Teheran. Dolazi nam novi vodič. Atefe, plavokosa Iranka. Naglašava svoja pravila. Prvo pravilo osmijeh. Drugo pravilo osmijeh. Ako se ne smijete, to će meni biti problem, kaže. Želim vam pokazati gostoljubivost Iranaca.
Teheran je trideset i sedmi glavni grad Irana. Ima deset milijuna stanovnika noću i dvanaest milijuna danju, široke ulice i bezbroj sivih građevina. Suviše je nov. On je dugo bio samo sjenka Raja, čuvenoga grada učenjaka, razorenog u doba Mongola. Tek krajem osamnaestoga stoljeća turkmensko pleme, Kadžari, zauzelo ja taj kraj, a zatim i cijelu Perziju. Dinastija je svoje utočište podigla na rang prijestolnice. Do tada se političko središte zemlje nalazilo južnije, u Isfahanu, Kirmanu ili Širazu. U sedamnaestom je stoljeću Teheran bio samo mjesto na trgovačkom putu između Isfahana i Tabriza.
Za 150 godina, koliko je vladala dinastija Kadžara, Perzija je došla na ivicu propasti. Umalo je između sebe nisu podijelile Rusija i Engleska.
Osnivač Kadžara bio je aga Muhamed Šah, svirep čovjek. U gradu Korosanu iskopao je kosti iz groba Nadiršaha, jednog od najvećih vladara Perzije i sahranio ih pod prag svoga dvora da bi ih mogao svakog dana gaziti. Zarobljene žene i djecu protivnika dijelio je svojim vojnicima, a muškarce je osljepljivao. Kada je njegov vazal, posljednji gruzijski car Georgije VIII zatražio zaštitu ruske carice Katarine, aga Muhamed upao je u Tiflis i poklao svo kršćansko stanovništvo. Obećao je Napoleonu slobodan prolaz u Indiju, naravno za velik novac. Kad je od Engleza izmamio još više novca, prekinuo je ugovor s Francuzima. Kad mu je Napoleon ponudio basnoslovnu sumu, prevario je Engleze. Tada su Englezi potaknuli Turke, Arape i Kurde u Siriji da dignu ustanak u Perziji. Nakon Napoleonove propasti, Rusi su Kadžarima diktirali ponižavajuće mirovne odredbe. Morali su se zauvijek odreći Gruzije i Migrelije, Dagestana i Širvana, Bakua i nafte. Tih godina Perziju su zahvatili građanski ratovi koje su vodile zavađene vjerske sekte. Ruski dvor je dobro iskoristio opću pomutnju, pa su oteli i zauvijek pokorili emirate Buharu, Taškent, Samarkand, Kivu i Merv.
Osiromašeni Kadžari počeli su rasprodavati Perziju. Engleski bogataš nagovarao je šaha Nasradina da mu proda cijelu Perziju na 70 godina. Nasradin je uzeo predujam i krenuo na putovanje po Evropi. Obilazio je kockarnice, kabaree, banke, svjetske izložbe. Kad mu je ponestalo novaca dozvoljavao je iskorištavanje i Englezima i Rusima. Englezi su imali koncesije na sve carinske postaje, na sve šume i rude, sve javne radove i željeznice, monopol duhana. Na kraju je na prijestolje došao posljednji Kadžar, sultan Ahmed šah. Taj nije ni živio u svojoj carevini. Bio je na putu sedam godina. Dokusurio je rasprodaju svoje domovine. Nije ni bio u zemlji da mu kažu da je prestao biti car. 1925. godine poslali su mu telegram kojim ga obavještavaju da je svrgnut. Kažu da se grohotom nasmijao. Konačno se više neće morati vraćati kući.
