Zanzibar
AFRIKA – Putopis 18/22
Osamnaesti dan. Dižemo se u četiri sata. Jer se u Africi čeka i čeka. Mrkli je mrak. Prvo trajekt za Dar es Salam na koji ne moramo čekati. Zato na katamaran za Zanzibar stižemo dva i pol sata prerano. Čekaonica je uredna. Pored mene sjeda mlada crnkinja zamotana u crni veo s devetomjesečnom djevojčicom u ružičastom kombinezonu. Djevojčica me radoznalo gleda. Mora da sam joj čudna. Hvata ciferšlus na mom ruksaku. Ozbiljna je, ali opuštena. Ovdje djeca mirno podnose čekanje. Duša mi spava. Prepuštam im udobni trosjed i preselim se na metalni stolac. Sunce se probija kroz oblake. Katamaran kreće u devet i trideset, a mi smo se digli u četiri. Na povratku ćemo krenuti u jedanaest i trideset da stignemo na avion u četiri poslije ponoći. Jer se u Africi nikad ništa ne zna.
Plovimo po širokom moru do Zanzibara. Tu i tamo ljulja se mala drvena čunka na vesla. Na vidiku i jedrenjak sa crnim jedrom. Gdje god ima slobodnog poda, spavaju Afrikanci. Sedmogodišnji blijedi dječak izgleda kao bijela sjena živahnim crnim djevojčicama. Naša grupna dinamika potpuno se raspala. Umor prevladava. Zanzibar je udaljen dvadeset i pet kilometara od afričke obale. Sastoji se od dva veća i više manjih otoka na kojima živi milijun stanovnika. Postaje poznat kad ga Perzijanci počnu koristiti kao bazu za svoja putovanja između Bliskog istoka, Indije i Afrike. Portugalci su dvjesto godina vladali Zanzibarom. Sultan od Omana ga zauzima krajem sedamnaestog stoljeća. Bio je glavna luka za trgovanje robovima. U devetnaestom stoljeću trgovalo se s pedeset tisuća robova godišnje. 1963. Zanzibar stječe nezavisnost od Britanaca. 1964. ujedinjuju se Tnganjika i Zanzibar. Zanzibar ima poluautonomni sustav unutar Tanzanije. Živi od začina i turizma, a na ulazu opet beskrajna čekanja. Slijevaju se raznobojni turisti i golemi paketi s robom, opet se pišu pristupnice.
Zamišljala sam Zanzibar romantičnijim. Stari grad ima portugalsku arhitekturu i afričku čistoću. Vodič nam recitira. Zabranjeno je jesti i piti vodu na ulicama. Zabranjeno je pušiti. Zabranjeno je hodati u haljinama bez rukava. Neki dijelovi grada su zabranjeni za turiste. Znaju biti agresivni, ako se pravila ne poštuju. Ovaj je otok stvorio vjetar. Prije četiri milijuna godina. Nikome nije pripadao. Dugo je bio ispod površine vode. Prvo je izronio veliki koralj koji se vremenom kalcificirao. Grad je zapravo stijena. Cement se ovdje nije upotrebljavao. Malo po malo doplovljavali su jedrenjaci s raznih strana. Kozmopolitska populacija. Kažu da ovdje ima pedeset i devet vrsta nosova. Kad su 1497. došli Portugalci, živjelo se mirno. Kad su 1665. došli Arapi, više se nije živjelo mirno. Ovdje se rodio svahili, zabavlja nas vodič, školovao se na afričkim obalama, specijalizirao u Nairobiju, hospitalizirao u Ruandi i Burundi, umro u Kongu. Vodič se hvali da je i princa Charlesa vodio po Zanzibaru. Usput nam pokazuje hrpe telekomunikacijskih i električnih žica koje zovu špageti.
Sat na trgu pokazuje koliko je sati prošlo od izlaska sunca. To je zanzibarsko vrijeme. Postoje i zanzibarski uglovi. Ovaj je Jaws corner. Tu se ljudi sastaju poslije zalaska sunca. Vrata kuća u Zanzibaru bila su posjetnice. Lav na ulazu predstavlja plemstvo. Lotos predstavlja blagostanje. Lanac predstavlja trgovca robljem. Ovo je bila po bogatstvu šesta zemlja na svijetu, naglašava ponosni vodič. Ima maurskih, arapskih, perzijskih, indijskih i evropskih elemenata. Kad je svijet poharala kuga, uzgajali su muškatni oraščić koji pomaže protiv kuge. Sprečava kihanje a time i prenošenje kuge. Muškatni oraščić je koristan i za prvu bračnu noć. Muslimanke su sramežljive, a ne smiju piti alkohol. Koštice oraščića se samelju i potope. Ne kaže u čemu. Mladenka popije pet malih šalica i nakon toga se više ne srami. I sve se s njom može, govori vodič. I da se ovdašnji robovi nisu bunili kao oni u Americi. Bili su uvjereni da je njihova misija služiti bijele ljude. Protiv ropstva se borio britanski istraživač Livingstone. Iz drveta pod kojim je 1866. umro, izrađen je križ koji se čuva u anglikanskoj crkvi koja je izgrađena na mjestu na kojem se trgovalo robljem. U crkvi su stupovi greškom ugrađeni naopako. Baza im je kapitel, a još stoje. Livingsonu je izvađeno srce i spaljeno u afričkom drvetu, prema njegovoj želji. I srce u drvetu i njegovo tijelo Britanci su prenijeli u London. Ovdje se rodio i Fredy Mercury, 1946. U kući čuda izgrađenoj 1883. imali su električnu struju, vodu, kanalizaciju i lift. Dizajnirao ju je škotski inženjer. Bila je najveća zgrada uz Indijski ocean u svoje vrijeme. Izgrađena je za zaštitu od protjeranih Portugalaca. Portugalci se nisu vratili. Osvojili su Angolu i Mozambik. Malo dalje od kuće čuda renoviraju zgradu od pet etaža. Podigli visoku skelu od grbavih štapova. I to je čudo. U devetnaestom stoljeću lift. U dvadeset i prvom grbavi štapovi.
Smještavaju nas u hotel koji je nekad bio američko veleposlanstvo. U atriju hotela bazen s pogledom na more. Terasa restorana spaja se s pješčanom plažom. Dobivam veliki ključ. Ovdje se fura neki stil koji bi se mogao nazvati starinski. Ulazim u sobu u prizemlju. Zastajem na vratima. Ne mogu unutra. Ne da mi miris vlage i plijesni. Promijenim sobu za jednu na katu. Tamo popravljaju krov, pa lupaju čekićima do kasno u noć. Bolje buka nego smrad. Povedi me u Zanzibar, otpjevala mi je Blaženka na polasku. Gubim koncentraciju. Ne znam da li je čep na plastičnoj boci s vodom bio zatvoren ili su me opet prevarili s natočenom vodom. Ovdje je opasno izgubiti koncentraciju. Pojedem neku neukusnu poluvečeru i zagrlim zeca od ručnika. Tako nam ovdje pokazuju pažnju. Čak i oči stave na ručnik.