Dar es Salaam

AFRIKA – Putopis 16/22

Šesnaesti dan. Vozimo se prema Dar es Salamu, na obali Indijskog oceana koju zovu Svahili obala. Trgovačka obala. Trgovina je započela sa začinima, slonovom kosti, crnim robljem, kad su Arapi doplovili do obale. Grad je izgradio sultan od Zanzibara 1872. kao drugu luku na obali. Prva je bila Bagamoyo. Danas Bagamoyo ima trideset tisuća stanovnika, a Dar es Salam tri milijuna. Danju i četiri. Najveći je grad Tanzanije s pedeset posto ukupne industrijske zaposlenosti. Bio je glavni grad. Tanzanija je 1996. Dodomu proglasila glavnim gradom, da ojača unutrašnjost. Na prilazu gradu brklje. Pregledavaju robu u kamionima ispred nas. Ženski policajac izgleda strašnije od muškog. Mrko nas gleda. Samo da opet ne čekamo. Skoro nevidljivom promjenom na strogom licu, ukaže nam ta muška žena milost. Vozimo se cestom koju prate baobabi. Rastu pojedinačno. Šofer kaže da postoji i šuma baobaba. Pomislim da ga možda uspijem nagovoriti da vidimo tu čudesnu šumu. Kamion ispred nas popravlja probušenu gumu. Umjesto crvenog trokuta stavio je granu. Sve je više električnih stupova. Približavamo se gradu. Uz cestu niz benzinskih crpki. Sve prazne. Nijednog automobila. Izranja slika štandova bez kupaca. Uz autobus trče mladići. Nude pečene kukuruze, oraščiće, mandarine. Već smo toliko izluđeni dezinficiranjem, da ništa ne kupujemo. Autobusom kola kirurški miris. I komarci. Njima ne smeta taj smrad. Pojavljuju se prve kuće velikoga grada. Tu više nema veša po grmovima. Visi na žicama. Nove kuće su obojene u ružičasto i boju marelice. Na benzinskoj pumpi veliki grm rascvalog hibiskusa. Taj cvijet me uvijek raznježi svojom porukom. Sve je onako kako treba biti.

Kuće su sve gušće. Ulazimo u grad. Mladić spava na velikoj automobilskoj gumi. Dva mladića hodaju držeći se za ruke. Jedan je tamno crn. Drugi albino. Eto što je veliki grad. Masaji ubijaju albino djecu. Trideset je stupnjeva. Osjeća se miris mora. I miris nervoze velikoga grada. Četrdeset posto grada izgrađeno je ilegalno. Kriče veliki panoi telekomunikacijskih kompanija, osiguravajućih društava i banaka. To su novi hramovi. Njihova ljepota ne može se usporediti s ljepotom hrama od šiblja i slame u masajskom selu. Spasi me pogled na ocean. Ručamo u luksuznom restoranu na krajnjem sjeveru grada, na klifu gdje valovi udaraju o stijene terase. Toalet je čist. Hrana ukusna. U vrtu rascvalo stablo frangipanija. Veliki mirisni cvjetovi s pet latica nalegli na grane kao pahulje snijega. U njima se kupala Kleopatra. A mi uranjamo u njihov miris na udobnim sjedalicama ispod krošnje frangipanija. Opusti se, nagovaram samu sebe. Nikad se ne zna što nas čeka u slijedećem koraku. Vozimo se između mora i luksuznih, do boli kičastih rezidencija. Jedna od njih je predsjednička palača. Mala Marija mi kaže da napišem da je super što ćemo se do hotela voziti trajektom. Usput pregledamo luteransku crkvu u kojoj pjevaju ptice. Na koru orgulje s dvostrukim zrcalom. Da orguljaš okrenut leđima može vidjeti crkvu. Džamiju ne možemo vidjeti. Ramazan je. Ovdje živi četrdeset i pet posto kršćana i pedeset i pet posto muslimana. Katedrala sv. Josipa. Nova. Žuta. Ulazi svećenik u zelenim sandalama i ministranti sa zelenim kukuljicama. Mi izlazimo. Sumrak je. Fotografiram prugasto stablo palme.

Pokaže se da baš i nije super što se do hotela vozimo trajektom. Dugo se čeka na red. Mladići na rukama nose čitave platforme sunčanih naočala, prodaju tenisice na štiklama, oguljene naranče, peku ribu. Dok čekaš trajekt možeš obaviti kupovinu i večerati. Kad se izađe s trajekta, dugo se vozi po grbavoj, prašnjavoj cesti do hotela South Beach. Zapušten hotel u tropskom stilu. Glasna glazba nikoga ne animira. Dvije djevojke plešu ispod vodene zavjese, bez imalo žara. Voda u bazenu žuta. Hotel ružan. Dojam spašava šetnja po pješčanom sprudu uz zalazeće sunce. Sutra se dižemo u ranu zoru pa ćemo vidjeti i izlazak. Ono između ću prespavati, nadam se. Na podu u hotelskoj sobi sloj prašine. Tu se dugo nije boravilo. Instalacije zuje. Slušam kako huči ocean. Veliki valovi valjaju sitni pijesak. Ništa od spavanja. Liježem na krevet i osjećaj da sam u stupici brzo prolazi. Na njegovo se mjesto naseljava nada. Potom dolazi mir. I odjednom ponovno dosezanje dna. Još nisam bila na mjestu na kojem se osjećaji tako brzo izmjenjuju. Na kojem se tako trenutno događaju obrati. Samo treba čekati da prođe, jer sve što dođe, to i prođe.