U četiri ujutro stojimo pred hotelom spremni za let u Ahvaz. Po noći je padala kiša. Lakše se diše. Enghelab je hotel sa četiri zvjezdice. Nekad je to i bio. Sad više nije. I mi se mijenjamo. Karakteristike ostaju, samo više nisu blistave.
U aerodromskom autobusu susrećemo grupu nogometaša u ljubičastim majicama. Igraju za klub u Ahvazu. Dvojica govore hrvatski. Jedan je crnac iz Kameruna. Tri je godine igrao za Osijek, devet za Zagreb i Dinamo. Žena i dvije kćeri, žive mu u Zagrebu. Tamo će se i on vratiti kad završi s aktivnim nogometom. Voli čobanac. Kaže da je u Ahvazu prevruće. Teško mu je igrati na šezdeset i pet stupnjeva, pa razmatra neku lokaciju u sjevernom Iranu.
Ne želim otići iz Irana, ovdje su svi tako ljubazni, kaže čovjek iz Kameruna, tečnim hrvatskim jezikom s ispravnim naglaskom. Atefe pita nogometaša Hrvata je li oženjen. Djevojke u Iranu su izravne.
Letimo iznad bijelih gruda u modrom svjetlu.
Budi biser, biser budi!, pjeva Rumi. Budi bajka, bajka budi!/ Pravo hodi, mudar budi! Da budeš išta, spusti se do ništa.
Ahvaz. Na aerodromu ispred mene hoda izrazito mršav, visok čovjek u crnoj halji sa crnim turbanom. Ravan kao svijeća. Pored njega, isti takav samo u smeđoj halji. Na licu im kameni mir. Ljudi se ne prepoznaju samo po svom imenu. Prepoznaju se i po pogledu, po ponašanju, stavu, načinu na koji hodaju, govore. Perzijanci se prepoznaju po bivanju.
Pitam Branku što joj je važno. Unutarnji mir, kaže. Nadahnuće pronaći u sitnim životnim pojedinostima.
Zorici je važna unutarnja nepristranost u svim postupcima, bez obzira na nedaće.
Zora kaže da je važno nositi se sa svime što život donese. Obuzdati se u izražavanju svoje naravi, dok se istodobno pravedno i tolerantno odnositi prema tuđim slabostima. Stvoriti unutarnju slobodu u odnosu na život što je dobra priprema za sretnu starost.
Jure misli da je istina ono od čega se uvijek može biti miran. U mraku je uš gora od tigra. Kad jednom nešto uzmeš na sebe, to je najlakša stvar na svijetu.
Mirjani je važno imati uz sebe blisku osobu radi uzajamnog upotpunjavanja.
Melita kaže da je najvažnije putovati prema sebi, tamo od kuda smo došli i kamo idemo.
Hajjam kaže: Krugu rađanja i krugu umiranja/ Ne može se nazrijet ni početka ni kraja./ Nitko pravu istinu o tome ne govori:/ Nit se znade odakle smo, niti kuda idemo.
U sedam ujutro dočeka nas sunačani Ahvaz i visok, mršav, ravan šofer. Bahtijar. Zrači mirom. Vozi nas u Suzu. U ovim prostorima žive Bahtijari. Tu ima i dosta Arapa. Atefe priča da je Mohamed Reza Pahlavi, sin Reze Pahlavija, imao tri žene. Prvo vjenčanje je bilo iz političkih razloga. Druga je bila Bahtijarka Soraya, koja nije mogla prihvatiti treću, studenticu arhitekture Farah Dibu, pa se razvela i postala glumica. Farah mu je rodila četvero djece. Nakon revolucije u Iranu, otišli su u Egipat i tamo živjeli do kraljeve smrti. Farah sad živi u Parizu s dvoje djece. Jedan sin i jedna kćer su si oduzeli život.
