Morogoro

AFRIKA – Putopis 15/22

Petnaesti dan. Vozimo se u posjet našim misionarima. Mišićavi crnac hoda ravno kao svijeća dok gura drvena kola s dva automobilska kotača. Cura u bijeloj suknji i lakiranim štiklama hoda ravno kao svijeća. Prosjak bez nogu sjedi ravno kao svijeća. Crni momak u bijeloj košulji vozi na biciklu hrpu bijelih vreća. I on ravan kao svijeća. Ovdje nema pogrbljenih. Nema starih. Muškarci nose fesove na glavi. Žene marame. Ispred nas vozi se čovjek na stražnjem sjedalu motora. Raširenim rukama drži željeznu kapiju širu od našeg autobusa. Bez ikakvih upozoravajućiih oznaka. Da ne povjeruješ svojim očima. Izlazimo iz grada. Vozimo kroz područje baobaba. Ovi nemaju lišće. Debelo stablo se prema gore sužava, pa se naglo rasprsne u buket razigranih grančica. Nema međusobno sličnih. Živa bajka. Masaji ni bicikl ne voze bez štapa. Zastajemo nasred autoceste. Autobus zaokreće natrag. Nasred autoceste.

Stižemo u misiju Dakawa. Dočekuju nas dva svećenika. Don Nikola i Don Dražan. Obadva sijedi. Obadva mladi. Nema na njima ničeg suvišnog. Ni riječi, ni gesta. Nema u kući u kojoj žive ničeg suvišnog. Nema ni čuvara, ni ograda. Sve je jednostavno i protočno. I to je Afrika. Četrdeset godina tu rade. Doslovno. Nabavili su bager, sami kopaju jame da Masaji u sušnom razdoblju imaju vode. Izgradili su vrtić, da djeca Masaja nauče engleski i svahili, kako ne bi napuštali državnu školu. Imaju i mlin za mljevenje kukuruza. Upoznali smo i Maju. Maja vodi udrugu Gledati srcem. Priča nam kako djeca dolaze u vrtić jer su gladna. Uče usput. Kuhaju im kašu od kukuruznog brašna s malo šećera. Dječak ne može dočekati da se kaša ohladi. Jede i plače. Peče ga, a ne može čekati. Četiri dana nije jeo. Maja ima malariju, a ipak ide s nama u selo. Kaže da je privilegirana. Mogla si je kupiti lijek za malariju. I mi smo privilegirani. Samo se trebamo sjetiti. Vozimo se džipom i kamionom. Usput nam don Nikola priča o tome kako žive ovi Masaji. Još su u srednjem vijeku, kaže. Spaljivanje vještica. Zbog vraga i danas strada mnogo ljudi. Kad nema kiše, vrač optuži nekog iz sela. Zapale mu kuću, protjeraju ga, pa čekaju kišu. Kiša vremenom padne. Masaji su povezani sa stokom. Kad se krava razboli, razboli se i vlasnik. Ratari pale pašnjake. Sukobljavaju se. Sve je manje pašnjaka. Divlja Afrika je kao divlji zapad, nastavlja don Nikola priču. Masaji slijede stoku, jer stoka zna što joj treba. U sušno doba krave su toliko mršave da se jedva prepoznaju Gledam spaljenu zemlju. Ovdje se požari ne gase. Kad dođe sezona kiša, zazelenit će. Prosječna plaća običnih ljudi je trideset i pet eura. Onih u vladi, dvadeset tisuća. Nikola nam pokazuje mjesto gdje je 1984. poginuo prvi ministar Tanzanije (Sokoine). Kažu da su ga ubili bogataši. Bio je Masaj, franjevac trećeredac, živio siromašno, pokušavao uvesti pravedniji sustav. Zajedno s prvim predsjednikom Tanzanije. Zbog njih je Tanzanija napredovala. Iskopane su mnoge bušotine za bunare. Na sto dvadeset metara ima vode, ali je često slana pa ju ne mogu piti.

Vode nas na sajam. Baš smo dobro pogodili. Sajam se održava dva puta mjesečno. Tu trančiraju zaklanu stoku, prodaju živu stoku, prodaju mobitele, noževe, štapove, kange, masajske sandale od automobilskih guma, ogrlice i narukvice od šarenih perli. Komuniciraju međusobno. Gluhonijema žena razgovara s don Dražanom. Svi ga pozdravljaju. Ovi Masaji nisu agresivni. Osim mlijeka, krvi i mesa, ovi jedu i kukuruznu kašu. Čak se i ratnici daju fotografirati. Jedan me zamoli da ga fotografiram s našom plavokosom studenticom u kratkim hlačama. Promatraju je od glave do pete. Ne skidaju pogleda. Masaji žive u patrijarharnom sustavu. Zakon ih obvezuje da se ne sele, da ne obrezuju djevojčice, da djecu šalju u školu. Njima je važnija tradicija od zakona. Ženi koja mu rodi dijete, Masaj dosta vremena ne dolazi u blizinu. Za deset krava kupi drugu, treću, koliko već… Ovisi o višku krava. Može li se kupiti muškarac?, pita Sanda. To još nisam čuo, odgovara don Nikola. Masaji svu djecu prihvaćaju kao svoju. Mrtve pokapaju u toru. Smrt je mrak, pa joj je i mjesto u mraku. Ako umre muž, žena ostaje uz djecu. Ne udaje se više. Ženu oslovljavaju imenom djeteta. Ona je samo objekt. Ništa ne odlučuje i ništa ju se ne pita. Muž ju predstavlja kao majku svoje djece. Nikad kao ženu. I nikad ih ne ljube. Braća znaju dijeliti žene. Kad se rodi dijete, okupaju ga u mlijeku, namažu ovčjim lojem i daju mu ime. Dijete poslije može promijeniti ime, ako mu se ne sviđa. Majka popije litru loja za oporavak i nastavlja s poslom. Obrazovanje je jedina šansa za djevojke, iako se događa da roditelji prime krave za djevojčicu koja je tek krenula u osnovnu školu. Maja i svećenici skupljaju donacije za plaćanje školarine za osnovnu i srednju školu, za bogosloviju, za sve koji žele učiti. Tako i djevojčice spašavaju od prerane udaje. Dida ne može ni hodati, a kupi djevojčicu od petnaest godina, kaže don Nikola. Ako ne može rađati, prodaju je ili joj daju da podiže tuđe dijete. I ovdje je patnja žena potpomognuta ritualima u kojima i same sudjeluju.