Istanbul

AFRIKA – Putopis 21/22

Dvadeset i prvi dan. Letimo iznad Sahare. Pijesak unedogled. Evo mi opet beskraja. Svi spavaju. U nepreglednoj pustinji, tamna fleka s malim bijelim kubusima. Vijugava crna crta odlazi u pustinju. I tu se živi. Tako izdvojeno i daleko od svega. Evo i Nila. Velik je kao more. Luksor. Mreža kanala i polja prati Nil. Pustinja će procvjetati, govorio je prorok Izajija. Ceste spajaju grupice kuća, zrna riže prosute u pijesku. Život teče uz rijeku. Ostalo je pusto. Iz asfaltirane crne vijuge izlaze ceste boje pijeska kao linije života na dlanu. Neke petlje izgledaju kao mašne, neka kao zmajevi. Vide se i piramide. Kairo je ogroman. Delta Nila je ogromna. Evo i mora. Sve je zeleno i prošarano kanalima. Uz more još jedan pojas pijeska i dalje plavi beskraj. Bijeli brodovi izgledaju kao male igračke koje stoje na mjestu. Na nebu pluta mali oblačak. Izgleda kao Kasper. Kugla purpurnog svjetla izranja iz mora. Doručak u avionu. Krastavci i rajčice. Jedem sirovo povrće. Vraćam se doma.

Spuštamo se u Istanbul. Aerodrom mi izgleda drugačije. Sve izgleda opuštenije. Čeka nas instant razgledavanje. Aja Sofija, Modra džamija, Top Kapi i večera po vlastitom izboru. Neki su odustali od razgledavanja. Ja nisam. Aja Sofija je prazan muzej s predivnim vidikom prema gore. U Modroj džamiji se moraju skinuti cipele. Vani pljušti kiša. Unutra nepodnošljiv smrad mnogih nogu. Top Kapi ima terasu s koje se vidi Bospor. I muzeje s raznim luksuznim stvarima iz doba Osmanlija. Svijećnjak sa šesto šezdeset i šest dragulja, ordeni, žlica od dragulja, ratne čelične nošnje ukrašene dijamantima, ogrlice, prstenje, haljine… Sultan je uobičajeno imao četiri žene i bezbroj konkubina. Ako nije bio zadovoljan sa ženom mogao se rastati ili ju skratiti za glavu, govori Edin, naš čovjek. Bilo je puno spletki i špijunaže. Sultan je sjedio na zlatnom divanu teškom dvjesto kila. Ostali su stajali. Kad nije predsjedao divanu, stajao bi iza rešetkastog prozora. Ako sultan ne bi bio zadovoljan konačnom odlukom velikog vezira, samo bi se nakašljao. To je značilo da veziru ode glava. Život je uvijek bio nesiguran, a vrijednosti relativne. Top Kapi, najveći dragulj, tu je dospio u zamjenu za tri limene žlice.

Na ulicama Istanbula gužva. Kroz Pazar se jedva može proći. Smješteni smo u blizini. Može se vratiti pješice.

Ležim u krevetu pogleda prikovana za ventilatore klima uređaja neuredno naslagane na terasi ispred sobe koju konačno mogu nazvati svojom, a ne osjećam je kao svoju, jer je to samo jedna obična soba s ventilatorima koji bruje. Koja mi je ovo već po redu neprospavana noć?