Ajaccio sa svojih 60 tisuća stanovnika jedini je pravi gard na Korzici. Ne možete ga obići pješice u jednom popodnevu. Iako je postojao još za Starih Grka i Rimljana, potpuno je iščezao u Srednjem vijeku. Kada su Đenovežani krajem 15. stoljeća zavladali južnim dijelom otoka, sagradili su utvrdu i novi grad iz temelja. Naselili su ga s nekoliko stotina đenoveških kolona. Kroz niz godina grad je bio zabranjen za Korzikance. Iako su građani Ajaccia kasnije dozvolili naseljavanje Korzikancima, do dolaska Francuza su se smatrali građanima Republike Đenove. Isticali su različitost od drugih otočana koji su živjeli izvan gradskih zidina. Čak je i za vrijeme Paoline neovisne Republike, Ajaccio kao i Calvi, ostao pod upravom Đenove. Zato se ovdje ne osjeća korzikanski pobunjenički duh kao u unutrašnjosti. Ovdje nad gradom lebdi Napoleonov duh.
Moderni Ajaccio je obgrlio cijeli zaljev. Turistički centar je u staroj jezgri. Vjerojatno je to trg Place Foch ili možda obližnji Place De Gaulle. Zanimljivo da na Trgu Foch nije statua francuskog maršala Focha, vrhovnog zapovjednika savezničke vojske u Prvom svjetskom ratu, već je tu Napoleonov kip kojega čuvaju četiri lava. Ni na Trgu De Gaulle nije kip generala De Gaulla, već Napoleon na konju okružen sa svoja četiri brata. Oba kipa okrunjena su lovorovim vijencem. Ali to nije sve. Od Trga Foch do đenoveške utvrde koja štiti ulaz u zaljev, vodi ulica Rue Bonaparte, a od Trga De Gaulle do utvrde, ulica Rue Roi de Rome (Kralj Rima je bio Napoleonov sin, Napoleon II). Od ulice koja spaja ta dva trga ide glavna ulica u Ajacciu – Cours Napoleon.
Po Napoleonu se zovu trgovi, ulice, palače, posvuda su njegovi spomenici, portreti i carska obilježja. Za razliku od ostatka Korzike, gdje njegove kipove iz protesta boje u žuto, čini se da Ajaccio uživa u carskoj slavi.
Napoleon Bonaparte
Napoleon je ovdje rođen 1769., godinu dana nakon što je Đenova prodala otok Francuzima. Ulicom Bonaparte odlazimo do njegove rodne kuće, La Maison Bonaparte. Sada je tu muzej koji pripovijeda njegov život. Nedugo nakon njegova rođenja, Napoleonov je otac, koji je za vrijeme neovisnosti bio Paolin sekretar, prešao na stranu Francuza i postao predstavnik Korzike na dvoru kralja Louisa XVI. Zauzvrat je dobio priliku da jednog sina pošalje u vojnu školu u Francusku. Priča se da je Napoleon zapravo rođen u Corteu godinu dana ranije, kao i stariji brat Joseph, ali je otac Bonaparte falsificirao datum i mjesto rođenja da bi Napoleon ispunio uvjete za školovanje. Bio je prvi Korzikanac koji je završio elitnu vojnu akademiju u Parizu. Kažu da je cijelo vrijeme bio predmet zadirkivanja jer nikad nije dobro naučio francuski i do kraja života ga je govorio s korzikanskim naglaskom. U godini kada je diplomirao umro mu je otac, pa je obitelj na Korzici jedva preživljavala od njegove plaće. Napoleonov život počeo se naglo mijenjati s Francuskom revolucijom. Tada dvadesetogodišnjak, uzeo je dvogodišnji dopust iz vojske i kao revolucionarni ljevičar osnovao klub Jakobinaca na otoku, ali istovremeno je podržavao Paolija u borbi za neovisnost Korzike. Bataljon dobrovoljaca organizirao je u Nacionalnu gardu koja je službeno bila revolucionarna, ali istovremeno i na usluzi Paolinim nacionalistima. Njegova prva bitka za Francusku trebala je biti osvajanje sardinijskog otoka La Maddalena. Tu je bila baza engleske mediteranske flote u čijem je sastavu bio i Nelsonov Agamemnon. No, Paoli je zbog svojih prijatelja Engleza tajno sabotirao tu bitku i Napoleon je poražen u svojoj prvoj bitci. To je bio kraj prijateljstva i Napoleonove borbe za samostalnost Korzike. Zbog sukoba s Paolijem pobjegao je u Francusku.
