Seldžuci su bili opčinjeni iranskom kulturom, ljepotom glazbe, poetske riječi, minijatura, te su u vrlo kratkom vremenu postali veći Iranci od samih Iranaca. Seldžučko razdoblje u Iranu (1037. – 1194.) smatra se klasičnim razdobljem islamske umjetnosti.

Razdoblje od sto pedeset godina kulturnog i umjetničkog napretka zaustavile su mongolske horde Džingis-kana, koji je u XIII. stoljeću pokorio Kinu i potom se okrenuo Iranu i ostatku islamskog svijeta.

Mada poharan, Iran se uspravio poput čempresa, snažnog simbola u iranskoj kolektivnoj svijesti još od arijskih vremena, koji se pred udarima vjetra savija i ponovno vraća u prvobitno stanje. Kako su i mongolski nomadi imali plemensku kulturu, nedostajalo im je znanje i vještine potrebne za upravljanje zemljom tako visoke civilizacije, morali su se oslanjati na iranske ustanove i administrativne snage. S druge strane, iranska kultura je imala veliku regeneracijsku sposobnost, tako da su i oni nakon dva naraštaja postali njeni pobornici. Postupno su se preobratili na islam, a njihova vladajuća dinastija Ilkanida za svoju je prijestolnicu odabrala sjeverozapadni iranski grad Tabriz. U to je vrijeme Tabriz bio kozmopolitski grad koji je održavao trgovinske veze s dva velika europska grada: Venecijom i Genovom. Marko Polo ovako opisuje Tabriz: Velik grad, okružen prekrasnim i ugodnim vrtovima; odlično je smješten, tako da se trgovačka roba donosi ovdje iz Indije, Baudaca (Bagdada), Mosula i Cormosa (Hormozgana), te iz mnogih drugih regija, a latinski trgovci, pogotovo Đenovljani, odlaze tamo kako bi kupili robu što dolazi iz stranih zemalja.

U predgrađu Tabriza Rashid al-Din Monafiq izgradio je Rab-i Rashidi, Grad znanosti, u kojem je zaposlio učenjake, liječnike i obrtnike. Grad je uključivao dvadeset četiri karavan-saraja, tisuću petsto dućana, trideset tisuća kuća i posebnih četvrti za učenjake koji su se tu okupljali iz cijele zemlje.

Bujali su sufizam i poezija, a umjetnost izrade knjiga urodila je najljepšim ilustracijama, dok je arhitektura dobila plašt od sjajne majolike. Ilkanidska arhitektura nastavak je seldžučkog stila uz uvođenje novih boja.

Kao što je bio slučaj i s ranijim osvajačima, i ovi su uskoro podlegli blagotvornom iranskom utjecaju. Mir i blagostanje naprasno su prekinuti još jednim napadom iz Srednje Azije u kasnom XIV. stoljeću, pod vodstvom Timura Lenka. Timur se ustoličio u Samarkandu u koji je sustavno dovodio iranske učenjake i umjetnike, a perzij­ski je jezik proglašen službenim jezikom. Nakon opadanja timuridske moći, rascjepkanim Iranom vladalo je nekoliko nezavisnih dinastija. Dio je zemlje čak pao u ruke susjednih Uzbeka i otomanskih Turaka. Tijekom vladavina stranih turkijskih i mongolskih dinastija Seldžuka, Ilkanida i Timurida iranski je identitet očuvan. Svi osvajači su preuzeli perzijsku kulturu i jezik koji je bio jezik kulturnih naroda širom prostranog područja središnje Azije.

Do izgradnje transkavkaske pruge Tabriz je bio kapija Perzije. Tu su bile mnoge ispostave evropskih poduzeća.

