Esfahan, nesf-eDžahan!, kažu Perzijanci. Isfahan je pola svijeta. Isfahan je bio oaza u kojoj su se uzdizala dva grada. Džaj i Jahudije, židovski grad. Tek su se u šesnaestom stoljeću stopili u jedan grad, iako je otpočetka bio ograđen jednim zidom. Najveći je i najljepši je od svih gradova Perzije, prijestolnica Artabana, kralja Parta, prijestolnica Safavida. Kamenje od galenita, pčele, trava, šafran, čisti zrak, ambari koji ne znaju za žižak, u njima se ništa ne raspada, svila i pamuk, tepisi, tisuću vrsta ruža. Safavidi su dostigli vrhunac razvoja pod vladavinom šaha Abasa Velikog (1588. – 1629.) kojeg Zapad naziva Veliki Sufi, a suvremenik je Filipa II. u Španjolskoj, Elizabete I. u Engleskoj i Ivana Groznog u Rusiji. Protjerao je Uzbeke na sjeveroistoku i Osmanlije na sjeverozapadu. Poticao je proizvodnju skupocjenih sagova i tekstila koji su bili jako traženi u Europi. Sagradio je brojne karavan-saraje, mostove i ceste, podizao bazare, a sam Isfahan pretvorio u živo trgovačko središte.
Mada je arhitektura ovog doba manje originalna u odnosu na ranija razdoblja, cijeli grad zrači duhom safavidske vladavine, što se ogleda i na glavnom trgu, Naqsh-e Jahanu (Slika Svijeta), sada Trg Imama Homeinija, dimenzija 500 x 160 metara. Sedam puta je veći od Trga Svetog Marka u Veneciji. Koristio se za održavanje svečanosti, sajmova i igara. Safavidska arhitektura je teatralna. Trg je sa sve četiri strane okružen građevinama: s južne strane džamijom šaha Abasa (Imamovom džamijom), s istoka džamijom šaha Lotf Allaha, sa zapada Abasovom palačom Ali Qapu, sa sjeverne strane ulazom u veliki bazar.
Džamija šaha Abasa sa zapanjujućim arabesknim prepletima arhitektonsko je remek-djelo koje se nalazi na UNESCO-vom popisu svjetske kulturne baštine. Gradnja je trajala 26 godina i dovršena je 1638.
Džamija šeika Lotf Allaha, meni najljepša, posvećena je Abasovom tastu, šeiku koji je bio jedan od glavnih vjerskih vođa tog vremena. Izgradnja je trajala 18 godina. Završena je 1619. Arhitekt je bio Muhammad Reza Isfahani. Sastoji se od jedne kupolom nadsvođene prostorije, bez tipičnih obilježja kao što su četiri iwana, dvorište i minareti, budući da je podignuta za privatne kraljevske potrebe, a ne za velika okupljanja. Izvana i iznutra obložena je plaštem od keramičkih pločica. Unutrašnjost je uglavnom u plavim tonovima, a jedan dio, izveden u žutim pločicama, ostavlja dojam sunca koje sjaji iznutra. Gotovo je nestvarno lijepa. Po stropu se odnekud probijaju zrake svjetla u smjeru Meke. Nazivaju je i ženskom džamijom jer između nje i palače Ali Qapu postoji prolaz koji je ženama omogućavao odlazak u džamiju mimo očiju javnosti.
U palači Ali Quapu je glazbena soba. Lijepa kombinacija smeđih i plavih tonova s akustičnim rupama u obliku instrumenata. Šapat se čuje. Ne mogu prestati gledati. Dobro je da počinje slobodno vrijeme za vrludanje po bazaru. Palača se ispraznila, pa mogu guštati bez ograničenja. S najgornje terase se vidi cijeli trg. Šah je prije četiristo godina s balkona gledao polo utakmice na trgu.
Na bazaru kupim šafran, cimet i mješavinu od sedam začina kod Falfeliana, koji se iza brdašaca slikovitih začina zadovoljno smješka. Pogledam natpis na kojemu je napisano njegovo ime na arapskome pismu. Sve vitice usmjerene su prema gore. Ponuditi nekomu najkrupniju žižulu s najglatkijom korom, na jeziku voća znači: poljubac odmah, kaže Falfelian.
Šah Abas je za vrijeme svoje četrdesetogodišnje vladavine sasvim rekonstruirao grad. Izgradio je četiri kilometra dugačku aveniju i šetalište s drvoredima i prekrasnim vrtovima po uzoru na one Kira Velikog u Pasargadi. Avenija Chahar Bagh veza je između starijih gradskih četvrti i novih rezidencijalnih dijelova. Počinje na glavnom gradskom trgu Naqsh-e Jahanu i vodi do prekrasnog mosta na rijeci Zayandeh. Rijeka dijeli dvomilijunski grad. Mostovi ga spajaju. Na mostovima Iranci provode slobodno vrijeme. Sjede u nadsvođenim nišama, slušaju vodu i piju čaj. Sjede i između mostova. Šetnica uz rijeku prepuna je ispruženih nogu. Petkom je prirodno hodati preskačući im noge. Svi se smješkaju i nude sve što imaju u ručnim frižiderima. Iranci još nemaju pristup internetu. Toliko su im puta biblioteke bile spaljivane da su naučili da je usmena predaja najsigurnija. Djeca su uvijek uz njih. U Iranu se na ulicama rijetko viđaju dječja kolica. I posve malene bebe nose na ramenu. Kad im djeca prohodaju hodaju za njima kao pačići. Nigdje nisam vidjela neurotično dijete.