Reza šah Pahlavi otjerao je Kadžare s prijestolja i od priprostog perzijskog kozaka pod ruskom komandom postao prvo oficir, pa general, pa predsjednik vlade i najzad car careva koga je prvi put u povijesti Perzije aklamacijom izabrala skupština i ustoličila na tron. Prije dolaska Reze šaha Pahlavija zemlja je bila puna pljačkaša. Godinama su bjesnjeli vjerski ratovi čiji su vođe bile hodže, mule i hadžije. Belgijanci, zakupci svih policijskih postaja, bili su u dosluhu s pljačkašima. Sve živo u zemlji bilo je podmićeno. Za vrijeme vlade Muzaferedina šaha Kadžara u zemlji se udomaćila kineska vrsta korupcije. Kao što je u Kini pored svakog mandarinskog ureda postojao dućan s keramikom, tako se i u Perziji prodavala keramika pored svake državne ustanove. Sve su vaze istog oblika samo raznih veličina i različitih cijena. Pošto kupi vazu u visini mita koje očekuje carski službenik, podanik ju donosi u ustanovu. Kad se posao završi, sluga carskog službenika odnosi vazu u isti dućan gdje je i kupljena i dobiva isti novac kojim je plaćena. Trgovac zadržava postotak za posredovanje.
Osim podmićivanja Kinezi su naučili Perzijance da piju čaj, da se drogiraju, da uzgajaju rižu i da prihvate njihov način slikanja na platnu. Šah Muzaferedin volio je evropske metropole i trošio basnoslovne sume na putovanja s velikim čoporima dvorske služinčadi. Sa svojim ministrima i doglavnicima razgovarao je isključivo o arapskoj i perzijskoj poeziji.
Reza Pahlavi prvo je razjurio belgijsku policiju i stvorio kozačku žandarmeriju koja je uz potoke krvi uništila hajdučiju. Bio je neobrazovan, ali odvažan, hrabar i vrlo poduzetan. Naročito je pazio na seljake. Dok seljak živi u izobilju, lako plaća porez. Seljaci zapadaju u bijedu kad je guverner nezasitan.
Palača Golestan. Perzijanac je rijetko pokazivao palaču, zapostavljao ju je u korist vrta. U perzijskim vrtovima nije bilo travnjaka. Nekad se tu sviralo na taru, zarbu i na flauti. Večera je posluživana oko ponoći. Prije večere jeli su pistacije, bademe, slane sjemenke i slatkiše. Čim bi se iznijelo glavno jelo i riža s draguljima, svaki gost ga je pojeo za deset minuta, oprao ruke i otišao.
Ovaj vrt nema više onoga sjaja. Sad se pokazuje palača. Palača uključuje sedamnaest različitih zdanja. Dvije velike stambene palače su Zgrada Sunca u iransko europskom stilu i Zgrada Vjetra u kojoj je instaliran drevni iranski sustav hlađenja pomoću ventilacijskih tornjeva, a njena je središnja soba natkrivena zlatnom kupolom. U iwanu, vanjskom prostoru koji je s tri strane zatvoren, smještena je kamena sećija. Nose ju šest anđela i šest demona. Na sećiji leži šah u dubokom kamenom reljefu. Tu je okrunjen prvi šah iz dinastije Kadžara i prvi Pahlavi. Na stupovima lotosov cvijet s dvanaest latica. Svaka je dinastija unosila novu boju. Što je razdoblje nastanka starije, to je manje boja. Kadžari su uveli ogledala. U dvorani ogledala milijuni ogledala i ogledalaca. U tim silnim ogledalima ništa se i nitko ne može ogledati, ali oni čitavoj prostoriji daju nestvarni sjaj i svečanost. I nemir. U ornamente su Kadžari unijeli ružičastu boju i figuru. Kako nisu imali muzeje, darove različitih kraljeva izlagali su u posebnoj dvorani punoj staklenih vitrina. Nacionalni simboli su im lav i sunce. Lav je simbol snage. Sunce je simbol Kadžara. Unutar sunca je lice djevojke sa spojenim obrvama. Na grbu današnjeg Irana je Alahovo ime ispisano s obje strane. Dijelovi palače srušeni su tijekom modernizacije grada, u dvadesetom stoljeću.
