Južni Gobi

MONGOLIJA – Putopis 14/15

Naše putovanje kroz Mongoliju približava se kraju. Danas se prebacujemo u Stainshand gdje ćemo se ukrcati u vlak za Kinu. Ali do Sainshanda valja prevaliti 600 kilometara pustinje bez cesta kroz pokrajine Umnugobi i Dornogobi. Predskazuje se uzbudljivo putovanje, avantura sama za sebe. Treba ostati prisutan.

Na putu do Sainshanda četiri su naselja. U prvo, Dalanzadgad, glavi grad pokrajine Umnugobi, ne ulazimo. Preveliko je, kažu šoferi, ima 12.000 stanovnika, izgubili bi previše vremena. Na raskršću izvan gradića čeka nas lokalni vodič, potpuno smo izvan turističkih ruta, zapravo potpuno smo izvan bilo kojih ruta. On zna put do Stainshanda, kaže. Stići ćemo prije noći, kaže, ako ne bude neočekivanih problema. Priča to kao da je od nekoga čuo da je to moguće. Krenemo. No, u žurbi svi zaborave na tri kruga oko Tenggerove hrpice kamenja. Je li Bog neba to primijetio, pitam se.

Vozi se na kompas, odrediš kurs i pratiš kazaljku. Ako vrijedi po Jadranu, zašto ne bi i po Gobiju. Teoretski. Slijedeće naselje smo promašili. Vijećanje, na kojem šoferi zaključe da nema smisla vraćati se i tražiti ga, trajalo je kratko. Malo duže je potrajalo nagovaranje da prve nomade pitamo gdje smo. Hangaina upornost ipak je bila jača od mongolskog ponosa novog mačo vodiča u crnoj kanotijeri.

Iako pustinja na prvi pogled izgleda pusta, bijele točkice gerova na horizontu prate nas cijelim putem. Uputimo se prema jednom geru na omanjem brežuljku. Sedam baby deva vezanih svaka za svoj klin čekaju majke da se vrate s ispaše. Pred gerom se skupila četveročlana obitelj. Vjerojatno se čude malom konvoju koji se približava. Sjedimo u džipovima dok vodič razgovara s njima. Nakon kratkog razgovora vodič rukom mahne da izađemo. Obitelj nas poziva u svoj dom. Iza gera parkirani su džip, motocikl i prikolica za džip. Pored gera stup sa fotonaponskim ćelijama i satelitska antena, s druge strane peć na kojoj se nešto kuha. To je njihov dom. Otac obitelji širokim osmijehom i rukom pokazuje na otvorena vrata gera, poziva nas da se sklonimo od žarećeg sunca. Ispunimo ger i sjedamo u krug. U trenu se u sredini, na podu, nađe lonac sa slanim čajem s mlijekom. Domaćica nam podijeli zdjelice, ali ih nema dovoljno pa neke kruže od ruku do ruku. Domaćin donese zdjelu s airagom i komadiće osušenog sira umjesto kolačića. Nevjerojatna je ta njihova gostoljubivost. Ostavljaju svaki posao koji trenutno obavljaju da bi nas ugostili, nahranili nas i napili, sjede s nama iako ne razumiju niti jednu riječ, dozvoljavaju da ih fotografiramo, dozvoljavaju da naši indiskretni pogledi istražuju njihov skromni dom, slike njihovih najdražih kojih više nema, muhe na siru koji se suši, linoleum koji je zalijepljen selotejpom, pijesak koji se skupio pod krevetom, stari mobitel koji visi na stjenci. Gledaju svakog od nas u oči, blago i s ponosom istovremeno, kao da govore: tu smo, mi vas razumijemo. Osjećam se malo posramljeno jer više nikad nećemo moći biti kao oni.

Saznali smo da smo dosta izvan rute pa šoferi preračunavaju novi kurs krstarenja. Kasnimo. Nadam se da je Tenggeru ovo bilo dovoljno. Novi vodič u svojoj zlatnoj Toyoti praši takvom brzinom da ga naši vozači ne mogu pratiti. S njim su Sanda i mala Marija. Već sama boja Toyote ne obećava ništa dobo. Nestanu nam s horizonta, ali ne za dugo, ubrzo ih ugledamo zaustavljene u oblaku prašine, očito u nekom problemu. Čim stignemo do njih netko poviče: “Oba su pala, oba su pala”. Sanda koluta očima i vrti glavom, a vodič se češka po trbuhu i gleda u obje desne probušene gume. Naravno, svi nose dva rezervna kotača, ali ne on. Što će mu dva, on pozna put. Skidaju rezervni kotač s krova teretnog džipa. Dok novi vodič mijenja svoje kotače, ostali šoferi iskoriste stanku i promijene zadnji amortizer na teretnom džipu. Naredna stanka je kod vulkanizera. Ako ga ne promašimo.

