Yazd i Meybod

Vozimo se dublje u pustinju, prema Jazdu. Prate nas pješčano žuti tuljci, pustinjski hladnjaci.

Atefe priča o političkoj razlici između šijita i sunita.

Šijiti smatraju da je Muhameda trebao naslijediti Ali, koji mu je bio rođak i muž njegove kćeri Fatime. I da se vlast dalje prenosi krvnom linijom.

Suniti smatraju da se kalif bira prema zaslugama i da je Ali bio premlad da bi mogao biti kalif. Pošto Muhamed nije o tome ništa napisao, oni se i dalje oko toga spore. Šijiti vjeruju u 12 imama. Dvanaesti je skriven. Pojavit će se zajedno s Isusom Kristom i tada će na zemlji nastupiti mir i blagostanje i nakon tisuću godina kijamet.

Prolazimo pokraj plantaža pistacija. Pustinja je bijela i slana. Nijedan krov ne zaklanja golemo nebo. Iranci vole kišu. Kad kiša pada svi izlaze van.

Usred pustinje spavamo u karavansaraju Zeinodin, jednom od 999 koje je na Putu Svile izgradio Šah Abas I. Okrugla građevina od stare opeke s unutarnjim okruglim dvorištem oko kojeg su raspoređene sobe. Spava se na povišenom drvenom podu obloženom tepisima. Umjesto vrata su zavjese. Postoje i tri zasebne sobe. Ispred soba su povišene niše s jastucima s kojih se udobno promatraju zvijezde na okruglom nebu. Kad se probudim, popnem se strmim stepenicama od opeke. Na krovnoj terasi puše jak vjetar. Sjedim na rubu zida. Nikad nisam bila tako blizu ptice koja pjeva. Pjeva cijelim tijelom. Kao da me nema. I nebo je tako golemo da mi se čini kao da me nema. Sve je zemljane boje. Planine izlaze iz pustinje kao nabori iz suhe zemlje. Prvi plan se jasno vidi. Drugi je u pješčanoj maglici. Treći se jedva nazire. Čak i pas u vanjskom dvorištu ima zemljanu kućicu. Potrudili su se renovirati karavansaraj u safavidskom stilu uz dodatak zajedničke kupaonice koja je čista.    

Rijetke se kuće jedva razlikuju i razabiru od predjela blijedožute boje. Krovovi su ravni, spečeni od neumornog sunca pustinje.

Iza dugačke ograde trče zebre. Iranske su zebre žute i nemaju pruge.

Napravimo krug smijeha usred pustinje. Naš Bahtijar ima dara za smijanje. Jure, obučen u žutu arapsku halju s kapuljačom, ode do jedne košnice da joj popravi krov. Šofer krene bez njega, a on zadigne halju i napravi pravi performans trčeći za autobusom.

Pustinja mijenja boju. Gornji sloj postaje tamno siv. Kad završimo s masažnom gusjenicom, Jure nam objavi da osniva radionicu udjevača konca u iglu. Upisuje sljedbenike. Bit će, kaže, i pomfrita. Zora kaže da si ona i Jure često čestitaju što su još uvijek zajedno, a tako su različiti. Tako opušteni ulazimo u jedan od najstarijih gradova Irana, kontinuirano naseljen sedam tisuća godina.

Jazd, Božji grad, meni najljepši. Na ulazu nas kontroliraju čuvari islama u zelenim uniformama i civilni čuvari u maskirnim uniformama. Ništa ne može omesti osjećaj dubokoga mira koji vlada u gradu izgrađenom od zemlje. Jazd znači čist. Hodanje u labirintu zemljanih zdanja odmara, uski prolazi, rupe, svodovi. Iako se nalazio na Putu svile, uspio je zadržati svoju izvornost. Od svih mjesta koje smo obišli ovdje je veza s iskonskim najsnažnija. Mogla bih tu danima vrludati. Jazd je religiozan i poznat po poštenju. Tu su se zaustavile i neke židovske zajednice na povratku iz babilonskog sužanjstva. Ima Armenaca i značajan broj zoroastrijaca koji su pokazali nevjerojatnu izdržljivost na dugotrajne progone, tisuće godina zatiranja, od Aleksandrove helenizacije do islama. Ovdje se održavaju i velike proslave žalovanja za imamom Huseinom, sinom imama Alija. Nose nahal, ogromni kubus od teške drvene konstrukcije, nariču. Nahal je težak. Tko ga uspije nositi zasluži veliku čast. Neki se i bičuju. Izvode predstave na kojima svi plaču. Ivona kaže da tu žive bogati ljudi, i da svoje bogatstvo ne pokazuju izvana. Skromno se odijevaju, voze skromne automobile i stanuju u jednostavnim kućama. Gotovo sve stare kuće imaju hvatač vjetra, prirodni klima uređaj koji kroz toranj hvata vjetar, ohlađuje ga u bazenu vode u prizemlju, pa efikasno hladi kuću.