Nakon što su Kadžari proputovali Evropu, počeli su graditi muzeje. Ispred Nacionalnog muzeja betonska žardinjera s uzorkom drveta i maćuhicama svih boja. Prvi muzej u Iranu projektirao je francuski arhitekt. Obložen fasadnom opekom, izgleda kao upravna zgrada evropskog sveučilišnog kompleksa. Iznad ulaza citat iz Kurana: Uvijek se sjetite Boga. U suncu stih: Tko ima znanje, ima moć.
Muzej je podijeljen u dvije zgrade. Razdoblje do Arapa i razdoblje poslije Arapa. U prvoj zgradi keramika iz osam tisućite pr.Kr. i pet tisućite pr. Kr., oslikana decentnim ritmičkim potezima. Dok Atefe priča, ne mogu odvojiti pogled od golemih posuda. Ljepota nam je dana od iskona. Kao disanje. Ritam. Cik cak. Okolo naokolo.
Na teritoriju Irana nastale su neke od najstarijih civilizacija u ljudskoj povijesti. Prve države pojavile su se s Elamitima početkom 3. tisućljeća pr. Kr. Iranski narodi došli su u 2. tisućljeću pr. Kr. Iranska nacija oblikovala se oko 625. pr. Kr. Medijci su pobijedili starosjedioce, Asirce. Medijce nasljeđuju dinastije iranskih Ahemenida, helenističkih Seleukida, te iranskih Parta i Sasanida. Sredinom 7. stoljeća nastupaju Arapi. Islam se širi na uštrb zoroastrizma.
Sjevernom Iranu trebalo je četiri stotine godina da prihvate islam. Iransko stanovništvo u konačnici je islamizirano tijekom vladavina domaćih dinastija Tahirida, Bujida, Safarida i Samanida koje su povratile iransku nezavisnost.
Srednji vijek obilježava procvat iranske književnosti, filozofije, medicine, astronomije, matematike i umjetnosti zbog čega Iran postaje glavnim žarištem islamskog svijeta. Iranski identitet zadržan je i tijekom vladavina stranih turkijskih i mongolskih dinastija Seldžuka odnosno Ilhanida i Timurida koji su preuzeli perzijski jezik i kulturu.
Prekretnica u iranskoj povijesti nastupa oko 1500. godine kada je osnovano Safavidsko Carstvo za vrijeme kojeg šijitski islam 12. imama postaje službenom religijom zemlje.
Iranska ustavna revolucija iz 1906. godine urodila je stvaranjem prvog nacionalnog parlamenta u okvirima ustavne monarhije. Sadašnji politički sustav islamske republike plod je iranske revolucije iz 1979. godine. Prema ustavu iz 1979. godine, iranski politički sustav sastoji se od više isprepletenih upravnih tijela poput parlamenta, predsjednika, vijeća stručnjaka i vrhovnog vođe. Vrhovni vođa ima vrhovnu vlast i mora biti iz Muhamedove loze.
Iran je jedan od osnivača Ujedinjenih naroda, Pokreta nesvrstanih, Organizacije islamske konferencije i Organizacije zemalja izvoznica nafte. Iranom tisućljećima dominiraju Perzijanci koji danas čine oko 60 % stanovništva, a slijede ih Azeri (turkofoni), Kurdi, Beludži. Službena religija je šijitski islam 12 imama. U ostale priznate religije spadaju kršćanstvo, judaizam i zoroastrizam.
Perzijski jezik je glavni službeni jezik u zemlji, jedan od najstarijih svjetskih službenih jezika u neprekidnoj upotrebi do današnjeg dana. Za razliku od Europljana Iranci mogu bez poteškoća razumjeti svoje stare tekstove iz desetoga stoljeća. Pjesnici su sačuvali jezik. I narod koji voli čitati poeziju. Službeni kalendar u državi je Hajjamov iranski kalendar.
