Vozimo se prema Kaspijskom jezeru, najvećem jezeru na svijetu. Vodič kaže da je hladno. Na svakih sto kilometara su kontrole brzine i sigurnosti vožnje. Točno se zna za koliko se vremena smije doći od točke a do točke b, zavezana sigurnosnim pojasom, s maramom na glavi. Sve se to kontrolira. Naš šofer ima bijelu košulju i epolete s oznakom čina, na čičak. Stavlja ih samo na kontrolnim točkama.
Krajolik se mijenja. Brežuljci su zeleni.
Vozimo uz granicu s Azerbajdžanom. Kažu da im je ta cesta najljepša. Prate nas rascvala stabla trešanja. Šteta što uz cestu bacaju smeće.
Zastajemo na prijevoju zbog lijepih vidika. Trava posuta sitnim, žutim, mirisnim cvjetićima.
Gledamo dolinu u kojoj cvate šverc. Posuta je vilama neviđenih boja i oblika. Krovovi žuti, ljubičasti, narančasti, plavi, tirkizni, zeleni. Svakakvi materijali. Crijepa nema. Tornjevi, kule, kombinacije žute s crvenim rubom, narančaste s plavim, zelene s ljubičastim. Svaka kuća ima svoju kombinaciju boja kao da se natječu u intenzitetu. Neki krovovi imaju kineske strehe. To su vikendice bogataša, kaže vodič. Koštaju 60 do 70 tisuća eura , dok u Teheranu ista vila košta 300 do 800 tisuća eura. Granična ograda završava smotuljcima bodljikave žice.
Ulazimo u Astaru. U svim autohtonim restoranima imaju plastične stolnjake u debelom sloju, pa umjesto da svaki put stavljaju novi, oni skidaju jedan po jedan. Pored nas sjedi obitelj na šarenom tepihu. Dijete prospe šećer. Žena se ne uzrujava. Skuplja šećer s tepiha i vraća ga natrag u posudu. Sjede u turskom stilu s nogama u čarapama izmiješanim s posudama s hranom. Mirno i tiho. Djeca nikoga ne uzrujavaju.
Jedemo kaspijsku pastrvu, trot, suhu, ali jestivu. Uz jezero su postavljene sjenice za piknik, od betona koji imitira drvo. Pokrov je od betona koji imitira crijep. Pijesak je crn s malim oker školjkama i pokojim zelenim kamenom. Odjel za žene je malen i ograđen ogradom visine dva metra koja ulazi i u more. U sredini je drvena osmatračnica kao lovačka čeka. Vodič kaže da je vjernik. Moli pet puta dnevno, a ljute ga vladina pravila razdvajanja muškaraca i žena. Ne želi biti odvojen od žene i kćeri, ne želi plesati u disku sam. Kaže da žene svake godine pomiču marame na glavi za jedan centimetar. Za pet će godina marame pasti. Već su na pola tjemena. Žao mu je što će mu kćer uskoro morati nositi maramu. Dok on to govori stižemo do mauzoleja imama Sadeha. Na mauzoleju veliki plakat s malom djevojčicom u čadoru. U tekstu se apelira na roditelje da od malih nogu djevojčice odijevaju u čadore.
Svi iz Muhamedove loze su sveti, makar i nisu svećenici, nose crne turbane. Homeini je nosio crni turban. Kritizirao je šaha, pa je morao pobjeći. Kad je šah 1975. odlučio nacionalizirati naftne kompanije, Amerikanci su odlučili da ga svrgnu. 1979. poslali su Homeinija u Iran. Odmah je zabranio glazbu na radiju i televiziji, jer glazba hipnotizira um. Ritam i harmonija ulaze u dubinu duše. U to vrijeme u Afganistanu su Talibani mlatili glazbenike instrumentima na kojima su svirali i zatvarali ih 40 dana. Palili su na lomačama ploče i trake.
Homeini je poticao natalitet. Kad je došao na vlast, bilo je 25 milijuna stanovnika. Kad je umro, 1989. bilo ih je 75 milijuna. Pedeset milijuna za deset godina. Osnivala se obitelj s dvadeset godina, jer su svi imali posao. Danas se osniva s trideset, jer više nemaju svi posao, a da bi se muškarac zaručio mora imati posao. 87% članova Parlamenta su mule. Previše je korupcije. Novac od nafte pripada narodu, a ne ajatolahovoj obitelji, govori vodič.