U pet sati sletimo u Tabriz, (mjesto vatre), jedan od najhladnijih gradova u Iranu. Tu živi milijun devetsto tisuća ljudi na visini od 1370 m, uglavnom Turaka koji govore azerskim jezikom. Još nije svanulo. Svijetle raznobojna svjetla. Na cesti, ispred džamije koja izgleda kao šećerlema, dočeka nas vodič sa čajem u termosici i kolačima u kutiji za cipele. U Tabrizu u zoru nikada nije toplo, a ja na aerodromu ostavila jaknu. Puši se topli čaj. Da ne izgubimo ritam, nastavljamo vožnju do Kandovana, iranske Kapadokije.

Dvjesto obitelji žive u stijenama. Imaju i hotel s pet zvjezdica s bazenom. U blizini je gorje Sabalan sa skijaškim stazama, vulkanski vrh na visini 4850 metra unutar kojeg je i jezero. U stijenama je bila i džamija. Srušio je potres. Seljaci se šest mjeseci bave zemljoradnjom, a zimi izrađuju košare i tepihe.

Tiho se veremo po strmim obroncima. Ljudi žive na  gornjim etažama pećina. Još spavaju. Prozori i vrata su zanimljivi. Kao da su ih kupovali u različitim stilskim razdobljima, na buvljaku, pa ofarbali intenzivnim bojama. Natpisi iznad vrata ispisani arapskim pismom izgledaju kao kaligrafija. Prvo se oglase životinje. One žive u prizemlju pećina. S gornje pećinske etaže izađe snena žena zamotana u šareni čador. Otvori dućan s rukotvorinama. Jedemo voćne folije. Najbolja je od nara. Imaju i bankomat, ali ne dozvoljavaju ugradnju sjedećeg toaleta. Vodič kaže da je ISIS ubio dvije frizerke jer su ugradile zapadnjački toalet. Pastiri izvode svoja stada crnih i bijelih koza. Ovce bleje.

Osjeća se duboki mir. Pod mostom teče potok. Tu uredno bacaju sve što im ne treba. Sunce obasjava ljude koji se spuštaju strmim kamenim stepenicama. Selo izgleda nestvarno, kao prizor iz goleme antičke predstave u kojoj se čuje samo glasanje životinja. Riječi su ovdje suvišne.

Vraćamo se u Tabriz kroz kamenu pustoš. Tu i tamo busen trave. Ovdje je toplo samo u kolovozu. Rijetke kuće uglavnom su nedovršene, sivi kubusi s ravnim krovovima pokriveni ljepenkom s aluminijskom folijom. Na golemom kružnom toku golema košara s golemim voćem intenzivnih boja. Uokolo obrijana brda sa crvenim cvjetnim otocima. U predgrađu gomile kockastih kuća. Izrade samo prednju fasadu. Vozimo se autocestom s po tri trake u svakom smjeru.

Doručkujemo u vrtu s divanima. Na potočiću ograda od betonskih elemenata koji imitiraju grane drveta. Imaju i umjetne brazgotine. Tu je i špilja s orlom na vrhu i rodama nekih čudnih mjera. U dnu vodoskok s delfinom koji baš i ne liči na delfina. Lepinje umačemo u omlet s rajčicama. Vrhnje jedemo s medom. Čaj pijemo u malim čašicama. Sjedimo na šarenim tepisima i divanimo. Boris priča viceve. Što se više smiješ, to se više smiješ, kaže Jasminka. Svi su dobre volje kao da nisu nespavali. U žutim krletkama pjevaju živi, žuti kanarinci. Poslije doručka prošećemo oko umjetnog jezera ograđenog umjetnim granama po kojemu plove umjetni šareni labudovi. Uz jezero skulptura. Neka mitska životinja koju je izmislio kipar, objavi Kalman. Zamotane djevojke žele se s nama fotografirati.

Tabriz zaslužuje više od jednoga dana, a mi  moramo dalje. Plava džamija, spomenuta  u Tisuću i jednoj noći, unatoč vrlo lošem stanju, jedan je od najljepših spomenika iranske arhitekture iz doba Timurida, XV. st. U njoj se osjeća anatolski utjecaj: nema dvorišta (što je vrlo rijetko), glavna je kupola okružena sa šest manjih kupola i posvuda se nalaze uzorci od šarene keramike.

