Zagrebački aerodrom. Čekamo. Od osamnaest sati skoro do ponoći. Strpljenje je važna karakteristika putnika. Kad je Pitagora birao učenike za svoju školu, ostavljao ih je čekati u predvorju i cijelo ih vrijeme promatrao kroz špijunku. Način na koji su podnosili čekanje bio je prijemni ispit. Naša grupa se dobro nosi sa čekanjem, makar se već zna da u Istanbulu nećemo uloviti avion za Tabriz. Na svako putovanje prati me Vesna Krmpotić: Kad jednom zasiješ, što zasiješ, više ne možeš birati ljetinu. Iz tvoje se slobode rodio zakon, koji te veže lancem neraskida.
Opasno je, zašto tamo putuješ? Zašto ne pričekaš dok se stvari ne raščiste? Čude se ljudi.
Prije oko pet tisuća godina, indoeuropska plemena, kojima su pripadali i Iranci, živjela su nomadskim načinom života na euroazijskim ravnicama. Neka od ovih plemena koja su se nazivala Arya (plemenit ili rođen slobodan) s vremenom su se preselila u dva zasebna područja: jedna se skupina naselila u dolini rijeke Ind, a druga u području koje su zvali Aryanam Khshathram, to jest Zemlja Arijaca. Ovaj se naziv postupno promijenio u Eran-Shahr i, konačno, 1935., u Iran.
Mohamed priča kako su Perzijanci preuzeli od svih osvajača ono što vrijedi, a ipak zadržali svoju suštinu koju pomno čuvaju i prenose u obiteljskim i intelektualnim krugovima. Iran njeguje svoju neovisnost o Istoku i Zapadu. Zbog kulture, načina života, mentaliteta, osobina koje se ne mogu svesti ni pod jedan nazivnik.
Konačno avion. Stižemo na istanbulski aerodrom u dva sata nakon ponoći. Aerodrom izgleda kao centar za međunarodnu razmjenu. I to sve zbog toga što se jedan avion spustio sa zapaljenim motorom. Putnici su čitavi, ali pista nije. Mršavi hodočasnici iz Meke zamotani u bijelo platno promiču laka koraka po granitnom podu, kao da je jutro. Sitan, proziran momak hoda s rasnom crnkinjom. Njemice se drže za ruke. Naš vodič Ivona saznaje da je sljedeći let za Tabriz u ponoć, što znači da dvije noći nećemo spavati.
Brat mi je rekao da ne bi tako putovao ni da mu plate.
Čekamo ispred deska za transfer. U pet i trideset dobivamo vaučer za hotel. Markantni crni momak izvikuje imena putnika koji se ukrcavaju u autobuse. Nas ne poziva. Kad naručiš čaj ili kavu, na plastičnoj čaši ti ispišu ime.
U sedam sati se dočepamo hotela. Na recepciji opet red. Hotel nov, čist i građen bez pameti. Apartman ima dvije spavaonice i nijedan prozor. Usred sobe golemi okrugli stup. Stubište je trokrako s horizontalnim prečkama na rukohvatima. Da ne bi netko pao, razapeli bijelu nogometnu mrežu preko rupe visine sedam etaža. Ručak juha od leće i riža s pilećim gulašom. Desert komadići voća.
Grupna dinamika se fino razvija. Ljudi su mirni i razumni. Više to nije grupa nepoznatih ljudi koji putuju bogzna zašto. Pošto smo se međusobno upoznali, počeli smo se osjećati kao među prijateljima. Melita kaže da je njezin astrolog predvidio poteškoće samo na početku puta. Utješila me misao o stradanjima onih koji su putovali ranije. Prije se do Perzije moglo doći samo starim putom kamilara koji je iz Trapezunta vodio prema Tabrizu, za šest skupih i iscrpljujućih tjedana, ponekad čak vrlo opasnih zbog neprestanih plemenskih ratova. Transkavkaska željeznica otvorila je Perziju prema svijetu. Moglo se stići bez nekog većeg rizika parobrodom od Bakua do luke Enzeli, zatim za tjedan dana kolnim putem do Teherana. Prema tome, dva su dana skoro pa ništa.
Perzijsko je carstvo na vrhuncu svoje moći uključivalo zemlje od Egipta i sjeverne Grčke, Makedonije, Jonije, Lidije, Asirije, Babilonije preko Srednje Azije do krajeva uz same granice Indije i Kine. Unutar tog golemog carstva Perzijanci su bili manjina koja nije imala specifično perzijsku kulturu u svim aspektima, ali su imali dovoljno snažnu tradiciju kojom su utjecali na druge i od njih uzimali ono najbolje. Perzijanci najviše od svih naroda primaju tuđe običaje, piše Herodot.
