Konjske trke i Mali Gobi

MONGOLIJA – Putopis 8/15

Iz Nacionalnog parka Hustai nastavljamo put prema Karakorumu. Zbog prašine koju podižemo, opet vozimo u paralelnim kolovozima. Brzo se na to privikneš iako smo doma naučeni voziti u nepreglednim kolonama. Ono na što se još trebamo priviknuti je vožnja van utabanih puteva. Nepregledna ravnica podsjeća na more po kojem možeš ploviti u svim smjerovima. Zato se nimalo ne začudim kada džip predvodnik skrene s utabanog puta, a za njim bez okolišanja i svi ostali šoferi. Čini se da šoferi posebno uživaju u tome, valjda si zamišljaju da su Džingis kanovi konjanici. Brzina kojom voze po livadi nije ništa manja od brzine kojom mi vozimo po asfaltiranoj cesti. Prostranstvo na oko izgleda savršeno ravno, ali pri brzini od 80 kilometara na sat shvatiš da to uopće nije tako. Rukama i nogama pokušavamo se održavati na mjestu da se unutar džipa ne udaramo kao čunjevi u kuglani. Kamenje je rijetko, ali ga ima. Sada je razumljivo zašto svaki džip na krovu vozi dodatni rezervni kotač.

Vozimo ravno prema oblaku koji se na desetak kilometara od nas diže u nebo. Pata ne daje nikakva objašnjenja, ne govori engleski. Požar, uzvikne netko, idemo gasiti. Odbacim u sebi tu pomisao jer je trava tu suviše niska, zelena i rijetka da bi mogla gorjeti, a ne vjerujem niti da bi turiste uvlačili u to. Približavamo se tajnovitom oblaku, ali i oblak se nama približava. Odjednom se čelni džipovi zaustavljaju, svi istrčavaju s fotoaparatima u rukama. Konjska utrka. Stotine jahača u oblaku prašine ide pravo na nas. Vi ste nevjerojatno sretna grupa, viče Hangai. To se zove biti na pravom mjestu, u pravo vrijeme. Mongolski konji nisu kao naši, pa tako ni njihove utrke nisu kao naše. Naša konjska takmičenja od konja i jahača očekuju savršenu uvježbanost u preskakanju izmišljenih prepreka ili eksplozivnu snagu u deset minutnog trčanju u krug. Mongoli od svojih poludivljih konja traže izdržljivost. Konji stari do dvije godine takmiče se na 16 kilometara, do četiri na 30, a stariji od četiri godine, na 54 kilometara. Jahači su uvijek dječaci stari od pet do trinaest godina. Dok se oblak prašine približava, Hangai objašnjava pravila. Trka je podijeljena na dva jednaka dijela. Jaše se do točke koja je udaljena polovinu puta, pa se od tud vraćaju odakle su krenuli. Prvu dionicu se ne utrkuju, ta je za zagrijavanje konja i jahača, kao prvi krug u formuli 1. Tempo zagrijavanja konja u prvoj dionici predvodi džip na kojem se vijori mongolska zastava, a mali jahači se zagrijavaju tako što se tijekom prve dionice hvale i huškaju, dižući atmosferu do usijanja, nešto kao boksači prije meča. Dvadesetak konja s priljubljenim jahačima strelovito nam se približava. Bježe pred oblakom prašine koji ih kao kakav uragan želi progutati. U oblaku, stotine nevidljivih kopita bubnja suhu mongolsku stepu pokušavajući se iz njega iščupati. Važno je ne biti progutan. To znači da su mnogi ispred tebe. Pored oblaka, očevi na motorima viču na sinove i konje. Prvi konjanici prolaze na nekoliko metara od nas. Dječačke šarene odore izmjenjuju se kao kompozicija brzog vlaka. Jedva fotoaparatom uspijevamo zamrznuti poneki detalj. Rijetki imaju zaštitne kacige, poneki šilterice, uglavnom su gologlavi. Konje nesmiljeno šibaju kožnim bičem s drvenim umetkom. Na nogama neki imaju jahačke čizme, ostali tenisice. Svi konji na glavi imaju grivu ispletenu u palmu. Rep također. Kopita kao da ne dodiruju zemlju, a buka je zaglušujuća. Nekoliko je konja bez jahača. Nakon glavne kompozicije, pojedinačno prolaze deseci zaostalih vagončića. Njih posebno bodrimo. Zadnji, daleko iza oblaka, prolazi dječak s prašnjavim obrazima izbrazdanim suzama. Glasno plače. Nije lako u Mongoliji biti zadnji jahač, ali život se uči od malena. Prvi dobiva titulu “Tumny ekh”, Vođa desettisuća, po nazivu najveće Džingis kanove vojne formacije tumen, koja je brojila deset tisuća konjanika. Svi ostali dobiju plavi khadag.

Put nastavljamo nabijeni emocijama.

Bayan Gobi, u prijevodu Mali Gobi, je Gobi u malom. Nekoliko kilometara pijeska zarobljeno u intenzivno zelenilo. Antioaza. Koncentrat pustinja za instant izlete. Poludnevna atrakcija za poslovne ljude iz UB-a koji nemaju sedam dana za pravi Gobi. Za nekoliko dolara može se jahati dvogrbe deve i slikati se sa nomadima. Pijesak koji vam se uvuče u sve dijelove odjeće je besplatan. Kao u pravoj pustinji.

Nakon jahanja dvogrbih deva i slikanja s nomadima, cipela punih pijeska nastavljamo prema Karakorumu. U ger kampu nas dočekuju tradicionalnom dobrodošlicom. Žene i djevojke u narodnim nošnjama nude airag dobrodošlice u plitkim zdjelicama položenim na plavom khadagu. Mladoj djevojci se ispod nošnje naziru cipele s visokom petom.