Zoroastrijci su pokapali svoje mrtve u kule tišine. Razgledavamo dvije kule iz XIV. st. Ima ih i iz IX. stoljeća. Tijela su slagali u tri koncentrična kruga, muškarci, žene i djeca i stavljali na kule, da ih pojedu ptice, jer tu nema planina. Ceremonije pokapanja trajale su sedam dana. Čovjek koji je na magarcu nosio pokojnika do vrha kule i 45 dana ga čuvao, sad se za novac fotografira s turistima. Izgleda kao ljudska ljuštura. Kad su s tornja nakon 45 dana skupili kosti, ukapali su ih pod zemlju, u limenim kutijama. Zoroastrijci smatraju da većina bolesti dolazi od onečišćenog zraka i vode. Zato su u zemlju pokapali samo kosti. 1970. godine Reza Pahlavi zabranio je pokapanja u kulama tišine. Dali su im groblje. Pošto zoroastrijci vjeruju da je samo živo tijelo čisto, sad pokapaju mrtve tako da prvo izgrade zidove od opeke, pa u te zidove polože kovčeg. Popeli smo se na vrh kule. Kroz mala vrata nekad je smio proći samo svećenik. Tijela su bila gola, da ptice imaju manje posla. Osjećaj na vrhu nije ugodan, iako se odozgor lijepo vide ostale građevine: druga kula, rezervoar vode, knjižnica, svratište. Ima i deva za fotografiranje.

Na izvorima vode izgradili su tuljce ili samo rupe. U njima nema vrućine. Do izvora se spušta kružnim stepenicama. Takve male građevine u kojima se možeš ohladiti od pustinjske jare izgrađene su izvan grada. 2115 vertikalnih otvora na sedamdeset kilometara podzemnih kanala.

U gradovima su česme s ohlađenom vodom. Vodu su do grada provodili podzemnim kanalima i dijelili prema potrebama. Točno se znalo koliko će vode dobiti džamija, koliko bogate obitelji, koliko siromašne. U posudi s rupom pratili su vrijeme istjecanja.

Kameni raznosač vode stoji na centralnom trgu u Jazdu. Ima kožni mijeh. Bogatima je voda dolazila kanalima. Kanale su kopali iz raznih smjerova tako da su u susretu dva smjera izgradili rupe za izjednačavanje pritiska.

Guvernerova palača iz XVIII. st. ima hvatač vjetra, oktogonalni zemljani toranj visine 33 m i vrt od 7000 m2 sa sto pedeset metara dugim bazenom i mnoštvom vodoskoka. Prate ga visoke pinije i grmovi lovor višanja. Bazeni su i u prostorijama u prizemlju palače. Na prozorima su vitraji koji u  svakoj prostoriji drugačije propuštaju sunčevo svjetlo, tako da sve ostale dekoracije postaju suvišne.