Perzijanci su ujedno bili darovatelji i primatelji. Povijest i kultura Irana dijeli se na pretpovijesno razdoblje, elamitsko razdoblje (otprilike 4000. g. pr.Kr. – 650. g. pr.Kr.), razdoblje migracije Arijaca i izgradnje carstva (1000. g. pr.Kr. – 650. g.), te islamsko razdoblje. Kada je izgrađena iranska kultura prihvatila islam, istovremeno zadržavajući kontinuitet s vlastitim naslijeđem, postala je Iran kakav danas poznajemo.
Perzijska je civilizacija najprije crpila snagu iz dubokih indoiranskih izvora. Zaratustra je bio veliki učitelj i reformator stare indoiranske religije (oko 1200. pr. Kr.). Njegovo ime znači Onaj koji nosi svjetlo, a njegova religija ima više naziva: mazdaizam, zoroastrizam, magizam, štovanje vatre. Vezano za staru iransku religiju, Porfirije govori o mazima kao učenim ljudima među Perzijancima, dok ih Filon Aleksandrijski opisuje kao najizvrsnije istraživače skrivenih misterija prirode, svete ljude koji su se odvojili od svega drugog na zemlji. Oni su se, slijedeći zvijezdu, došli pokloniti novorođenom Isusu.
U vrijeme islama znanost i umjetnost su se nastavile razvijati kroz džamije, mauzoleje, vrtove, ornamentiku, kaligrafije, knjige… kroz djela Rumija, Sadija i Hafiza, kroz ljepotu koja izaziva osjećaj prisutnosti onog nečeg što nas nadilazi i vodi onoj zemlji mira gdje sumnje zamiru, pjeva Rumi. Arapski sljedbenici Proroka osvojili su Perziju sredinom VII. stoljeća. Budući da su oni bili nomadi koji nisu njegovali umjetnost, perzijska je umjetnost i kultura osvojila Arape i preko njih najveći dio islamskog svijeta, od Španjolske do Indije. Mada je izrada keramičkih pločica kao dekoracije dio prastare tradicije Mezopotamije i Elama, ova je umjetnost u islamskoj umjetnosti doživjela neviđen uzlet. U nastojanju da proniknu u tajnu izrade kineskoga porculana, Iranci su došli do mnogih drugih važnih otkrića koja su obogatila tehnologiju izrade keramike. Jedan od izuma je kositrena glazura koja se zbog svoje prozračne bjelokosne boje doimala poput porculana. Kako islam brani prikazivanje likova živih bića, motivi su se uglavnom svodili na kaligrafske zapise i kombiniranje biljnih i geometrijskih uzoraka iz čega je nastala arabeska. Keramika u boji često se koristila u kombinaciji s pečenom ciglom. Masovna upotreba višebojne keramike počela je za vrijeme dinastije Seldžuka, a vrhunac je dostigla u vrijeme Timurida i Safavida.
Dok su druge stare kulture nastale kao posljedica procesa sazrijevanja, trenutak rađanja islama može se točno odrediti životom poslanika Muhameda na početku sedmoga stoljeća. Pomoću jezika i arapskog pisma islam se osvajanjima širio daleko izvan Arapskog poluotoka gdje je nastao. U XI. je stoljeću perzijski filozof Avicenna izjavio da je duša za razliku od tijela besmrtna, što je izazvalo bijes ortodoksnih muslimana koji smatraju da su tijelo i duša nerazdvojni i zajedno uživaju u zagrobnom životu. Početno političko jedinstvo muslimanskog svijeta od XI. stoljeća postupno se raslojavalo zbog vjerskih raskola. U ime jedne sekte nemilosrdno se proganjala druga. Ono što je zadesilo islam u XI. stoljeću događa se još i danas. Šijiti i suniti; razračunavanje staro gotovo kao i sam islam. Religija i kultura nadživjele su političko rasulo. U tom su se stoljeću nomadi turskog podrijetla, Seldžuci, probili u sjeverni Iran i učvrstili se kao lokalna dinastija. Premda izvorno nomadski pastiri, Seldžuci su se pretvorili u vladare centralizirane države uz pomoć postojeće iranske državne uprave koju je dodatno unaprijedio i uredio slavni vezir Nizam al-Mulk. Taj isti vezir utemeljio je sveučilišta u Nišapuru i drugim većim gradovima još prije osnutka prvog europskog sveučilišta u Bologni, u XI st. Njemu u čast, ove škole visokog obrazovanja s jedinstvenim sustavom kampusa nazvane su nizamijama. Od viđenja tog što čuđenje prati/ Srce mu u očima, oči u srcu. Nizami
Pod pokroviteljstvom sasanidskog dvora već je u V. st. utemeljeno prvo perzijsko sveučilište u Gonde Šapuru u jugozapadnom Iranu, prema čijem modelu je nastalo sveučilište u Bagdadu. Izučavala se medicina, matematika, filozofija, muzika, a predavali su iranski i indijski profesori. Padom Sasanida propalo je i sveučilište.