Jezero Bogoria

Šesti dan. Nakon doručka, nastavljamo put. Kad u programu piše transfer, uvijek znači težak put. Cijelu noć je padala kiša. Ako sam i mislila da je vožnja po prašnjavim džombama naporna, sad to povlačim. Naporno je voziti po blatnim džombama. Iako naš Njofra ponavlja hakuna matata, ne uspijeva se izvući iz crvenog gliba. Donose granje. Donose kamenje. Upotrebljavaju dizalice. I ništa. Čekamo traktor. Fra Miro je ionako rekao da mu je žao što odlazimo. Družit ćemo se još pola dana u izvlačenju iz gliba. I to je Afrika. Nitko ne uređuje putove. Afrikancima ne smeta blato. Oni hodaju pješice po petnaest kilometara. Bosi. Ne obaziru se na blato. Naš glavni vodič, Lenard, padne u blato. Davor fotografira. Moj muž nije htio u Afriku, pa sad uživa u našoj kući uz more. Kupio je i novu ležaljku. Ima i radnu sobu, uzdiše Vulkanka. Nakon dvije noći spavanja u šesterokrevetnoj sobi, grune čežnja za domom koji se inače uzima zdravo za gotovo. Izvukli smo se. Idemo dalje. Davor fratru pruža ruku. Fratar Davoru kaže da se ovdje ljudi pozdravljaju zagrljajem. I srdačno ga zagrli. Moja cimerica izgleda stvrdnuto. Jedva čeka da dođemo u dvokrevetnu sobu. Mogu li dobiti jedan kiki bombon za smirenje, dovikuje mala Marija svojoj mami. Tume kwama, uči nas Joram, zaglavili smo. Tumetoka kwa matope, izvukli smo se. Pokraj džipa raste sodomska jabuka, otrovno voće. Lijepo izgleda. Vraćamo se kroz Subukiju. Ne vraćam se više u Subukiju, viče Joram prolaznicima na hrvatskom jeziku. Nitko se ne čudi.

Vozimo se uz polja ograđena kaktusima iza kojih se vide ogromni termitnjaci. Čudesne zemljane kule s visokim dimnjacima. Prelazimo preko limenog mosta boje blata. Most tandrče. Još jedan nacionalni park. Jezero Bogoria. Slano jezero. Na ulazu dobivamo ručak u kartonskim kutijama. Izgubili smo pola dana izvlačeći se iz gliba, pa sad imamo skraćenu verziju. Dočekuju nas plamenci. Jezero je puno algi koje privlače plamence, pa izgleda ružičasto od mnoštva plamenaca u pokretu. Tu se baš jasno vidi da je jedino mijena stalna. Plamenci se skupe u ogromnu skupinu, pa polete dok ih fokusiraš. Davor fotografira. Neki skupljaju crvenobijela pera. Kažu da na jezeru ima osamnaest gejzira, a deset njih izbacuje toplu vodu do pet metara visine. Mi dolazimo do gejzira u kojem Japanci kuhaju jaja u vodi koja krčka. Vodostaj je visok, pa nema vodoskoka. Nije ugodno u tom oblaku od vodene pare. Kasno je. Treba se još dovesti do mjesta Kisumu. Opet po džombama. Ako i uhvatimo komad asfaltne autoceste, puna je neobičnih, ležećih policajaca, valovitih, dvostrukih, silno debelih. Joram kaže da je tako bitno smanjena stopa smrtnosti na cestama, jer Afrikanci ne mogu voziti prema znakovima. Zato znakova i nema. Vozači žvaču lišće koje stimulira, pa voze sto osamdeset na sat, pretječu i natječu se, dok djeca i krave prelaze cestu. Kad upitamo kad ćemo stići, svaki put odgovora za pola sata. Puno se polovica sata nakupi do ponoći. Stižemo u Kisumi. Hotel je dobro izgledao na internetu. U stvarnosti je derutan i prljav. Mrežu za komarce ne smiješ dodirnuti, jer će te ugušiti prašina. I evo me sada ovdje, nepoznata u nepoznatom svijetu. U sobi koja više sliči na zatvor. A došla sam po slobodu. Što ja tu tražim? Koliko puta si postavljam to pitanje u trenucima umora, usamljenosti, straha. Strah. On me donio amo. Zvuči potpuno nelogično jer kad se bojiš, želiš ostati kod kuće, gdje će te bližnji štititi. Kao što dijete koje se boji trči u majčino naručje. Onda, kakve logike ima moj odlazak iz doma na kraj svijeta? Mijenjam osjećaje, stanja, pravce, a on ostaje uvijek isti. Crn, mračan, težak oblak koji je u svakom trenutku spreman da se izlije. Ne treba misliti. Treba spavati. Umorna sam. Opet učim ono što sam mislila da dobro znam. Imam prijatelja koji nikad nije otišao iz gradića u kojem je rođen, a poznaje cijeli svijet preko poezije. Poezija je jeftina i sigurna. Nitko ne dobije malariju čitajući stihove. Što ostaje kad putovanje završi? Stopala u crvenoj prašini. Glatko golemo nebo.