Subukia

Peti dan. Imam osjećaj da uopće nisam spavala, a nisam umorna. U sedam sati fra Miro drži misu u maloj kapeli. Bos. Crne časne čitaju na nerazumljivom engleskom. Propovijed mu je kratka i jezgrovita. Govori da je Njegov jaram lagan zato što ga On nosi. Sve je pitanje percepcije. Ispričao nam je kako je silno želio u misionare. Kad su ga poslali u ovu divljinu, šest mjeseci je molio da ga vrate. Provincijal nije odgovarao na njegove molbe, pa je zasukao rukave i izgradio ovaj centar i vrtić za hendikepiranu djecu, jer njih Afrikanci ne žele. Jane ima jednu nogu samo do koljena. Izgleda kao mala princeza. Johny je hiperaktivan i autističan. Kiwre se smije. Ima epilepsiju i jedva hoda. Rose ima osamnaest godina, a izgleda kao da ima šest. Joseph nosi dres hrvatskih nogometaša. Imali su i djevojčicu s tri ruke. Fra Miro uspije skupiti novac za njihove operacije. Sad je na redu proteza za Jane. Roditelji smatraju da su kažnjeni kad dobiju oštećeno dijete. Takvu djecu skrivaju u kući da ih nitko ne vidi. Fra Miro ih skuplja i gradi za njih igrališta. Vježbaju i uče. Rublje peru na ruke. Na štrikovima se suše plahte.

Izgradio je i osnovnu školu, internat i srednju školu s dvjesto djece. U kuhinji su veliki kazani s kuhanom rižom, grahom i kukuruznom kašom. Gledam njihove bilježnice. Znanje nema veze sa siromaštvom klupa i zemljanim podom. Pedeset je učenika u razredu. Svaki profesor predaje nekoliko predmeta. Jedan srednjoškolac ima smještaj i školu za četiristo eura godišnje. Ako djevojka završi srednju školu, mladić mora ocu djevojke dati više krava. Ako ih nema, žive zajedno dok ih ne zaradi. Kad isplati oca, može se oženiti. Fra Miro izgradio je i priručnu bolnicu. Centrifugu okreću ručno, wc je prastari čučavac, nema doktora. Sestra napravi puno dobra za ljude koji nemaju nikakvo zdravstveno osiguranje i umru od malarije zato što nemaju pet dolara za lijek. Fra Miro ni ne zna koliko je puta prebolio malariju. Jedna volonterka se zarazila crvima. I nju liječi časna sestra iz plemena Kikuyu. Mnogo za trideset sedmogodišnjeg mladića. Kad nije u habitu, nosi traperice i vozi mali kamion. Da ne povjeruješ svojim očima. Kaže da je sad tu njegov dom. Ti ljudi se raduju i samom susretu. Dovoljno im je obratiti pažnju. Obilazimo centar sela s krčmom, brijačnicom, restoranom koji oni nazivaju hotel. Usput smo vidjeli crkvu Jehova i židovski hram. Sve je to krajnje reducirano, a oni ne izgledaju nezadovoljno. Je li to iskonska radost sama po sebi ili borba za opstanak stvara tu radost? Starac mi želi nešto reći. Pažljivo ga slušam. I ništa ne uspijevam razumjeti. Gledam njegov izraz lica i geste. Smije se. Ima lijep smijeh. Nedostaje mu zuba, a i ono malo što ima prljavo je i u jadnom stanju. Ipak, dok se smije kao da se vraća u djetinjstvo. Kao da se pod tamnom i naboranom kožom skriva dječak. I ja se uz njega osjećam prihvaćenom. Oboje smo kao djeca. Možda sam i došla ovamo da preispitam važnost razumijevanja. Žena u žutoj suknji želi se fotografirati. Poslije toga pokloni Smiljani vreću neoljuštenog graška. Ovi jednostavno postoje. I imaju povjerenje u život. Ne mogu ni gledati kako džip prelazi drveni most s više rupa nego dasaka. Oni mogu.