađe, trubljenja, povika. Upadamo u jutarnju prometnu gužvu. Ovdje se normalno prolazi kroz crveno. S ogromnih plakata smiješe se crne glave sa crnim brkovima. U iskopanom kanalu spavaju radnici s kacigama na glavi. Hladno je. Kamion nema staklo na jednom prozoru. Stižemo u hotel. Ispred hotela dva čuvara spavaju na stolicama. Svaka se kuća čuva. Veće dućane čuvaju strojnicama. Pretražuju svakoga tko ulazi. Kopiranje pasoša, ispunjavanje obrazaca, čekanje. Grabež za ključeve. Majke s djecom nemaju prednost. Ulazim u sobu u šest sati. Doručak je u deset.