Bagamoyo

AFRIKA – Putopis 17/22

Sedamnaesti dan. Izlazak sunca kratko traje. Blizu je ekvator. Kroz plavičaste oblake prvo se nazre nježno svjetlo, pa izviri purpurna polulopta. I dok trepneš okom, evo sunca. Žurimo na trajekt. Zato smo se i digli rano. Da izbjegnemo red. Red se ipak ne može izbjeći. Ima li ovdje ikoje mjesto gdje nema redova?, pitam se jer mi se već smučilo. Oni koji stalno putuju s profesorom kažu da se nigdje nisu toliko načekali kao u ovoj Africi. Gledam ženu u narančastoj halji s narančastim velom. Nosi na glavi narančastu plastičnu kantu punu rajčica. Muškarac nosi dijete. To je ovdje rijetka pojava. Ovi nisu vitki. Izgledaju nekako zbijeno. Kao da nemaju vrat. Mala Marija pita mamu što je to veleprodaja. Znači li to da se kupuje bez plaćanja? Ništa u životu ne dobiva se mukte, kaže joj mama. Život je mukte, kažem ja. Nije, život je skup, zareži joj mama. Pred očima mi bljesne smijeh Masaja u invalidskim kolicima. Iz malenog autobusa s dvanaest sjedala izađe dvadeset i četiri putnika. Čekamo u redu dva sata. Plovimo pet minuta. Zatim se vozimo prema tržnici robova. Bagamoyo. Grad je osnovan krajem osamnaestog stoljeća kad se nekoliko muslimanskih obitelji iz Omana nastanilo na obali. Trgovali su solju i ubirali poreze od lokalnog stanovništva. U prvoj polovici devetnaestog stoljeća Bagamoyo postaje trgovačka luka za bjelokost i robove. Dvadeset milijuna robova izvezeno je odavde u Ameriku. U arapske zemlje još i više, jer je do tamo put bio jednostavniji. Američki robovi su preživjeli. Arapski nisu. Devet mjeseci hodali bi okovani robovi s jezera Tanganjike do ove luke. Nosili su slonovaču i mangrovo drvo. Do Saudijske Arabije hodali bi još dvije godine. One koji su bili predviđeni za plovidbu ukrcavali bi po dvjesto na jedan brod. Bez hrane i vode. Preživljavanje je ovisilo o vjetru. Vremena su se promijenila. Užas je ostao.

Grad izgleda sablasno. Ruševine i crnilo. Razgledavamo tvrđavu koju su izgradili Nijemci. Oni nisu držali robove. Naplaćivali su i manji porez, tri rupije. Britanci deset. U ovim sobama, veličine četiri na četiri metra, Nijemci su smještavali po tri službenika, Britanci po dvadeset i pet robova. Nisu imali wc. Samo košare. Dok su čekali transport za Zanzibar, koji je tada bio zasebna država, mogli su samo stajati. Razgledavamo mjesto gdje su vješali pobunjenike. 1873. zatvorena je tržnica robova. Grebu me suze. Nije ni čudo što nas u ovom gradu gledaju s bijesom. Čak su i žene agresivne. Kažu da dolazimo, a da ništa ne činimo za njih. Jedan je moju cimericu koja se voli izdvojiti iz grupe, lupio glavom. Onako usput. Bijelce gledaju kao hodajuće dolare, kaže vodič.

Prođemo kroz tržnicu gdje u crnim rupama peku ribe prije transporta za Zanzibar. Neki spavaju na zamrzivačima. Pogledamo i mangrovo drvo koje raste u moru. Kad dođe oseka, bit će na kopnu. Prolazimo pokraj škole. U prizemlje idu crnci, na prvi kat indijci, na drugi bijelci. A škola se zove multinacionalna. Neki kupuju skulpture od crnog drveta. Nema više vremena za šumu baobaba. Šteta. Bilo bi dobro predahnuti u bajci. Opet dva sata čekamo na trajekt koji vozi pet minuta. Ova turistička agencija nema osjećaja za turiste. Ne smještavaju se turisti na tako daleku destinaciju od grada za samo dvije noći. Pogotovo ako se još ide u razgledavanje. Da ne spominjem prljave ručnike.