Slijedeće naselje smo pogodili. Pogoditi je dobar izraz, jer vozači do zadnjeg časa nisu bili sigurni hoćemo li i ovo naselje zaobići. Dok naš novi vodič kotrlja svoje probušene kotače k vulkanizeru, mi odlučimo prošetati po naselju. Prvo što upada u oči u naseljima u Gobiju su nesrazmjerno široke ulice. Između niza koliba i gerova ograđenih hashom, ulica je široka tridesetak metara. Razlog tome sigurno nije veliki promet, tuda prođe jedan motociklist ili konjanik svakih nekoliko sati. Možda je razlog što se Mongol želi i u naselju osjećati slobodnim kao na otvorenom? Gotovo svaki posjed ima stup sa vjetrenjačom za proizvodnju struje, očito je vjetar ovdje veća konstanta od sunca koji struju proizvodi samo danju. U jednom proširenju, kao kakav spomenik usred trga, ogromna hrpetina lubanja i kostiju životinja. Deseci tisuća bijelih kostura stoke pokošene prošlogodišnjim zudom. Malo dalje, na rubu naselja, jedine su dvije zidane zgrade koje liče na zgrade kakve mi poznajemo. Osim što su im krovovi plave boje. Jedna od njih je policijska stanica, a druga ambulanta. Tik do vulkanizera je praonica automobila. Dečki peru crni luksuzni Lexus terenac. Potpuno neprimjereno mjesto za takav automobil. I pranje je neprimjereno, šteta vode koje ovdje nema u izobilju, a čim se makne iz blata u kojem je trenutno, već nakon deset metara biti će ponovno prašnjav.

Slijedeće naselje nismo pogodili. A trebali smo, jer treba tankati gorivo. Ovog puta vodiča nismo nagovarali, sam je skrenuo do prvog nomadskog gera da se raspita gdje smo, odnosno, gdje je naselje. Promatramo to iz daleka, nemamo vremena za mongolsko gostoprimstvo, sunce se spušta ka horizontu, a mi smo tek na dvije trećine puta. Nakon malo vraćanja pronalazimo naselje. Sunce je na zalasku, ali nitko to ne primjećuje. Neki su putnici zabrinuti, ako se vozači izgube po danu, što li će tek biti po noći, pitaju se. Nema problema, odgovaraju vozači, po noći je lakše jer se svjetla Stainshanda vide daleko. Kad razmišljam o tome, ni ja ne osjećam problem. Zapravo mi se učini zabavno izgubiti se, niti u jednom trenutku nemam osjećaj beznadežnosti ili opasnosti, naprotiv odjednom shvatim da imam puno povjerenje u njih. Opušteno se prepustim zalasku. Na benzinskoj postaji lokalni momci na motorima šarmiraju lokalne cure. No, naše zanimanje najviše privuče pumpa za gorivo. Iako naselje ima električnu energiju, pumpa za gorivo je ručna. Kao da naftne kompanije nisu najbogatija društva na svijetu.

U nastavku putovanja Tengger se i dalje zabavljao. Nikako da nam oprosti zaboravljena tri kruga. Teretnom džipu, koji vozi našu prtljagu i špiju iz agencije, pokvarila se rasvjeta. Nakon desetak minuta neuspješnog čeprkanja po žicama, šoferi se odluče za plan B. Teretni džip vozi u sredini, a s lijeve i desne strane, svega nekoliko metara udaljeni, voze džipovi koji mu osvjetljavaju put. I tako satima. Noć je mrkla, kao za inat bez mjesečine. U jednom trenutku, pred nama se iz mraka pojavi telegrafski stup. Mi naglo skrenemo desno, lijevi džip skrene lijevo, a teretni, u mraku, također nekamo skrene, ali nastavi voziti. Potrajalo je možda minutu dok ga u mraku nismo pronašli slijedeći prašinu koju je podizao vozeći punom brzinom.

U Sainshand smo stigli oko ponoći. Hotel Dornogobi je nov i ružan. Osoblje je namrgođeno, prvi put otkad smo u Mongoliji. Valjda im je dosadilo čekati nas. Na petom katu, na podu u kupaonici, mrtve pustinjske bube ‘la cucaracha’. Netko ih je posprejao prije našeg dolaska. Nepotrebno, već smo se na njih navikli po gerovima.