Bonifacio zovu biserom korzikanskog turizma. Naš zadnji grad i zadnji dan na Korzici. Odlučim ga provesti kako najviše volim: lutajući bez cilja, prepustiti se instinktu, upijati zadnje zvukove, okuse, mirise i vedute Korzike.
Gradić ima samo tri tisuće stanovnika i vidi se da živi od turizma. Već prvi pogled na Haute Ville u đenoveškoj citadeli daje naslutiti zašto ga zovu biserom turizma. Na stijeni visokoj sedamdeset metara, s tri strane okružen morem, gornji grad se unutar zidina stoljećima uspješno odupirao osvajačima, ali je sad pokleknuo pred hordama turista. Osvajanje započinje iz luke gdje na velikom parkiralištu motorizirana horda ostavlja svoje automobile, a autobusi iskrcavaju pješadiju.
Luka se nalazi na dnu dva kilometara dubokog zaljeva čiji su ulaz štitili lancima i topovima. Puna je blistavih jahti bogataša, brodica za krstarenja i brzih taksi čamaca. Na promenadi duž južne obale nebrojeno je kioska sa šarenim natpisima. Nude jednosatne izlete, jednodnevna krstarenja i kupanje na najljepšim pješčanim plažama južne Korzike. Tu je i mali akvarij koji je otvoren samo ljeti. Ribe ulove u proljeće, a na jesen ih vrate u more.
Tko želi pješice, u gornji grad može strmim serpentinama do nekadašnjeg jedinog ulaza, Porte de Genes. Preko spuštenog mosta sada ulaze samo turisti. Francuzi su u 19. stoljeću sagradili Porte de France, novi ulaz na drugom kraju grada. Onuda se sada ulazi i vozilima. Uz Porte de Genes ulaz je u gradski muzej Bastion de L’Etendard. Smješten je u jedinom dijelu zidina koje su preživjele napad francusko-otomanskog saveza u 16. stoljeću. Tada su Turci i Francuzi uz pomoć korzikanskih pobunjenika na prevaru osvojili otok. No, ne zadugo. Đenoveška banka San Giorgio, dotadašnji vlasnik otoka, angažirala je umirovljenog đenoveškog condottiera Andrea Doriju da povede borbu za povratak otoka. Legendarni vođa plaćeničkih vojski imao je 85 godina kada je preuzeo komandu nad đenoveškom flotom. U roku od nekoliko godina otok je vraćen.
Oni koji se po žarkom suncu ne žele penjati do Porte de Genes, mogu se za pet eura turističkim vlakićem odvesti kroz Porte de France u samo srce gornjeg grada. Grad se stisnuo po vrhu prstolikog poluotoka dugog dva kilometra i širokog samo dvjesto metara. Glavne ulice vrve turistima. Podsjeća na Dubrovnik kada se mase iskrcaju s kruzera. Nižu se dućani jeftinih suvenira, restorani i fast-foodovi. Bježim u pokrajnje ulice. Uske su i mračnije. Sunce ovamo ne dopire. U kuće se ulazi po strmim, drvenim stepenicama koje nestaju u mračnim otvorima. Rublje se suši na konopu između kuća. U neuglednoj uličici Rue des deux empereurs spavala su dva imperatora. Karlo V, španjolski kralj i car Svetog rimskog carstva, čiji su konkvistadori potamanili Azteke, Maje i Inke te naravno, spavao je ovdje i Napoleon. Začudo nema muzeja, tu su samo table na oronulim pročeljima. Tada je to bila glavna ulica. U blizini je Eglise Sainte Marie majeure, glavna bonifacijska crkva. Sagradili su je Toskanci prije dolaska Đenovežana. Ispred crkve je natkrivena lođa. Nekad su se tu okupljala gradska gospoda, a sada se turisti kriju od sunca. Crkva je podignuta nad velikim podzemnim rezervoarom. Vodu su sakupljali s krovova za slučaj dugotrajne opsade grada. Još su među kućama vidljivi mostići kojima se voda dovodila do rezervoara.
