TRANSMONGOLSKA ŽELJEZNICA

MONGOLIJA – Putopis 1/15

Granice su uvijek bile posebne. Na papiru, tanka crta ucrtana krvlju podanika drevnih vladara koji su čuvali svoju posebnost. Na tlu, nevidljivi zid koji suprotno svim prirodnim zakonima razdvaja kulture, religije, ekonomije, jezike i ljude. Takva je i ova granica. Već šest sati čekamo. Nitko ne zna što, ali mora da je nešto posebno, jer ulazimo u najposebniju zemlju u ovom dijelu svijeta. Mongoliju. Još smo na Ruskoj strani, u Sibiru. Valjda su ljudi koji su na granici zaduženi za čuvanje posebnosti odlučili da dužina čekanja treba biti proporcionalna tome. Sredina je srpnja, temperatura je oko četrdeset stupnjeva u hladu. Sjedim, u hladu naravno, gledam suputnike. Šesnaest avanturista, od šest do pedesetišest, transmongolskom željeznicom iz Irkutska ide za Ulan Bator. Inače moćna kompozicija s dvije lokomotive, sada obezglavljena bespomoćno stoji na peronu. Otkačili su lokomotive, klima više ne radi, unutra je temperatura već preko pedeset, ali i dok je još bilo podnošljivo, šefica vagona, koja je vjerojatno prije bila čuvarica u nekom gulagu, vičući nešto na ruskom izbacila nas je sve iz vagona jer joj hodamo po hodniku kojeg je čistačica tek očistila. Grupica s mokrim ručnicima preko glave gmiže u sjeni vagona, najhrabriji pretrčavaju užareni peron do slijedećeg hlada, kao da provjeravaju u kojem je hladu najhladnije. Čujem nekoga kako govori ”Na svim putovanjima na kojima sam bio, nigdje mi nije bilo hladno kao u pustinji u Africi, ni vruće kao ovdje u Sibiru”. Još jedan u nizu kontrasta koji prate svako putovanje. Dok mi niz leđa curi voda koja se cijedi iz ručnika kojim pokušavam mozak zadržati na radnoj temperaturi, razmišljam o Mongoliji. Nije lako preživjeti zarobljen između dva povijesna neprijatelja, najprostranije Rusije i najmnogoljudnije Kine. Mongolija je već čitavo stoljeće granica među njima, a nekad su i Rusija i Kina bile Mongolija. U najvećem carstvu u povijesti, u doba vladavine Džingis-kanovog unuka, Kublaj-kana, u njoj je živjelo pedeset posto svjetskog stanovništva, a danas je Mongolija najmanje naseljena zemlja na svijetu, jedan i pol stanovnik po kvadratnom kilometru. Iz razmišljanja me prekine glasni trzaj kompozicije. Zakačili su lokomotive. Pljesak i sveopće veselje na desetak različitih jezika. Grupice putnika migolje iz svojih hladovina u multinacionalnu transmongolsku kompoziciju. Krećemo.

Nakon stotinjak metara ničije zemlje pojavljuje se crvena kuća s plavim prozorima s kojih se ljušti boja. Na pročelju velikim slovima ispisano MONGOLIA. Pored kuće, uz prugu, pase konj. Da ne bude dvojbe gdje dolazimo. Svi smo na prozorima. Pred našim očima, kao nekom čarolijom, u trenu se odvijaju nevjerojatne promjene. Zemlja je jedna, ali čovjek ju je obilježio, podijelio, ogradio i razdvojio. Nestaju drvene kuće i svjetloputi plavokosi Rusi, umjesto njih gerovi i tamnoputi kosooki Mongoli. U punoj brzini prolazimo kroz minijaturnu stanicu Hojt, ali se već nakon desetak minuta zaustavljamo u mještascu Suhbaatar. Veselje je kratko trajalo. Mongolska granična kontrola. Ulaze carinici i dijele papiriće koje treba ispuniti. Odmah iza carinika, čuvarica gulaga propušta babu s gajbom hladnog piva. Baba me gleda u oči, upitno uzdigne obrve i pita: Dolari? I ja upitno uzdignem obrve i kimnem glavom. Baba spremno izvadi papir istrgnut iz neke bilježnice, na kojem je običnom olovkom napisano 10$ = 10.000 tugrika. Ja izvadim iPhone i na Konverteru provjeravam tečaj. Tečaj je katastrofa, ali orošena boca piva hipnotizira i ne da razmišljati. Nemam snage čak ni cjenkati se. U minuti je sve gotovo. Prvu bocu smo eksali. Vinko, moj povremeni cimer, inače ne pije, osim u čestim, izuzetnim situacijama. Baba se požurila za carinicima koji su joj garancija da je ovaj biznis na crno siguran, a oni, okrenuti leđima, ne žele vidjeti što se iza njih događa. U prvih deset minuta Mongolije shvatili smo kako ovdje funkcionira državna administracija.

