Hustai

U Nacionalnom parku Hustai dobijemo vodiča, rendžera, koji će nas voditi do lokacije na kojoj živi stotinjak primjeraka divljih konja u svom prirodnom staništu. Događaj sam po sebi ne bi bio vrijedan ovog napornog putovanja da se ne radi o Przewalski konjima, jedinim pravim divljim konjima na svijetu. Prema priči rendžera, svi ostali divlji konji, kao na primjer američki mustang, su potomci pripitomljenih konja koji su, nekad davno, pobjegli od svojih vlasnika i sada već generacijama žive u divljini. Przewalski konj jedini nikada nije pripitomljen i jahan. Put nas vodi u planinske visoravni. Povremeno vozimo koritima isušenih potoka jer vodom izlokanim putem nije moguće proći. Vozimo s reduktorom po oblucima velikim kao lubenice. Naginjemo se do granice prevrtanja. Ne mogu vjerovati da je po tome uopće moguće voziti, ali svejedno napredujemo. Ponegdje brzinom kornjače. Park Hustai i Przewalski konji toliko su važna turistička destinacija da sam u dilemi: je li ova vožnja po džombama krajnji nemar prema turistima ili pak originalni turistički proizvod. Napokon stižemo. Na obroncima visoravni desetak konja mirno pase. Prekrasni su, kažu oni koji dobro vide, jer se ne smijemo približiti na manje od 300 metara. Više od konja očarava me boja trave. Neviđeno intenzivna zelena ne da odvratiti pogled. Po strani, uronjeni u to zelenilo, sjede šoferi, smiju se i komentiraju. Ne razumijem što govore, ali po izrazu lica preveo sam si to ovako: “Baš nam je lijepo, kada u naciji jahača i dva milijuna konja, možemo živjeti od toga da turiste vozimo u bespuće gledati deset konja koje se ne može niti jahati.“

Nakon divljih konja, valjda pod utjecajem hipnotizirajućeg zelenila, rađa se novi plan: kad smo već ovdje, idemo pogledati neko kamenje koje je također atrakcija ovog nacionalnog parka. ‘Ongot stone’ i ‘Deer stone’, piše na prospektu kojeg smo dobili na ulazu u Park. Hangai je u nedoumici, to nije u planu putovanja. Šoferi kažu da je to dva i pol sata vožnje po džombama. Hangai se konzultira sa špijom turističke agencije koja se vozi u kombiju s prtljagom. Zadatak joj je procijeniti naš neobični itinerar, ne bi li ga uvrstili u redovnu ponudu agencije. Špija se konzultira sa šefovima u agenciji. Ubrzo stiže odgovor, može. Avantura turističkog proizvoda, vožnje po džombama, se nastavlja. Ali više od toga veseli me zelenilo.

Veselju zbog vožnje uzbrdo po džombama nema kraja. Pata prstom pokazuje na kazaljku koja je u crvenom. Motor se pregrijava. Nešto objašnjava, gasi klimu i pali grijanje. Mislim da objašnjava kako klima grije motor, a grijanje ga hladi. Teoretski bi to moglo biti točno, ali nitko nema volju ući u diskusiju. Znojimo se i molimo boga da motor ne zakuha. Mongoli u Japanu kupuju rabljena vozila posebne izvedbe koja izdrže ekstremne hladnoće. U ovom ekstremno toplom ljetu, vozila za ekstremne hladnoće sigurno nisu neka prednost. U to smo se uvjerili u nastavku putovanja.

‘Ongot stones’ su 30 kamenih spomenika osoba, životinja i žrtvenih oltara, a ‘Deer stones’ 552 ugravirana kamena stupa, u pravilnim razmacima zabodena u zemlju, u smjeru jugo-istok. Kamenje je iz 6.-7. stoljeća. Legenda kaže da spomenici prikazuju žrtvovanje bogovima, a 552 stupa su izgubljenim dušama putokaz u raj. Upravo kada smo završili s razgledavanjem kamenja, na obzorju se, iz smjera raja, pojavi sićušni obris jahača. Jašući uz putokaz, laganim kasom se približava. Polako, bez žurbe, kao da ima svo vrijeme ovoga svijeta, kao anđeo koji dolazi po izgubljene duše. Znao je da nećemo otići. I nismo. Ne skidajući pogled s male točkice koja se beskonačno sporo približava, osjetio sam kako se vrijeme zaustavilo. Svi nomadi Mongolije danas još žive kao u doba Džingis kana, kada su vijesti putovale danima, a putovanja trajala mjesecima. Vrijeme tada nije imalo nikakvog značaja, kao ni sada. Jedino što se računalo bio je broj grla stoke koje posjeduješ, kao i sada. Zime su bile jednako hladne. Trava jednako zelena. Ponos i čast jednako važni. Kad se jahač približio na pedesetak metara, sjahao je s konja i prišao nam pješice držeći konja čvrsto uz tijelo. Bio je to dječak od nekih dvanaestak godina. Obučen u sivi radni del s narančastim pojasom i visokim jahačkim čizmama na nogama. Sramežljivo se skrivao iza konjske grive i razgovarao samo sa šoferima. Ženski dio ekipe vidno se raznježio i u tren sakupio paket raznih bombona i čokoladica kojeg je dječaku uručila mala Marija. Dječak je poklon uzeo tek na bodrenje šofera i odmah, za uzvrat, ponudio maloj Mariji da uzjaše njegova konja. To je velika čast, rekli su šoferi i nasadili malu Mariju u drveno sedlo. Tada se dogodilo nešto što nitko nije očekivao. Konj je raširio sve četiri noge, uspaničeno izbuljio oči, pokušavajući shvatiti kakvo je to nepoznato biće na njegovim leđima. Očito je bilo da dotad nije na njega sjeo nitko osim malog dječaka. Dječak mu je govorio, šaptao, vikao na njega, tapšao po vratu, vukao za uzde. Ništa. Ni makac, kao da je magarac. Mala Marija je bila vidno razočarana, konj vidno izbezumljen, a simpatični se dečko vidno sramio svog nepristojnog konja. Dok je Pata hladio motor, a ostatak ekipe se zabavljao ovom komičnom situacijom, niotkud se pojavi još jedan dječak na konju. Ovaj nije bio obučen u del, već u sportsku trenirku, kao da upravo dolazi s košarkaške utakmice. Za njega nije trebalo skupljati bombone i čokoladice, prijatelj mu je odmah ispraznio pola dobivenog paketa u džepove trenirke. Dečki su još malo sramežljivo pričali sa šoferima, zatim su uzjahali konje, pozdravili osmjehom i lagano, kako su došli, odjahali u zelenilo prema raju.

Koliko god je ovaj događaj bio jednostavan i nevin, svaki je njegov trenutak bio ispunjen simbolikom koja je o Mongolima govorila više od mnogih turističkih atrakcija koje smo kasnije vidjeli. Naravno nisu svi Mongoli takvi, posebno ne oni u UB-u, ali susret s dječacima u stepi ostao mi je u sjećanju kao svjedok one Mongolije, koja tradicionalnim vrijednostima, ponosom i čašću, već više stoljeća uspješno prkosi carstvu opsjena koje vlada ostatkom svijeta.