Ahvaz, jedan od najtoplijih gradova na svijetu, je ružan, ali ima dosta stabala koja uspijevaju skriti niske građevine. Blizu je Perzijski zaljev. Sve je ravno.
Susa. Šuš, kako ju zovu Iranci, spominje se još od devetog tisućljeća pr. Kr. Bila je više puta glavni grad. Od petoga stoljeća pr. Kr. imali su bazene i sustav za navodnjavanje. Sada imaju suhu pustoš.
Sjedim pod stablom duda i zamišljam kako je tu nekad vrvilo raskošnim životom, dok ju Aleksandar Veliki nije opljačkao. Nakon što je upoznao te strašne Perzijance, bio je toliko fasciniran da je 324. pr. Kr., za vrijeme Afroditinih svetkovina, naredio vjenčanje deset tisuća grčkih vojnika za Perzijanke. I sam se oženio Darijevom kćerkom želeći spoj s perzijskom kulturom i načinom života.
Sad su u zemljanim zidovima Darijeve palače komadići slame. Ostali su samo temelji i baze stupova.
U blizini je i dvorac u kojem su boravili Francuzi koji su se bavili iskapanjem. Oni su odnijeli sve što se iz Suze moglo odnijeti. Čak su i originalne opeke s kaligrafijama starim šest tisuća godina koristili za gradnju. Izgradili su dvorac od opeka s iskopina da u njega mogu smjestiti iskopine. Da se rasplačeš. Dvorac izvana izgleda europski, iznutra islamski. Nekad su u opeke ugrađivali zlato i dragulje. Te su odnijeli Aleksandrovi vojnici. Francuzi su tu došli zbog nafte. I oni su željeli zlato i dragulje. Zato su otkopavali Suzu, govori ogorčeni vodič. Uništili su sve ono što nisu mogli odnijeti. Dvorac je u iransko iračkom ratu bio znatno oštećen. Iranci su ga rekonstruirali.
Devastiranje prethodnih civilizacija nije prestalo. Gledali smo na televiziji kako ISIS uništava krilatoga bika. Mogli su ga dobro prodati na dražbi.
U muzeju metalni predmeti stari četiri tisuće godina i Darijev zakon ispisan na kamenom vretenu. Kamene posude i kamene sjekire iz 4700. pr. Kr. Prije pisma, 6500. pr. Kr., komunicirali su međusobno preko crteža na keramičkim posudama. 5000. pr. Kr. počeli su graditi utvrde. 3700. pr. Kr. urezivali su sličice u keramičke pločice i opeku. Tako je nastala kaligrafija.
Jedinica za novac bio je keramički prst. Nitko tada nije bio bogat. Gdje bi smjestio keramičke prste?
U muzeju su uglavnom replike. Originali su u Parizu. Ogromni kip Herkulesa iz 4. st., pet kraljeva iz razdoblja Parta, perzijski vojnik u prirodnoj veličini, kameni kovčezi za ukop. Samo su se kraljevi ukapali u grobnice isklesane u stijenama.
Lotos je simbol novoga života. Lotos iz blata izrasta. Dvanaest latica, dvanaest mjeseci, dvanaest ceremonija. Zoroastrijci brojeve 7, 9, 12 i 16 smatraju svetima.
U dvorištu dvorca česma. Na česmi uređaj za hlađenje vode. Voda je u Iranu besplatna i dostupna zato što su trećega imama Huseina i njegovu pratnju suniti mučili dvanaest dana žeđu. Svaki je gutljaj vode molitva Huseinu. Muhamed piše da je ugošćavanje stranca isto što i ugošćavanje Alaha. Ugošćavanje rodbine i prijatelja isto je što i ugošćavanje Muhameda.
Na grobu proroka Danijela, zagrli me žena u crnom čadoru. Na bradi joj tetovirani križ. Omota me u šareni čador i pozove na ručak. Zahvalim joj i kažem da nas je šesnaest. Svi ste pozvani, mirno odgovori. Na odlasku me poljubi. Ivona kaže da bi nas ona sve pozvala i na spavanje. Takvi su.