Pivo je dobro. Ime također: Fusion Premium Quality Mongolian Limited Edition Natural Beer. Druga boca namijenjena je ispunjavanju carinskog listića. Nakon što su ih podijelili cijelom vlaku, carinici se vraćaju po ispunjene listiće i pasoše, a čuvarica gulaga Anici, koja jedina zna ruski, objašnjava da slobodno možemo prošetati jer će stanka potrajati nekoliko sati. Informacija nikoga ne iznenađuje. Brzo se organiziramo. Okrijepljeni hladnim pivom i ohrabreni položajem sunca koji je sve bliže horizontu, odlučujemo se za izvidničku ekspediciju. Organiziramo se u grupe. Sigurnosti radi. U nepoznatoj smo zemlji, s nepoznatim običajima, okruženi ljudima s genima predaka koji su u trinaestom stoljeću, u sto godina osvajanja Kine, ubili preko 40 milijuna ljudi. Tijekom puta se pokazalo da bojazan nije bila opravdana, osim u Ulan Batoru koji pokušava glumiti zapad. Mjesto je malo. Sve kuće su stare i oronule. Između rijetkih višekatnica socijalističke arhitekture, bez reda su pobacane kućice arhitekture ‘kao da su se djeca igrala’. Gotovo svaka kuća je dograđena. Drvene kuće su dograđene ciglom, ciglene kuće su dograđene drvom, u dvorištima gerovi. Prozori su uglavnom plavi, kao plavo nebo, simbol Mongolije. Na kućama nema televizijskih antena. Asfaltirana je samo glavna ulica, ali su na njoj rupe takve, da bi bila bolja bez asfalta. Promet nikakav, povremeno prođe poneki dječak na konju, kojemu smo mi zanimljivi koliko i on nama.

Oko devet sati navečer carinici nam vraćaju pasoše, konačno krećemo za Ulan Bator. Cijeli dan čekamo, ali nema kašnjenja. Ujutro smo točno po voznom redu došli na rusku carinu, u 21.05 točno po voznom redu napuštamo mongolsku carinu. Dobro smo proučili vozni red, znali smo to, nema ljutnje, samo čuđenje. Protekli dan ostati će za prepričavanje kao prva od mnogobrojnih misterija Mongolije.

Dolazak u Ulan Bator predviđen je rano ujutro, u svitanje. Smješteni smo u vagonu za spavanje, po četiri u svakom kupeu. Zadužili smo čistu posteljinu koju na kraju puta treba vratiti ili nema izlaska iz vlaka. Kako su kupei doslovno zatrpani prtljagom, tko ne želi spavati stoji u hodniku. Uz ritmično klokotanje vlaka napetost popušta i hodnikom se širi opuštena atmosfera. Iz kofera se vade tajne rezerve ića i pića. Sve je ukazivalo na to da će ostatak puta proteći ugodno. Naivci, zaboravili smo na čuvaricu gulaga, ali ona nije na nas. Iz klime izlazi ledeni zrak. Displej na kraju hodnika pokazuje 22 stupnja, počinje biti hladno. Otvorili bi prozore da se ugrijemo, ali blokirani su. Zaključujem da čuvarica gulaga treba šefu predati izvješće u koje upisuje prosječnu temperaturu u vagonu, pa noću želi nadoknaditi cjelodnevni pakao. Neki Francuzi se bune, ali baba u besprijekornoj uniformi s ulaštenim značkama ne reagira. Na kraju se smiluje, uključuje samovar da si možemo napraviti topli čaj. Ali klimu ne isključuje. Ostatak puta prespavali smo umotani u vreće za spavanje.