Zurkhane. Iranci i vježbaju u duhovnom ozračju. U okrugloj rupi u podu, znojni mladići u slikovitim kožnim hlačama, uz zvukove bubnja, vježbaju. Bubnjar udara ritam i izvikuje stihove iz Kurana. Svi su smrtno ozbiljni. Bubnjar izgleda opasno. Povremeno svira u frulu. Intenzivni ritam brzo ih može uvesti u trans, ali se ne prepuštaju. Ometamo ih našim aparatima. Tako su mladiće pripremali za ratove još od prvih perzijskih plemena. Da mi za večerom nije zapela riblja kost u grlu, lakše bi mi bilo podnositi miris muškoga znoja. Dvije nelagode su previše za večer nakon dugoga dana.
Spavamo u Safavi hotelu. Nude nam ledeni šerbet od ruže.
Dok razgledavamo Džame Džamiju mene grebe kost. U džamiji koja je izgrađena na zoroastrijskome Hramu Vatre može se vidjeti cijela povijest islamske kulture. Od VII. do XX. st. neprestano je građena i nadograđivana. Ogromna je. Vremenom su shvatili da se ljudi osjećaju sigurnije i opuštenije u manjim prostorima, pa više nisu gradili mastodonte od dvije tisuće kvadrata. Tu se danima mogu proučavati različiti stilovi. U seldžučkom razdoblju opeka je postala manja i lakša, što je otvorilo vrata izvanrednim inovacijama u tehnikama gradnje. Pečena opeka omogućila je izgradnju divovskih kupola i monumentalnih minareta, a počela se koristiti i kao dekoracija: mozaici na stropu, fuge koje se prelijevaju jedna u drugu, šamse, male zvijezde u opeci, okrugli stupovi, četverolisni stupovi, čak su i tekstovi ispisani u opeci. Alah, Muhamed, Ali. Tu je i najljepši oltar u Iranu izrađen u XIII. st., iz alabastera. U molitvi je mula na nižem nivou od poda, u propovijedanju je na vrhu visokih drvenih stepenica. Ulazna vrata su visoka, ali imaju lanac koji označava visinu koja može proći. Pred Bogom svi moraju biti ponizni.
U podzemlju trga golemi je kružni tok s mnoštvom prometnica. Kad bi sav promet stavili u podzemlje, mogao bi sa žutih planina pirkati povjetarac.
Isfahan je pun zelenila. Na kružnim tokovima su vodoskoci. Imaju tri tisuće tornjeva za golubove.
Armenska četvrt. Za vrijeme turskoga progona Šah im je dao utočište, vjersku i obrazovnu samostalnost. Iskoristio je njihovo umijeće za gradnju Isfahana. Izgradili su i svoju crkvu. Izvana izgleda kao džamija. Iznutra je kršćanska. Dali su si oduška. Sva je oslikana. Prevladava crvena, naročito na paklenim freskama gdje vragovi proždiru ljude. Bože pomozi! Toliko je strašnih vragova. Puno je vatre i očaja. I njihovo je pjevanje puno tuge. Isus ima zlatnu aureolu. I križ ima zlatnu aureolu. Ispod križa su tri žene i dva anđela. Armenci vjeruju da Isus nije pravi čovjek, vjeruju samo u njegovu božansku narav. U to vrijeme Safavidi su šijitski islam proglasili službenom religijom. Suniti su progonili Armence. Tako su se sprijateljili po sistemu neprijatelj moga neprijatelja je moj prijatelj. Gradeći zajedno crkvu, produbili su prijateljstvo. Armenska je prva kršćanska autokefalna crkva, pa su već imali iskustvo odvajanja.
U muzeju pokraj crkve nalazi se i dlaka na kojoj je dijamantom ispisan tekst o mudrosti razumijevanja riječi. Čita se pomoću mikroskopa. Izložene su i sjajne minijature u svetim knjigama. Imaju i štit od kornjače i mač od sabljarke i glazbene instrumente: tar, tambur i još neke žičane inačice. Nije sve to bilo lako spasiti od turskoga pogroma. Armence zovu usoljenima zato što imaju običaj posoliti dijete odmah po rođenju. Njihova djeca ne pate od osipa.
U prodavaonici tepiha nema letećih tepiha. Imaju kopije tepiha iz razdoblja Ilamida. Perzijanci su tepihe počeli proizvoditi prije 3500 godina. Nomadi često ugrađuju zoroastrijske simbole i rade bez uzoraka. Izrađuju ih iz vune i boje prirodnim bojama: crvenu dobivaju od cvrčaka i nara, žutu od šafrana, narančastu od kore luka, plavu od indiga, zelenu od šparoge. Nomadski su tepisi asimetrični. Gradski su svileni ili kombinacija svile i vune. Simetrični su i uglavnom se rade prema uzorcima, često su to kopije ornamenata sa stropova džamija. Jako dobar tepih ima sto čvorova po cm2. Takav tepih izrađuju dva čovjeka dvije godine. Magični je tepih onaj koji ima dvije različite strane. Ima tepiha koji su i na jednoj strani različiti, ovisno o smjeru gledanja. Tepih iz Naima je zrcalni.
