Gobi, zelena pustinja i Ongiin Khiid

Pri pomisli na pustinju zamišljao sam beskrajni pijesak, ali ovdje ni pustinja ne može biti normalna. Nema pijeska, već šljunak s oblim kamenčićima u svim bojama između kojih rastu mali zeleni buseni s bijelim cvjetićima. Za razliku od mongolske stepe, gdje je trava gusta, ovdje su buseni rijetki, ali kada gledate u daljinu, već nakon desetak metara, pa do horizonta sve je zeleno. Zelena pustinja. I još rascvjetana.

U početku pratimo telegrafske stupove. Stupovi su drveni, neravni, sa starinskim bijelim porculanskim kapicama kakve odavno nisam vidio. Nema ceste, samo nekoliko kolovoza po kojima vozači jure kao po autoputu, prebacujući se intuitivno iz jednog u drugi, nadajući se da je taj ravniji, s manje rupa. Nakon nekog vremena polako se udaljavamo od telegrafskih stupova. Svatko ide svojim putem, mi prema suncu, a oni prema nekom nepoznatom naselju, tamo negdje u zelenom beskraju. Gerovi su sve rjeđi. Stada sve manja. Povremeno se u zelenilu naziru bijele kosti uginule životinje. Ništa, ništa, ništa uokolo. Kako ništa može biti tako lijepo? Nitko ne priča. Prilijepljeni smo uz prozorska stakla. Povremeno razmijenimo koji osmjeh. Svatko je zauzet slušanjem vlastite tišine.

Tišinu prekinu nečije fiziološke potrebe. Vozač ne mora birati pogodno mjesto, sva su mjesta ista, nema žbuna, nema stijene, nema nigdje ničega. Nakon kratkog vijećanja pada dogovor, muškarci lijevo, a žene desno. Nama je lako, nakon nekoliko koraka okrenemo leđa konvoju, ali žene u parovima hodaju daleko. Neke više, neke manje, ovisno o sili. Pušači iskoriste priliku i zapale. Ja protegnem noge. Na tlu, tvrdom kao beton, bezbroj je nevidljivih skakavaca u boji šarenih kamenčića. Sa svakim korakom desetine ih skače uokolo. Listići rijetke vegetacije su tvrdi i mesnati. Neki buseni između listića imaju trnje, štite se da ne budu pojedeni. Naiđem na rupu pustinjskog svisca. Tko zna koliko nas, uzdignuti na zadnje noge, iz daljine promatra? Visoko na nebu kruže orlovi. Gdje li se gnijezde u ovoj ravnici? Sunce u zenitu je nepomično. Kao da je tu oduvijek i da će ostati zauvijek. Sve oko mene doima se kao da je ovako oduvijek i da će zauvijek tako ostati. Obuzima me neki čudan osjećaj slobode. Oko džipova, putnici u malim grupicama pričaju tiho. Nitko se ne usudi remetiti sklad. U zraku lebdi neka tiha radost.

Nakon 250 kilometara zelene pustinje, predvečer zastajemo u malom naselju tankati gorivo. Naselje ima pedesetak gerova i koliba, svaki okružen visokom hashom. Jedine zidane zgrade su benzinska postaja i birtija. Razni dućani su također u gerovima. Benzinska postaja je izvan naselja. Ima samo jednu pumpu. Za dizel. Što kada naiđu motoristi koji tankaju benzin? Nedaleko se uzdižu dvije visoke antene, a na pročelju postaje su dvije prašnjave reklame, MobiCom i G-Mobile. Pogledam na mobitel, pokazuje puni signal. Nema te pustinje koja može zaustaviti prodaju mobitela. Hangai mi objašnjava, MobiCom je Japanski, a G-Mobile domaći koji se specijalizirao za nenaseljena područja kao što je Gobi. U međuvremenu iz naselja dotrči mnoštvo kosooke dječice. Tamnoputi su kao cigančići, ali su čisti, uredni i nenametljivi. Usprkos Hangainim prijekornim pogledima djeca odlaze svaki sa svojom vrećicom 505.

Nedugo nakon tankanja dolazimo u ger kamp u kojem ćemo prenoćiti. Na bočnom zidu veliki natpis ”Secret of Ongi”, pored njega drvenim kladama ispisano ”I love Gobi”. Ako se ger kampovi kategoriziraju kao i hoteli, ovaj je sigurno visoke kategorije. Kamp je velik, ima preko pedeset gerova. Smješten je u zelenilu na samoj obali rijeke Ongi, jedne od najdužih u Mongoliji. Uz cestu prema kampu ima čak i nekoliko stabala, prava rijetkost za ovaj kraj. Sobe-gerovi su uniformne nastambe u obliku gera, s netipičnim dvokrilnim vratima, a otvor na vrhu ima mrežu za komarce i staklene prozore koji se mogu zatvoriti iznutra. Glavna zgrada je u obliku budističkog hrama zbog obližnjeg samostana kojeg ćemo ujutro posjetiti. U zgradi je prava recepcija, kongresna dvorana, samoposlužni restoran i karaoke bar. Ima čak i bežični internet, a u ponudi su i masaža i sauna. Na otvorenom, prema rijeci, djelomično obrasli u visoku travu tri su stola za biljar. Biljarske kugle su porazbacane oko stolova, u pijesku. Nakon večere domaćini priređuju kratki program u kojem glume poznate likove iz mongolske povijesti, plešu tradicionalne plesove i pjevaju narodne pjesme. Među glumcima prepoznajem konobara iz restorana i curu s recepcije. Nasmijani su i veseli iako istu predstavu izvode svaki dan. Pun je mjesec, noć je neobično svjetla, nikom se ne spava.

Ujutro, nakon doručka, odlazimo do obližnjeg samostana Ongiin Khiid. Samostan je ruševina. Snašla ga je ista sudbina kao i sve ostale samostane u Mongoliji, 1930. godine sve su zgrade eksplozivom srušene do temelja. Na ulazu u kompleks, smješten u geru, mali je muzej koji prikazuje njegovu povijest. Samostan je osnovan u 17. stoljeću, a na svom vrhuncu bio je jedan od najvećih u Mongoliji, imao je tridesetak hramova i četiri vjerska univerziteta u kojima je naukovalo preko tisuću monarha. Krećemo u obilazak. Impresivni kompleks ruševina smješten je s obje strane rijeke Ongi, na ogoljelim kamenitim obroncima okolnih brežuljaka. Odmah na početku zaustavljamo se kod malog bunara. Rupa u tlu prekrivena je kamenom pločom, a s nadstrešnice vise plavi khadazi. Voda u bunaru je ljekovita i čudotvorna, tumači Hangai. Iz dubina je izvlačimo kožnim vjedrom. Bistra voda u malom vjedru učini mi se jedinim znakom života među ovim ruševinama. Hangai otpije gutljaj čudotvorne vodice. Vinko također hrabro otpije gutljaj i pruži mi kožno vjedro. Odmahnem rukom, moja je vodica u rancu, tvornički flaširana u pola-litarsku plastičnu bocu. Obilazak nastavljam zamišljajući kako je ovo mjesto moglo izgledati prije nego li je srušeno. Pokušavam osjetiti veliku koncentraciju energije, kako je vodič objasnio, koju isijava okolno tlo zbog velikog broja reinkarniranih svećenika. Osjećam toplinu kamenog tla, ali mislim da je to ipak od sunca koje je već visoko. U daljini, na zelenoj obali rijeke, vidi se naš ger kamp. Nekoliko radnika obnavlja malu kućicu istim stilom koji se vidi na okolnim srušenim zidovima. Pomalo se vraća nada.