Odmah do crkve je vidikovac. Grad s tri strane opasuje tri kilometra zidina, a s južne se nadvio nad sedamdeset metara visokim hridima. Kuće nagurane nad provalijom najpoznatija su veduta s Korzike, neizbježna razglednica svake turističke promidžbe. Odmah ispod vidikovca je Zrno pijeska, velika vapnenačka stijena koja se odlomila i pala u more. Sam po sebi, taj ogroman kamen u moru nije posebno dojmljiv, no dojmljiva je pomisao da se četvrtina grada isto tako može sunovratiti u more. Kako li je stanovnicima rubnih kuća koji ga sa svojih prozora svakodnevno gledaju? Očaravajući je pogled s vidikovca na podlokane stijene, ali još impresivniji je s mora, zato se jednosatni izleti u luci dobro prodaju.
Posebna atrakcija stijena podno grada su Stube aragonskog kralja, Escalier du roi d’Aragon. Sto osamdeset i sedam strmih stuba dijagonalno je ukopano u vapnenačku stijenu od mora do vrha. Aragonski je kralj u 15. stoljeću mjesecima bezuspješno pokušavao osvojiti grad. Legenda kaže da su stube u jednoj noći iskopali njegovi vojnici ne bi li se kriomice ušuljali u grad. Povjesničari pak kažu da su stube izgrađene ranije, jer vode do izvora pitke vode. Zaslijepljen ljepotom stijena i plavetnilom mora uputim se niza stube. Ni paklena vrućina, ni umor, niti glad i žeđ ne mogu me u tome spriječiti. Stepenice su povisoke trideset centimetara. Na uskim stepenicama mimoilazim se s ljudima koji se vraćaju. Uspinju se uspuhani i natopljeni znojem. Svaki ima potrebu nešto mi usput saopćiti. Neki između dva uzdisaja potiho nešto mrmljaju, a neki samo klimnu uz zagonetni smiješak. Drugi pak uz uzdah odmahuju glavom. Svi koriste priliku da predahnu. Ništa me ne može obeshrabriti. Ne znaju da ovo nije ni petina mojega redovitog treninga.
Kako se spuštam, mijenjaju se nijanse morskog plavetnila. Na dnu, stube prelaze u šetnicu koja je jednako ukopana u stijenu. Proteže se uz more prema kraju poluotoka. U ukopanoj šetnici zaklonjenoj od sunca, uz vjetrić s mora, temperatura je posve ugodna. Nedostaje samo pokoja klupica. Uz ovaj pogled mogao bih ovdje sjediti satima.
Prema kraju poluotoka nema stambenih kuća. Tu je oduvijek bila vojska. Čuvala je ulaz u luku i kontrolirala prolaz Bonifacijevim tjesnacem. Vojske više nema. Nema ni mondenih dućana, restorana niti kafića. Rijetki zalaze ovamo, čini se potpuno nezanimljivo. No, instinkt mi govori suprotno. Zaputim se prema kraju poluotoka, u ”U Boscu”, u Šumu. U 10. stoljeću tu je bila šuma. Sada nema nijednog stabla, ali naziv je preživio tisuću godina. Prolazim kroz napuštenu i devastiranu kasarnu. Sve napuštene kasarne su devastirane. Znam to iz grada u kojem živim. Kada vojska ode, narod skine sa zidova sve što se može odnijeti. U velikom dvorištu sada je parkiralište. Na jednoj od spavaonica je sat. Na njemu se vrijeme zaustavilo. Ispod sata stoji izblijedjeli natpis ”Caserne Montlaur”. Tu je do prije tri desetljeća bila padobranska pukovnija Legije stranaca. Preselili su u Corte. Bonifacijev gradonačelnik obećao je da će za 40 milijuna eura kasarnu revitalizirati u multifunkcionalni centar. To rade svi gradonačelnici. Obećaju.