Mi nastavljamo vožnju kroz područje raspucane zemlje prema Čoga (brdo) Zanbil (vreća) ziguratu. Udaljen je 30 km od Suze. Izgradio ga je elamitski kralj Untaš Napiriša 1250. pr. Kr. u čast boga Išušinaka, zaštitnika Suze. Obrubljen je s tri koncentrična prstena zidina. Zigurat je izgrađen preko starijega hrama. Najbolje je sačuvan i najveći je od svih mezopotamskih zigurata. Visok je 25m. Da mu nisu gornja dva kata uništena imao bi visinu 60m (francuski dvorac u Suzi građen je i od ovih opeka). Ima jedno stubište nadsvođeno lukovima. Bio je tu kompleks različitih građevina. Palače, manji hramovi, podzemne grobnice, stambeni objekti. Opskrbljivao se vodom koja je dolazila kanalima dužine 50 km. Kompleks je uništio asirski kralj Asurbanipal 640. pr. Kr. Pravo je čudo kako je opstao. Zapravo je bio zatrpan pijeskom. Za vrijeme Pahlavija tražili su naftu, pa iskopali zigurat.
Zvizdan žeže. Nigdje hlada. Untaš Napriša može biti zadovoljan. Čoga Zombil ima neumorne hodočasnike.
Na vrhu se slavilo. Pristup su imali samo članovi kraljevske obitelji. Ostali su slavili u manjim hramovima.
Sad je na ulazu u kompleks limeni kontejner na kojemu piše džamija.
Četrdeset i pet stupnjeva prže lice. Kako se tu ratovalo? Tko po toj vrućini može trčati? Nogometaši.
Kraljevi su gradili zbog vječnosti. Prolaznost je vječna. Imamo samo trenutke.
Bijela čaplja na crnom bivolu u blatnoj bari obrubljenoj raspucanom zemljom. Čudna je ova pustinja. U nekim raspuklinama ima vode. Gdje ima vode ima i zelenila.
Ručamo juhu od leće, kukuruza, kurkume i nečeg kiselog što paše uz pasju vrućinu. Glavno jelo je crni grah s nečim zelenim i komadićima govedine. Tako crno i tamno zeleno ne izgleda jestivo, a može se jesti. Ima i druga varijanata. Isti sastojci, samo je sve crvene boje i još kiselije.
Šuštar. Bolji od Šuša (dobrog). Kad je u vrijeme Sasanida Šapur I pobijedio rimskog imperatora Valerijana (260.g.), iskoristio je njihovo umijeće građenja da stvori grad bolji od Suze koju su uništili Asirci.
Mlinovi i vodopadi, otvori i tuneli u stijenama, navodnjavanje. Na strmim obroncima zemljane kuće s terasama otvorenim prema huci zauzdane rijeke Karun. Rimski vremeplov. Nakon što su izgradili mostove i mlinove Perzijanci su Rimljanima dali slobodu. Rimljani se nisu vratili u Rim. Perzijanke su im bile privlačnije od domovine, kaže vodič, sijedi bezubi čovjek u crnim hlačama i prugastoj košulji. Zanimljivo je slušati njegov glas i gledati kako gestikulira dok mu se na suncu presijava prstenje s golemim kamenjem raznih boja. Wellcome. Happy days. Govori engleski, njemački, talijanski i arapski. Ima tri žene.
U kući iznad mlina popijemo čaj. Kuća je jednostavan kubus pola zatvoren, pola otvoren. Na podu tepisi. Uokolo nema čega nema. Fotografije glumaca, tranzistor, kotač od bicikla, frižider okružen zavjesama od jute, svijećnjak, nebrojene vaze, televizor, deke za spavanje, niša sa štangom za vješanje odjeće. Sve što treba i ne treba u jednoj nevelikoj sobi.