21. ožujka 1935. godine, na Novruz (iranska Nova godina), Reza-šah Pahlavi izdao je dekret kojim se zahtijeva da se u svim službenim dokumentima u vanjskim odnosima za ime zemlje koristi naziv Iran.
Iranska povijest jedna je od najstarijih na svijetu, a postoje predjeli prema istoku gdje ljudska noga još nije kročila.
Na komadu kamena opisana je bitka u kojoj su Medijci pobijedili Asirce. Mrtve su pokapali u fetus položaju. Zato je kameni sarkofag malen.
Keramička kuća s odzračnikom na dvostrešnom krovu, stara sedam tisuća godina, je golema. Izložena je i kaligrafija ispisana sedamsto godina pr. Kr. Stari perzijski tekstovi: Ja sam Darije. Osvojio sam Egipat.
Držanje ruke ispred usta je bio znak poštovanja. Kralja se nije smjelo zaraziti dahom. Naušnica u uhu je bio znak poslušnosti. Kameni lav izgleda opasno. Kamenom biku opasnost je uklonjena s rogovima. Ostala je čista snaga.
Rudar iz tisuću sedamstote pr. Kr. preživio je urušavanje rudnika soli, kompletno obučen, u kožnim čizmama, s brkovima i kosom. Na licu mu izraz užasa. Pronađen je prije dvadeset godina. Izgleda kao da je nedavno umro.
Premalo je vremena.
Najduža ulica u Teheranu ide od sjevera prema jugu. Duga je dvadeset i pet kilometara. Svuda se nešto gradi. Ivona kaže da čitave četvrti zamijene za šest mjeseci. Gradi se planski. Ima puno zelenila. U pozadini strši Albors. 5650 m. Iran ima četrdeset vrhova viših od 3700 m sa skijalištima. Parkovi su im lijepi, ali ih nagrđuju slikarije i skulpture. Trebali bi češće posjećivati svoje starine.
U restoranu gužva. Petak je. Lepinje peku tako da ih prvo zalijepe za strop peći. Kad lepinja padne, pokupe ju drvenom lopatom i odmah na stol. Svaki restoran peče lepinje na svoj način. Mnoge su inačice od brašna i vode. To im dobro uspijeva.
Šećemo po pješačkom mostu Tabiat koji se izvija preko autoceste i spaja dva parka. Najveći je čelični most u Iranu, a projekt je izradila Leila Araghian. Pobijedila je na natječaju još dok je bila studentica arhitekture. Nije ga zamislila samo kao prolaz od jednoga do drugoga parka. Željela je da ljudi na njemu ostanu neko vrijeme. I uspjela. Tabiat, s 270 m izvijene čelične strukture ima više ulaza i više etaža s restoranima, kafeterijama i mjestima za sjedenje. Ima veliku fontanu s vodoskocima i konje za jahanje.
Naglo puhne vjetar. Zalepršaju čadori. Mladi dečki puste da ih vjetar pokosi. Smiju se ispruženi na podu. Vjetar naglo stane. Razdragano mnoštvo mota se po mostu. To je arhitektica i željela. Perzijanci su oduvijek voljeli bivati na mostovima.
Na kraju dana završimo u art galeriji gdje se jede fini sladoled i gledaju performeri u vrtu. Zanimljivo mi je gledati njihova lica. Jezik ne razumijem. Izrazi lica su gotovo jednako intenzivni u izvođača i publike. U galeriji se prodaju umjetničke rukotvorine. Tu nema kiča. U Iranu je to rijetkost. Na zgradama goleme fotografije Homeinija i aktualnog predsjednika. Islam je Perzijancima zabranio glazbu i slikarstvo jer su šejtanovo djelo. Kamo onda spadaju tolike fotografije bradatih glava?