Groblje s pogledom
Iza kasarne ostaci su tri tornja vjetrenjača iz dvanaestog stoljeća, no na samom kraju poluotoka nazire se nešto zanimljivije: mornaričko groblje. Iza visokih zidova proviruje stotinu krovića s križevima poredanih u simetričnim nizovima. Nema tipičnih grobova, samo grobnice kao kućice u nizu. Načas zanemarim pomisao o kakvom se mjestu radi. Učini mi se da sam u nekom apartmanskom naselju s tri strane obgrljenom morem. Ne poznajem nijedno turističko mjesto koje se može podičiti takvim pogledom. Rijetki posjetitelji tiho prolaze uskim ulicama. Zabavljam se otkrivajući kreativnost i ukuse jednog naroda. Pročelja grobnica su u svim stilovima, počevši od jednostavne romanike, preko šiljatih lukova gotike i polukružnih renesanse, do raskošnih baroknih dekoracija i ogoljele jednostavnosti postmoderne. I materijali su svakojaki: od mramora, klesanog kamena i suhozida, do cigla, betona, čak i keramičkih pločica. I vrata su svakojaka: od kovanog željeza, drvena, aluminijska, inoks, plastična, s rešetkama, vitrajima, čak i duplim izolirajućim staklima. Neke su grobnice skladne, neke su zbrka stilova i materijala, ali ovdje u ovoj retrospektivi arhitektura i ukusa ništa ne smeta. Ovo mjesto bez vremena je jednostavno prekrasno.
Iza groblja je kraj poluotoka. Na samom rubu su topovska postolja iz doba između dva svjetska rata. Tu je bila slavna bitnica Saint Antoine. Točno ispod topova, na razini mora je ogromna istoimena špilja. Za turiste je to ”Napoleonov šešir“, zbog oblika otvora. Legenda pak kaže da je to pećina Odisejevog Kiklopa. Homer je navodno opisao mjesto koje odgovara Bonifacijevom tjesnacu, sa strmim liticama i brojnim špiljama. S bitnice se vidi jedanaest kilometara udaljena Sardinija. Vidi se i arhipelag La Maddalena, gdje je Napoleon izgubio svoju prvu bitku. Grad je oduvijek kontrolirao prolaz tjesnacem, zato je još od Rimljana bio strateški važan. S tri strane okružen modrinom neba i mora, stojim na rubu ponora dok mi se ova ljepota ne ureže u pamćenje.
A sada je vrijeme da udovoljimo i osjetilima nepca. Zapazio sam gostionicu nedaleko Napoleonove spavaonice. Nema puno dekoracija, jednostavni drveni stolovi i stolice, jelovnik kredom napisan na crnoj ploči. Ni naziv nije pretenciozan ”L’Auberge corse”, Korzikanska gostionica. Unutra, s grede vise pršuti, zarebnjaci, salame i slanina. Na pultu je veliko poprsje Pascal Paolija – valjda žele pokazati političku i nacionalnu pripadnost. Prošlo je vrijeme ručka, dnevni menu od 13 eura je rasprodan, ali ionako ne ciljam na njega. Imam želju koja me prati od prvoga dana: probati domaći ‘charcuterie & fromage’. Lonzu, coppa, figatellu, prizzuttu i panzetta dolaze na dasci u obliku Korzike. Za namaz tapenada, pâté od maslina i kapara u maslinovom ulju. Za pratnju, tvrdi kozji i ovčji sir. Za piće, nezamjenjiva Pietra, jedinstveno korzikansko pivo od kestena. Kad već ove delicije ne nosim kući, neka barem ostane uspomena. Iako je lokacija prometna, u gostionici nema gužve. Konobar me pita koliko ostajem. Jedan dan, odgovaram. Odmahuje glavom i uz osmjeh objašnjava: ”Za Bonifacio su potrebna tri dana. Jedan za grad, jedan za more i jedan za uživanje”. Slažem se. Ne samo za Bonifacio. Tempo kojim činimo stvari koje nas raduju, prečesto ne ostavlja vremena da u njima i uživamo.
Za susjednim stolom dvije djevojke raspravljaju na engleskom. U jednom trenutku jedna gorljivo naglasi: ”Mi nismo Francuzi, mi smo Korzikanci”. Ova me rečenica potakne da se osvrnem na protekli tjedan. Što više upoznajete Korziku, sve veći je osjećaj da je posebna. Nije Francuska, a različita je i od ostatka Europe. Ona je svijet za sebe.