U Hramu Vatre 1500 godina gori vatra. Ispred hrama je okrugli bazen. Vatra uvijek ide uz vodu. Zoroastrijci ne vjeruju u sudbinu. Borba između dobra i zla je vječna. Ahura Mazda i Ahriman. Istina i laž. Krila čine dobre misli, dobre riječi i dobra djela. Rep predstavlja loše misli, loše riječi i loša djela i vuče nas prema dolje. Krug predstavlja krug života i poruku s neba. Mole se okrenuti prema izvoru svjetla. Vatru održavaju bademovim drvetom. Pošto je to prva službena religija u Iranu, oni nemaju rituala preuzetih iz drugih religija. Svećenik se ne moli s vjernicima, ne drži propovijedi. Brine o vatri. Vatra gori u sredini hrama, u velikoj bakarnoj posudi iza staklene pregrade, gdje ulazi samo svećenik koji pazi da je ne onečisti svojim dahom. Hramovi se kategoriziraju prema stupnjevima vatre koju udomljuju. Vatra u Jazdu je najvećeg stupnja. Uče drevne spise i recitiraju perzijske pjesnike, ali vlast pazi na poštivanje strogih islamskih zakona i u zoroastrijskim hramovima. Žene uvijek moraju imati pokrivene glave, alkohol je zabranjen. Nakon petnaeste godine djeca odlučuju kojim će putem ići. Zadnje srijede u godini, skaču oko sedam vatri, plešu, jedu lubenice. Vatra je pročišćavajuća. Slave i ekvinocij, solsticij, Valentinovo i dva tjedna slave Novu godinu, 21. ožujka, što čine i svi ostali u Iranu bez obzira na vjeru. Ako dobro tretiraš ženu, ideš u raj, ako loše tretiraš ženu, ideš u pakao. Iranci imaju tradiciju dobrog tretiranja žena. Kad dobiju slobodu, uzdahne Ivona, shvatit će što su izgubile.

U predivnoj zemljanoj građevini koju zovu Aleksandrov zatvor, muslimani su za vrijeme Mongola održavali vjersku poduku u tajnosti.

Džama džamija iz XII st. ima jedan iwan, najviši portal u Iranu  i dva minareta, najviša u Iranu. Sasvim je svoja. Ima duplu kupolu što čini jeku. Rupa u podu, gdje stoji hodža, simbolizira njegovu poziciju, niži od Boga. U ovoj džamiji postoji i skriveni prolaz do maloga prostora u kojem se hodži mogu postavljati privatna pitanja. Kad je na podu tepih, građevina je džamija. Kad nema tepiha, postaje muzej.

Tekija Amir Chakhmaqa dominira velikim trgom. Ima dvije etaže loža s kojih se gledaju događanja na trgu. Chakmaq je izgradio u Jazdu i džamiju i bazar i rezervoar kojemu pet kula vjetrova čuvaju vodu hladnom. Smatraju ga dobrotvorom. Na trgu odjednom puhne tako jak vjetar, da se na brzinu stuštimo u u autobus gdje nas čeka naš Bahtijar. Večeram pileći file i pomfrit. Dojadio mi kebab.. Doručkujem halim. Halim energizira.

Meibod ima mnogo tornjeva za golubove iz kojih skupljaju gnojivo. Ima i puno dudovih stabala, pa moraš paziti hoće li te pogoditi dud ili drek. Dudove skupljaju tako da rasprostru crni čador na travu. I naravno, ponude ih nama. I žele razgovarati i žele se fotografirati.

U velikoj zemljanoj građevini u obliku dubokoga lijevka držali su namirnice. Gornji dio građevine izgrađen je opekom. U tom golemom prostoru uspijevali su led sačuvati i za vrijeme ljeta. Zimi se voda stavljala na dno. Led se čuvao između dva sloja trstike, a slagao se do vrha lijevka koji ima više od 10 m. Na stropu je rupa za cirkulaciju zraka. Frižider je građen u doba Kadžara

Na putu prema Isfahanu zaustavimo se u prodavaonici keramike gdje  nam pokazuju kako na kolu izrađuju ćup. Naš se Jure okuša i u tom umijeću. Popijemo čaj u malim staklenim čašama i kupimo malu keramiku. Imaju oni i veliku, antiknu. Ne mora se imati sve što je lijepo. Razgledavamo i karavansaraj u kojem su se zaustavljali glasnici.. Obilazimo i staru poštu punu fotografija muškaraca s fesom na glavi i poštanskih službenika u naravnoj veličini. U dvorištu su i dva konja u naravnoj veličini, bijeli i smeđi. Poštu su držali Austrijanci.

Vozimo se kroz pustinju dok Atefe priča za što se dobiva smrtna kazna: za posjedovanje više od 3 kg droge, javno vješanje; za namjerno ubojstvo, privatno vješanje; za preljub koji potvrde dva svjedoka (jedan muški svjedok vrijedi kao dva ženska), privatno vješanje. Za krađu se više ne režu šake.

Doživimo i kišu i veliki vjetar u pustinji oko Isfahana. Nakon teških vrućina, svježina i kiša nam je znak dobrodošlice.  .