Vodič govori da su Iranci inteligentniji od Arapa. Arapi su debeli, puše i očekuju da drugi rade za njih. Imaju nafte, pa to mogu. Najinteligentniji Arapi su u Libanonu. Kurdi se u Iraku žele osamostaliti. U Iranu ne žele. Arapi su suniti. Iranci se baš žele razlikovati od Arapa, zaključuje vodič.

Na prijelazu u XVI. st. sve su brojnija mistična muslimanska bratstva (derviši), koja iz srednje Azije prihvaćaju iskustva strana islamu. Svrstavaju se među šijite. Jedan od redova bratstva turkmenskog porijekla osniva safavidsku dinastiju, koja je najvažnija za povijest moderne Perzije, jer ujedinjuje zemlju (ne uvijek blagim načinom) u vjeri, na šijitski način. Susjedne su države sunitske. Na zapadu graniči s Osmanlijskim Carstvom, na istoku su indijski Moguli, kojima osporavaju posjedovanje Afganistana. Ta borba, započeta u 18. stoljeću, završava afganistanskom invazijom i padom Safavida. U to vrijeme islam zauvijek gubi svoje osnovno jedinstvo i raspada se u tri nacionalna bloka: Perziju, središnju Aziju i Indiju. U tom razdoblju dolazi do punog procvata nacionalne perzijske kulture, jer se regija nalazi potpuno izolirana u srcu neprijateljski raspoložene Azije.

Preko puta džamije je groblje. Preko groblja je asfalt. Preko asfalta će izgraditi šoping centar. Nekad su gradili hramove preko hramova. Sad grade šopinge preko hramova. Oni još nisu došli do toga da umjesto u džamiju odlaze u šoping centar. Redovito se klanjaju prije izlaska i zalaska sunca i još tri puta između izlaska i zalaska. Prebiru po brojanicama (taspi): Bog je velik ili hvala Bogu. Iako je 62% stanovništva mlađe od 30 godina, u Iranu nema zabave i plesa. Zato odlaze u Tursku. Tamo i vodič ide na ljetovanje, jer se ne želi kupati u hlačama u moru i ne želi da ga obučena žena gleda s obale. Mladi nakon zalaska sunca moraju ići kući gledati televiziju. Vlada dopušta više žena, ali svakoj moraš osigurati poseban dom. Taj bi morao biti idiot. Njemu je jedna dovoljna, kaže vodič. Šofer kaže da bi mogao imati dvije. Davor bi radije pola nego dvije.

U labirintu najvećeg zatvorenog bazara na svijetu trebalo bi provesti više vremena, a mi smo umorni. Penjemo se u čajanu gdje se puši nargila. Strme stepenice izgledaju zapušteno. Stolovi imaju limene ploče na drvenim nogama. Na sećijama nanizanim uza zidove sjede mršavi muškarci. Šute i puše. Pod je flekavi kamen. Na zidovima keramičke pločice neoprane od Safavida. Bradati muškarac poslužuje nam čaj u malim staklenim čašama. I on šuti. Pokraj mene sjedi sijedi gospodin u odijelu. Miran da mirniji ne može biti. Puši nargilu i čita novine. Vodič kaže da ISIS objavljuje da će svatko tko sluša Madonnu i Michaela Jacksona biti bičevan. U čaj se nikad ne puše, jer izdisajem izbacujemo toksine. Ako im je prevruć, uliju ga u tanjurić, pa srču. Tanjurić je obavezan. Sve to bradati servira jednom rukom, istovremeno. Tanjurić doslovce baci. To je dio rituala. Student arhitekture nam kaže da doma nikad ne pije čaj. I puši samo u čajani. U čajani provede tri sata dnevno. Jako mu je važno da ga ne poistovjećujemo s Arapima. Bradati spretno skuplja čašice i tanjuriće. Cijelu čajanu natovari na jednu ruku.