Ako prosvjeduješ, ideš u zatvor. Ako ne odeš u vojsku, ne možeš dobiti posao. Ako ne dobiješ posao, ne možeš se oženiti. Ako platiš tisuću i tristo dolara, ne moraš u vojsku. Može i za šesto dolara, na crno. Izmisle ti bolest. Iako svi članovi vlade moraju imati bradu i nikada ne smiju nositi traperice i polo majicu, ipak se naziru promjene. Uvode se na miran način. Vodič je obučen u traperice i polo majicu.
Anzali, najvažnija cargo luka na Kaspijskom jezeru. Jezero je sasvim blago slano. Ima plina i nafte. Obala nije slikovita za razliku od Perzijskog zaljeva koji ima koralje, šarene ribe i delfine. Ovdje ubiru najbolji kavijar. Dvadeset grama sto eura.
Koš za smeće stoji na golemim crvenim čizmama sa žutim vezicama. Za vrijeme Drugog svjetskog rata zaposijedali su ga Rusi.
Vozimo se uz zelena polja sa crvenim makovima. Između makova najlonske vrećice.
Čaj i rižina polja. Iranci tradicionalno nisu pili čaj. Prije trideset godina jedan njihov ministar vanjskih poslova donio je čaj iz Šri Lanke. Nisu pili ni kavu nego su u vodu stavljali neke sjemenke koje energiziraju.
Žene stoje u blatu i sade rižu. Gazdarica posprema ostatke hrane i nadgleda ih. Ima flaster na nosu. Uspješna operacija. Za 1200 eura i dva i pol mjeseca neće više imati perzijski nos. Gazdarica ima na sebi adidas trenirku i tuniku ukrašenu zlatnim vezom. Žene u blatu imaju jednostavne tunike. Neke su bose, a neke imaju plastične dokoljenke. Između busena riže plivaju kornjače i žabe. Vodič nas pita jesmo li zadovoljni. Jesmo. Ne moramo saditi rižu. Ubija ih reumatizam. Rade do četrdeset i pete godine.
Ogromne su razlike između bogatih i siromašnih. I u Iranu se djeca bogataša utrkuju avenijama i razbijaju skupe aute. Benzin, struja, voda i plin su gotovo besplatni. Nitko ne štedi energiju. Drže čajnike na plinu cijeli dan. Samo dodaju vodu, kaže vodič.
Zastajemo u Fumanu. Tu se jedu kolači sa spiralnim ukrasima.
Iranci se vole igrati s krovovima. Na dvostrešni krov dodaju razne kroviće za ukras. Naiva u arhitekturi. Naiva u gradskim skulpturama. U čajani strop od zgužvanog smeđeg papira. Na zvučniku plastična marioneta. Na frižideru sa staklom neprozirnim od prljavštine čupavi jelen viri iz bokora umjetnih crvenih i ružičastih ruža. U podnožju fotografije mladića. Tu je i samovar, nargile i golemi bakarni čajnik na plinskom kuhalu. Na podu od crno bijelih pločica sa zakrpama od grbavog betona klupe obložene crvenim tepihom, plave plastične stolice, granitni stolovi u metalnom okviru. Ispod radnih ploča tamno crvene masne krpe. Na zidovima masna ogledala, Charlie Chaplin i keramički paun. Nemoguće je vidjeti sve detalje u tom malom prostoru.
Doktor mi kaže da ne može pobjeći od razmišljanja koliko tu ima bakterija i kako bi to sve trebalo očistiti i sterilizirati. Oni o tome sigurno ne razmišljaju. Mladi muškarci puše nargilu. Izgledaju lijepo i zadovoljno. Kad popijemo svoje napitke, iskoristimo priliku za posjetu javnom toaletu.
U uskoj ulici auto je Elmi pregazio stopalo. Ni jauknula nije.
Na zidu toaleta ogromna pastoralna slikarija. Opet naiva. Unutra je neopisivo. Što im je? Civilizirali su sve divlje nomade koji su ih osvajali.
