Ulan Bator, grad nomada

MONGOLIJA – Putopis 5/15

Pod dojmom nevjerojatnih priča o Džingis-kanu ulazimo u Ulan Bator. Nastavlja se jučerašnje prekinuto čuđenje o tome da više od polovice stanovnika glavnog grada živi u šatorima bez struje i tekuće vode. Čuđenje prekida Hangaino objašnjenje. Otprilike jednom u deset godina Mongoliju pogađa ‘zud’, ekstremno hladna zima u kojoj ugiba veliki broj stoke. Nomadi koji izgube stoku teško preživljavaju pa se dosele u Ulan Bator. I Hangai se nakon zuda 2000. godine, kao desetgodišnja djevojčica, iz pustinje Gobi doselila sa majkom i djedom. Ona je imala sreću da joj se, kao nadarenom djetetu, pružila prilika za daljnje školovanje. Školu je završila u Americi, sada radi u Narodnoj banci Mongolije. Sva ozarena, sa sjajem u očima, priča nam o Gobiju. Nomadski geni iz nje pričaju o porivu koji osjeća da se vrati u pustinju. Kada je od prijateljice saznala za itinerar našeg putovanja, uzela je godišnji i prijavila se za voditelja puta. Nakon deset godina vratiti će se u svoj Gobi.

Ger naselja predgrađa Ulan Batora su nepregledna, Površinom zauzimaju 90% grada, a u njima živi više od 70% stanovnika grada. Problem je što nastaju neplanirano, bez infrastrukture, vode, struje, kanalizacije, škola i bolnica. Najteže je zimi. Ulan Bator je najhladniji glavni grad na svijetu, a zimi i najzagađeniji. Nomadi u ger naseljima griju se na loš i jeftin ugljen, pa je vidljivost zbog smoga često manja od sto metara

Nakon širokog prstena ger naselja, prolazimo unutarnji prsten višekatnica iz komunističkog razdoblja. Zgrade su često zapuštene, ali s kanalizacijom, vodom, strujom i centralnim grijanjem, san su svih onih iz gerova. Nakon prašnjavog ‘komunističkog’ predgrađa ulazimo u strogi centar grada sa hotelima, bankama i šoping centrima u staklenim neboderima. Kao u bilo kojem drugom glavnom gradu na svijetu. Primjećujem da, tipično za zemlje u razvoju, nema onih kojih bi trebalo biti najviše, srednje klase. Malo je bogatih i puno siromašnih. Iako su u demokraciji i slobodnom tržištu već dvadeset godina, nagli rast i razvoj počeo je prije par godina. Sada su na prekretnici i o današnjim odlukama ovisi u kojem će smjeru. Ima ih samo dva i pol milijuna, a bogatstvo u zemlji je neizmjerno. Ili će se jaz između bogatih i siromašnih, kao u nekim afričkim ili južnoameričkim zemljama, još više povećati, ili će se razviti u zemlju bogatih i sretnih ljudi. Sve je u rukama političara. Ali ne treba zanemariti ni narod s Džingis-kanovim genima, koji je već pokazao da zna uzeti demokraciju u svoje ruke.

Smješteni smo u hotelu Bayangol, dvjesto metara od glavnog trga. Hotel je više kategorije, ali po mongolskim standardima. Imamo pola sata da se smjestimo i osvježimo, pa krećemo u turističko osvajanje grada. Meni je za smještaj i osvježenje dovoljno deset minuta, pa odlučujem poći u izvidnicu sam. Želim onjušiti atmosferu izvan turističkih ruta. Od mongolskog sam zapamtio dvije važne riječi: taksi se kaže taxi, a pivo se kaže pivo. Za početak je to dovoljno, ali neće mi trebati jer se neću previše udaljavati. Hotel je u Chinggis Khaan Avenue. Za svaki slučaj u telefonu zapamtim GPS poziciju hotela. Krenem suprotno od glavnog trga. Prva zgrada do hotela je banka koje se zove Chinggis Khaan Bank. Legenda. Na ulici gusti promet. Većina automobila ima volan s desne strane. Poznato mi je to još iz Sibira, kupuju se rabljeni automobili u Japanu. Jedan razlog je što se kupuju automobili koji su predviđeni za ekstremne zime, a drugi što su automobili jeftini jer ih Japanci zbog volana s desne strane nemaju kome prodati. Prešao bih ulicu, stanem jednom nogom na kolnik i molećivo gledam vozače. Nema šanse, samo trube. Odustajem i skrećem u sporednu ulicu koja vodi u kvart. Grad kao mnogi drugi. Kafići, restoran, fitnes centar, mjenjačnica, poslovne i stambene zgrade, u parku dječji vrtić. Nešto je staro, nešto je novo, ali sve je prašnjavo. Automobili parkirani posvuda, ali prije svega veliki broj mladih ljudi. Uglavnom dečki. Neki se zabavljaju, a neki samo stoje ili sjede. Ispitivački me promatraju, valjda zato što i ja njih tako promatram, ali ne osjećam se ugroženo. Hangai nas je upozorila da se čuvamo džeparoša, pa valja izbjegavati gužve i bliske kontakte. Sve su to djeca nomada koji su se doselili u Ulan Bator. Nezaposlenost među mladima je ogromna. Djelom jer u gradu nema posla za sve, a djelom što se nakon slobode iz stepe teško u gradu resocijaliziraju. Tisućljetni stepski duh pruža otpor robovanju urbanim radnim navikama. Za njih je alkohol izlaz, ali za Mongoliju je to veliki problem. U gradu čak postoji noćna služba koja skuplja pijance koji leže po ulicama. No, u Mongoliji nije to problem samo ovog doba, jedna od Džingis-kanovih maksima, za koju se tvrdi da je zapisana u Velikoj Yassi, zakonu iz 1206. godine, glasi: ”Ako se ne može suzdržati od pijanstva, čovjek se smije napiti tri puta mjesečno; ako to učini više puta, kriv je; ako se napije dvaput, to je bolje; ako jednom, to je pohvalno; ako uopće ne pije, što može bolje od toga? Ali gdje se takav čovjek može naći? Ako takav čovjek postoji zaslužuje najviše poštovanje.“ Produžujem korak oko bloka da mi grupa ne pobjegne. Usput gledam žene. Uglavnom su u pokretu. Hodaju odlučno i samouvjereno. Ovdje nema problema s emancipacijom. Dobile su pravo glasa 1924., dok su kod nas dobile ’45., a u Švicarskoj tek ’71. Nije to bio samo utjecaj komunističke Rusije, već i povijesno naslijeđe još iz doba Džingis-kana, koji im je dao prava kakva žena tada nije imala nigdje u Evropi. Kasnije sam saznao podatak da su 80% studenata žene. Možda to spasi Mongoliju?