U bazaru natkrivenom predivnim stropovima, tisuću petsto dućana. Začini, tepisi, odjeća, keramika, nema čega nema. Prodaju i carsko sjeme shahdaneh iz kojeg se izrađuje hašiš. Osam i pol tona zlata, a nema nijednoga policajca. Otkako je Reza Pahlavi razjurio belgijsku policiju i stvorio kozačku žandarmeriju koja je uz potoke krvi uništila hajdučiju, u Iranu nema krađa. Bio je neobrazovan, ali odvažan, hrabar i vrlo poduzetan. Ovdje nema turista. Kupujem zmijsku tinkturu. Poslije me vodič traži da ju stavi na vrat koji mu se ukočio.

Zamišljam kako se nekad na bazaru izvikivalo na azeriju, turskom dijalektu ljudi iz Tabriza. Nije se računalo na litre, kilograme, unce i pinte. Ovdje se govorilo o đuima, miskalima, sirima i harvarima, ovo posljednje odgovara tovaru jednog magarca. Osnovna jedinica je đu, koliko teži zrno ječma srednje veličine, i to zajedno s ljuskom, ali sa čije su obje strane odsječeni čuperci. Težina jednog zrna ječma odgovara težini šest dlaka iz konjskog repa. Sad šute i uglavnom spavaju naslonjeni na tezge ili uvaljeni u tepihe.

Teško mi ih je ovako smirene zamisliti kako su dizali pobune i izdržavali opsadu Tabriza. Ovi su samo slušali priče kako je Tabriz trijumfirao, kako je Tabriz umirao, jer je šah odlučio Tabriz umoriti glađu kako bi odustao od Ustava. Kad on bude poražen, nitko se više neće usuditi govoriti o Ustavu, skupštini ili demokraciji; Pobijediti jednog despota ne može biti krajnji cilj, oni su se borili za to da Perzijanci postanu svjesni da su slobodni ljudi, da vjeruju u sebe, u svoju snagu, da nađu svoje mjesto u svijetu.

Ovaj grad je odbacio tutorstvo vladara i vjerskih poglavara, izazvao je velike sile. Probudio je solidarnost i divljenje, pokrenuo cijelu Perziju. 1906. godine Iran je postao prva bliskoistočna zemlja koja je revolucijom dobila ustav, da bi ga ubrzo izgubila.

Ne valja umoran razmišljati. Pistacije iz Kirmana i slatkiši iz Isfahana vraćaju snagu do ručka. U restoran se ulazi kroz dvorište, gradilište puno starih opeka i hrđavih skela. Tako je već deset godina. Njima treba vremena da nešto dovrše. I nitko se ne uzrujava. Ne zna se koji je pogled gori. Onaj prema kaosu u dvorištu ili onaj prema kaosu u kuhinji.

Ivona priča o položaju žena u Iranu. Udatu ženu muž mora moći uzdržavati i ispunjavati joj želje. Ako žena ne može roditi, muž uzima drugu ženu s tim da prva ostaje u kući. Što ako je obrnuto? Žena se može snaći, kaže naš doktor. Ako žena radi, sav svoj prihod troši na sebe. Cijeni se to što žena drži kućanstvo i zbog toga muž sve čini da ona bude zadovoljna.

Jedem janjeći kebab, patlidžane, rajčicu, rižu i dinstanu mrkvu. Pijem ayran, razrijeđeni jogurt s koprom i češnjakom. Ima miris po vodi u kojoj su oprane ribe.

Radnici u dvorištu  jedva da su se pomaknuli s mjesta, dok smo mi ručali. Jedan reže tanku opeku na pola, drugi je umače u vodu, treći, koji sjedi, preuzima opeku i stavlja ju na mort koji postavlja četvrti. Usporeni film. Stalno nas pitaju odakle smo i nitko ne zna gdje je ta Croatia.

Prespavamo u Sareinu, gradu poznatom po izvorima tople vode. Krevet je dobar. Na stropu strelica prema Meki. Na stolu složena prostirka za klanjanje i kamenčić. Šijiti naslanjaju čelo na kamen ili drvo. Suniti klanjaju bez kamenčića.