Rumi nije u pravu. Razvoj se ne događa linearno.
Na ulici nas stariji čovjek u sivom odijelu pita odakle smo. Sav razdragan digne šaku u zrak i govori da je marksist i komunist, da voli Tita, Lenjina i Staljina. Mi ne zastajemo.
Nastavljamo vožnju uz plantaže čaja gdje pasu sitne krave. Na betonskoj okvirnoj konstrukciji čipka od tankih drvenih greda za krovove i kroviće.
Vodič objašnjava kako se kuha iranska riža. Riža se prvo namače u hladnoj vodi od jutra do poslijepodneva. Zatim se kratko prokuha, procijedi i tri puta ispere od pjene. Zatim se dopola skuha i ocijedi. Na ulje se poslažu tanke ploške krumpira s dodatkom kurkume. Krumpir se naglo prepeče a onda se zajedno s rižom ostavi na vatri još dvadeset minuta s poklopcem preko kojega je prebačena krpa. Ne stavlja se voda. Krumpir se na kraju posoli. Ta riža sigurno nije ljepljiva.
Vozimo se uz potok kroz šumu. U drvenim sjenicama piknik. I cesta i šuma i potok me podsjećaju na Medvednicu. Samo što je ovo osamsto metara više.
Stižemo u Masouleh. Tu susrećemo turiste. Domaće. Prije nismo.
Smeđe kuće s blagim jednostrešnim krovovima i trijemovima na prednjoj fasadi ugrađene su u padini. Ovdje očito nisu dozvoljene individualne kreacije. Kompleks je urbanistički skladan, iako svaka kuća zasebno nije lijepa. Svjetiljka na terasi ima sjenilo od betonske školjke koja imitira drvo.
Slap se ulijeva u vodu potoka i huči pod mostom.
Opet nas okružuju Iranci. Profesorica engleskoga govori visokim falsetom. Ne zna gdje je Hrvatska, ali ima pozitivan stav. Vodič joj govori da je prelijepa i da ima dvadeset i pet godina. Ona se sramežljivo smješka očarana komplimentom i kaže da ima više godina. Zove se Nazir i želi nam se svidjeti.
Zatim nas okružuju djeca. Govore thank you. Žele se s nama fotografirati.
Hodamo prema tvrđavi Rudkhan.
Pješice, uzbrdo, poslije obilnoga ručka i slasne lubenice od dvadeset kila, uspjeli smo svladati dvjesto pedeset metara po kamenim stepenicama različitih visina, za sedamdeset minuta.
Zamak star tisuću godina otkriven je prije osamdeset godina. Guverner se smjestio na visini od 1550 metara. Mora da je imao dobru kondiciju i oni koji su mu dolazili morali su imati dobru kondiciju.
Uspon počinje uz potok sa stijenama obraslim gustom mahovinom. Da prizor bude bajkovitiji odnekud se pojavio i bijeli konj. Stabla s prepletenim korijenjem, ruševni zamak još uvijek dovoljno stvaran da se može zamisliti ostatak, pogled na okolna brda obrasla šumom u nekoliko planova, sunce obavijeno maglom, hodanje s Irancima koji pršte smijehom i ljubavnim izjavama. Ne možeš ne gledati njihove vehementne obrve i markantne nosove. Mladi Iranac s kosom crnom da crnja ne može biti, nosi na leđima gitaru.
Šteta što mnogi operiraju nosove. Neke žene izgledaju kao karikature s prćastim nosovima.
Večeramo janjeći kebab. Na trgu ispred restorana ratni brod nasukan na golemoj svjetlo plavoj zahodskoj školjci. Ovo više nije naiva. Bolje je ne tražiti ime za takvu kreaciju.
U jedan sat poslije ponoći dočepam se kreveta u Gazvinu. Soba kao džamija. Na zidovima ornamenti. Na podu tepih na tepihu. Na prozoru bijeli najlon. Na najlonu bijela zavjesa. Stakleni lusteri, štukature, kojekakvi ukrasi, a u kupaonici nema vješalice za ručnik. Pri izlasku iz hotela provlačimo se između maseratija i porschea parkiranih pred ulazom.