Što se po tepihu više hoda, to je tepih bolji. Kažu nam da mi ne biramo tepih, nego tepih odabire nas. Tko bi tome odolio?
 |  |
Nakon čudesnih tepiha posjećujemo čudesni dom našega šofera. Dočekuju nas u bahtijarskoj nošnji. Šofer ima široke crne hlače od mekoga pamuka, bijelu košulju od tvrdoga pamuka i vuneni prsluk. Žena je u širokoj crvenoj suknji i tirkiznoj bluzi s velikom maramom boje ciklame. Oko glave joj traka od srebrnih pločica iz koje izlaze dva dugačka pramena kose koji se vežu pod bradom. Dom mu je lijep i velik, s mnoštvom slikovitih ukrasa koji su na neki nezamisliv način međusobno usklađeni. Blistavo je čist. U prizemlju je garaža za tri automobila. Iznad nje dvoetažni stan s velikim dnevnim boravkom i kuhinjom. U tom dijelu grada stanovi se prodaju za 1700 eura po kvadratu. Žena mu ne radi. Ima četvero djece i može si priuštiti takav stan. Nas šesnaestoro i njih četvoro udobno se smjestimo po foteljama i rezbarenim stolicama. Iznose nam lubenicu, slastice i čaj. Sin, koji izgleda kao lik iz sapunica za kojim čeznu sve žene, svira gitaru i santur. Zatim nam pjevaju. Onda naš Branko uzme gitaru, pa mi njima pjevamo, kao da se oduvijek poznajemo. Sin donese i klavijature, pa onda zajednički pjevamo. Domaćini oduševljeni, mi opušteni, kao da nismo u inozemstvu. Naš Jure nakon posjete odmah odjuri kupiti bahtijarsku odjeću.
Paviljon Čehel Sotun, četrdeset stupova, ima dvadeset vitkih drvenih stupova koji se zrcale u vodi bazena koji nema vodoskoke. Oko mirne vode niše sa skulpturama. Anahita, božica vode s lavovima. Šest i pol hektara perzijskoga raja u kome se gradska buka miješa s pjesmom cvrčaka. Lavovi su se za vrijeme Safavida namnožili u parkovima. Baze stupova su kameni lavovi. Krov je dvostruki. U paviljonu su izložene zadnje zidne slike perzijskih majstora. Islam zabranjuje slikanje ljudi. Neki slikari su ipak slikali, ali nevjernike. Valjda ih nisu smatrali ljudima.
Abasov karavan-saraj u Isfahanu, najslavniji od svih karavan-saraja, danas je obnovljen i pretvoren u najelegantniji tradicionalni hotel u Iranu. Sagrađen je uz medresu. U safavidskom su se razdoblju zaradom od ovog karavan-saraja podmirivali troškovi održavanja medrese i đačke stipendije. Sad tu umjesto paunova vrtom šeću konobari i žene obučene po najnovijoj iranskoj modi tipa što se sve može učiniti s pokrivalima za glavu. Lijepo ih je gledati.
Okulistica ugleda, a urolog mi izvadi kost iz grla, pa dvostruko uživam. Šteta da se prije nisam sjetila da u grupi imamo četiri doktora. Opet je život poezija. Čitam Sadija.
Grad je cvjetao sve do afganistanske invazije početkom XVIII. stoljeća kada gubi značaj; glavni grad postaje Širaz, a poslije Teheran. No Isfahan, prijestolnica dviju moćnih dinastija, Seldžuka i Safavida, bio je i ostao najslavniji iranski grad.
Sa Safavidima završava blistava stranica iranske povijesti. Safavidsko je carstvo, zajedno s Otomanskim i Mogulskim, cvjetanje islamske civilizacije.
Sa svakim dijelom puta stiže se nekuda, na svakom koraku može se otkriti po jedno skriveno lice naše planete. Evropljaninovo razumijevanje nekog predmeta koji promatra formira se pomoću matematičke informiranosti, neki to zovu čisto mišljenje, dok većina Azijaca bit predmeta koji promatra shvaća katkada samo osjećajima, a katkada čak i samim instinktom. Perzijski kraljevi nikad sebe nisu proglašavali bogovima. Iran ne pripada ni Istoku ni Zapadu. Unatoč mnogim osvajačima, uspio je ostati svoj i dalje se razvijati. Čak je i grandiozni Aleksandar poželio pomiješati grčku i arijevsku krv.
Perzijanci uspijevaju slaviti život i u okvirima islamskih restrikcija. Na kraju ostaje pitanje. Jesu li oni stvarno sretni? Nikad se ne postavlja pitanje da li je netko stvarno nesretan.
Zapisala
Karmela Ahel
