Karakorum, stara prijestolnica

Erdene Zuu samostan je zbog kojeg se danas pohodi Karakorum. Najposjećeniji i najstariji preživjeli budistički samostan u Mongoliji ima burnu povijest. Nekoliko je puta rušen i obnavljan. Na svom vrhuncu, u 19. stoljeću u samostanu je živjelo više od 1000 svećenika. Komunističke vođe su 1939. godine, po uzoru na Staljinove čistke, očistile samostan od budističkih svećenika koji su poslani u Sibir ili ubijeni, a hramove su temeljito srušili, osim nekoliko koje su ostavili s posebnim ciljem. Vodili su strane delegacije da pokažu kako u komunističkoj Mongoliji religija nije zabranjena. Gandan u Ulan Batoru i kasnije Erdene Zuu bili su jedini aktivni samostani u Mongoliji

Samostan je opasan visokim zidom na kojem je 108 stupa. Ulazi se kroz mala vrata prigodno izrezana u velikoj crvenoj kapiji. Na karikama i kvaki plavi khadazi. Pognuti, kroz mala vrata ulaze dva mlada budistička svećenika. Tipična crveno-narančasta tunika, japanke na nogama, jedan telefonira, drugi ukucava SMS. Unutar zidina ogroman prazan prostor obrastao u visoku travu. Tu je prije revolucije bilo 64 hramova, sada su ostala tri, posvećena Budi u tri razdoblja života. Na ulazu se pravo fotografiranja plaća pet dolara, dobijete bedž, ali kada dođete do hrama saznate da je unutar hrama fotografiranje zabranjeno. Ako skinete cipele, u hramu se možete skloniti od sunca i ohladiti užarene tabane promatrajući dečke u molitvi. Više nego u molitvi, čini se da dečki pogledavaju oskudno odjevene turistkinje koje prigodnim marama pokrivaju gola ramena. Ostavljaju dojam loših glumaca u turističkoj atrakciji. Ispred hramovima se slikaju mongolske obitelji. Turisti rukama prolaze po nizovima molitvenih kotača vrteći uvijek istu mantru. Neki leže ničice u molitvi pred velikom Zlatnom stupom. Ne cvate biznis kao u Indiji, ali i tu se na budizmu nešto zaradi.

Izvan zidina pažnju turista privlači desetak orlova privezanih na dugoj špagi. Orlovi šire krila zbog vrućine, ali izgleda kao da time vabe turiste. Još jedna velika mongolska tradicija koju treba pokazati i na njoj ponešto zaraditi. Za par dolara čuvar me uslika s orlom u svim pozama, a besplatnu priču dobijem kada dam napojnicu djevojci koja vodom hladi moga orla. Orlovi su se nekad koristili u lovu na lisice, zečeve i stepske svisce. Sad se manje koriste za lov, ali se snažno ohrabruje očuvanje tradicije izložbama i takmičenjima. Lovac ulovi mladog orla još dok je u gnijezdu. Isključivo ženku, najviše jednu iz gnijezda. Trenira je godinu dana, a nakon sedam godina pušta je na slobodu da bi se nastavila reprodukcija. Stoljetno pravilo čuvanja prirodne ravnoteže govori o povezanosti Mongola sa zemljom i prirodom.

Dok Pata i ostali vozači vijećaju nad otvorenom haubom našeg džipa, pješice odlazimo u mjesto promijeniti nešto novca. U Gobiju, kamo idemo, nema gradova, banaka ni mjenjačnica. Nema se doduše ni na što potrošiti, ali nikad se ne zna, možda naiđe kakav zgodan suvenir. Karakarum je za vrijeme Džingis kana i njegova sina Ogotaja bio glavni grad carstva. U to doba bio je centar svjetske politike, nezaobilazno mjesto hodočašćenja svjetskih diplomata i trgovaca. Nakon što je Džingisov unuk Kublaj preselio glavni grad u Shandu, pa u Peking, grad je izgubio na značaju, a ubrzo je u obiteljskim razmiricama među nasljednicima potpuno razrušen. O nekadašnjem Karakorumu danas svjedoče samo dvije kamene kornjače koje su obilježavale granice grada. Nema ruševina. Nekoliko stoljeća kasnije, svaki je kamen upotrijebljen za gradnju samostana. Današnji je Karakorum mali gradić, kao i UB, okružen ger naseljima. Parcele su ograđene visokom ogradom, hashom. Između njih neprirodno širok prostor u kojem od kapije do kapije krivuda prašnjavi put. Ovdje prostora ne fali. Široke limene kapije su uglavnom plave boje. Visoka hasha zaklanja okućnice od pogleda, ali vidi se da gerove polako zamjenjuju drvene kućice. Mnoge su parcele prazne, vjerojatno je gazda sa svojim gerom, stadom i svime što ima negdje u mongolskoj stepi.

Banka ne liči na banku. Zapravo, liči na one iz vestern filmova. Ispred banke čuči starčić s pumpom i kitom za krpanje guma. Strpljivo čeka da se nekome probuši guma. U banci gužva. Nije ni čudno, kad dolar ima četiri tečaja, ovisno o veličini banknote. Najlošiji za novčanice od jednog dolara, najbolji za one od sto. A nama su prije puta rekli da uzmemo sitne novčanice jer se stotke ne mijenjaju. Potrajalo je dok smo se svi izredali. U međuvremenu šoferi se bezbrižno izležavaju u hladovini, ovdje vrijeme nema preveliku vrijednost. Još samo da pogledamo spomenik posvećen povijesnim mongolskim državama pa krećemo za Gobi. Spomenik je na brdu iznad grada, ali zastajemo već u podnožju. Na okruglom postolju, veliki kameni falus star nekoliko stoljeća. Naslonjen je na kamen koji u sredini ima rupu. Nema sumnje što taj predstavlja. U rupi novčići iz cijelog svijeta. Šoferi ubacuju tugrike. Ja ubacim jedan euro. Žene, uz smijeh, također ubacuju novčiće. Imamo li iste želje? Malo poviše, drugi falus. Tri metra bijelog mramora ponosno strši u nebo. Opasan je plavim khadagom. Ovom se muškarci ne približavaju, ali se zato sve žene fotografiraju. Nedaleko, štandovi sa suvenirima. Suveniri kao iz porno shopa.

Spomenik posvećen mongolskim državama prikazuje Mongoliju u svoja tri najvažnija razdoblja. U trećem stoljeću prije nove ere, u osmom stoljeću za vrijeme Turaka te, naravno, u trinaestom, kada je carstvo bilo najveće. Na tri polukružna zida tri su mozaika. Zlatnim kamenčićima su označena nekadašnja carstva, a usred svakog, plavim kamenčićima sadašnja Mongolija. Nostalgija umjetnika za veličinama koje se nikada više neće vratiti. Isto kao i kod bijelog mramora u podnožju.

Konačno krećemo put Gobija. Uz cestu, starčić iz banke živahno pumpa gumu nekim motoristima. Motoristi u kričavim šminkerskim odijelima promatraju zabrinuto.