Na otvorenom sećija, sudoper sa željeznom sušilicom za suđe, posude s umjetnim cvijećem, kofer, potrgane stolice, stolić obložen valovitim svjetlo plavim platnom s umjetnim ružama.
Pločice u kupaonici sa čučavcem nikad nisu oprane, a svi su živi i dobre volje. Donose nam jastuke. Malo pomalo mogli bi ovdje i ostati. Mladić sa zlatnim lancem želi se fotografirati s plavookom Ivonom. Ivona kaže da u Iranu nema plavooke žene koja nije udata. A za moje se plave oči još nitko nije zakačio, uzdahne Lela. I ovdje nas teško puštaju.
U rijeci se kupaju žene obučene u hlače i kapute s maramama na glavi. Sjetim se iranskoga filma u kojem žena spašava utopljenicu, a marama joj ne padne s glave. I djevojčice su kompletno obučene. Muškarci su u hlačama i majicama s kratkim rukavima. Momci na motorima izvode egzibicije. Žele da ih gledamo. Žena u čadoru pere crni auto koji je muškarac parkirao. Voda joj do pola bedra. Jednom rukom drži čador, drugom pere.
Ovdje su džamije uklopljene u ulične građevine. Prepoznaju se po minaretima. Neki su posve mali valjci. Danas je njihov veliki praznik. Dan očeva i rođendan imama Alija. Na ulici se pije sok. Zaustave naš autobus i nude nas sokom od limuna.
Čovjek na motoru vozi ljestve koje zauzmu cijelu širinu ceste.
Vraćamo se u Ahvaz. Usput susrećemo nomade. Imaju mobilnu kuću za stanovanje, traktor koji vuče rezervoar za vodu i stado. Između kuće i rezervoara razapet je štrik s rubljem. Po načinu na koji se vješa, može se štošta iščitati. Bahtijari se drže dostojanstveno.
Autocesta je osvijetljena. Signalizacija je na engleskom.
Dok čekamo šofera koji je otišao u kontrolnu postaju, u autobus nam uđu tri brata. Četrnaestogodišnjak nas pita smije li s nama razgovarati. Želi vježbati engleski, mlađi brat sluša, jer i njega poučava. Stariji brat ga gleda s divljenjem. Raspituje se o nama. Zna gdje je Hrvatska. I sad so, kaže poslije svake rečenice, glasom koji mutira, pa to zvuči još čudnije. Na kraju nam zaželi sretan put i dobar život.
Perzijanci u razgovoru često rabe myan-diaram, kažem. Ne mogu zamisliti naše pubertetlije da se ubace u autobus zbog vježbanja jezika. Njima je to normalno. Mladi su vrlo otvoreni i izravni. Nemaju pristup internetu, turiste rijetko vide i istinski se raduju svakom susretu. Zajedničko fotografiranje im je veliko zadovoljstvo.
U Ahvazu sedam kolona auta čeka priključak na kružni tok.
Na kružnom toku fontana. Blješte žarulje raznih boja.
Na drugom kružnom toku previsoke plastične palme. Kad palme nisu plastične, optoče ih svjetlećim perlama.
Preko široke rijeke prelazi most u duginim bojama. Kao da je Nova godina.
Svaka ulica ima svoje boje. Dućani blješte.
Mjesec se povukao u drugi plan. Sve je već i previše osvijetljeno.
Ovaj Ahvaz nije onaj od jutra. Ima milijun i pol stanovnika i masu automobila. Vozači se trude voziti paralelno s autobusom. Spuštaju stakla na prozorima, mašu, šalju poljupce. Mala djeca skakuću po stražnjem sjedalu i dugo nam mašu.
Iz crvene ulice ulazimo u zelenu. Iz zelene u ljubičastu.
Ispred hotela vodoskok u bojama koje se izmjenjuju. Na trijemu žaruljice raznih boja.
U ogromnom holu fini tepih i udobni kauči presvučeni antilop kožom. Odmor za oči.