Da Paoli nije sabotirao bitku i da se Napoleon nastavio boriti za neovisnost Korzike, povijest Korzike bila bi vjerojatno drugačija. No i povijest Francuske, a i cijele Europe.
Zanimljivo je da su Francuzi unaprijedili Napoleona u čin kapetana još dok je bio na dvogodišnjem dopustu i borio se protiv njih. Čim se vratio u Francusku odmah je krišom dogovorio s Robespierrovim mlađim bratom Augustinom da mu se dodijeli zapovjedništvo za napad na Toulon, najveće englesko uporište na Mediteranu. Već iste godine je mestralnom strategijom porazio Engleze, za što je već u svojoj 24. godini promoviran u brigadnog generala. Nakon toga karijera mu je bila strelovita. Pobjeđivao je bitku za bitkom. I krenuo protiv cijele Evrope.
Pokazao se isto tako lukavim diplomatom. Napisao je ustav za koji je lažno objavljeno da je na referendumu usvojen s 99,9% glasova naroda. Njime je preuzeo vlast i praktički okončao Francusku revoluciju. Nakon samo pet godina, organizirao je novi referendum na kojem je, opet s 99% glasova, okrunjen za cara. Bio je prvi plebiscitarni diktator.
Tijekom dvadeset godina njegove vladavine europska su se kraljevstva udruživala u razne koalicije ne bi li ga zaustavili. Pobjeđivao ih je sve redom i umislio si da je nepobjediv. Ratovao je kao da igra šah, predviđajući korake protivnika nekoliko poteza unaprijed. Tek je Šesta koalicija, 1813. godine, u kojoj su bili Prusija, Austrija, Rusija, Švedska, Velika Britanija, Španjolska i Portugal uspjela poraziti Napoleona. No, i tada je bilo pitanje kako bi završio, da mu maršal Ney nije otkazao poslušnost. U vojsci je to dovelo do razdora, pa je izgubivši nadzor nad vojskom morao abdicirati. Prognali su ga na otok Elbu, ali im je pobjegao i spektakularno se vratio u Pariz. Čim je stupio na Francusko tlo, kralj Louis XVIII, kojeg je Šesta koalicija vratila na prijestolje, poslao je maršala Neya s vojskom da ga ubije i dovede u kovčegu. No, umjesto da ga ubije, Ney mu se s vojskom priključio. U maršu na Pariz, vojska je postajala sve veća pa je Louis XVIII panično pobjegao u Belgiju. U slijedećih stotinu dana (Napoleonovih sto dana) vladavine uspio je skupiti 200 tisuća vojnika, ali se i Šesta koalicija pod vodstvom vojvode Wellingtona ponovno sakupila. Uslijedila je krvava bitka kod Waterlooa u kojoj je Napoleon poražen, ali Koalicija mu je svejedno ponudila mirovni sporazum po kojem bi mu, ako se odrekne osvojenih teritorija, ostala cijela Francuska. Odbio je i dalje umišljen da je nepobjediv. Ne zna se kako bi završilo da se opet u rat nije umiješala politika. Koalicija je ponudila isti mirovni sporazum francuskom Senatu s porukom da se ne bore protiv Francuske, već protiv Napoleona. Senat mu je tada izglasao nepovjerenje i razvlastio ga. Abdicirao je u korist svog sina Napoleona II te se predao Englezima. Protjeran je na tropski otok Sv. Helena u južnom Atlantiku, gdje je pisao memoare i umro.
U svojim memoarima zapisao je kako će se njegov poraz kod Waterlooa više pamtiti nego pedeset prethodnih pobjeda, ali ono što će ga učiniti besmrtnim je uvođenje Le code civile, Code Napoleon, Napoleonova građanskog zakonika. Ovaj zakon dio je pravne kulture svijeta. Etabliranje niza civilnih zakona odredili su tijek povijesti četvrtine svjetskog stanovništva. Ideje Francuske revolucije širio je gdje god je nogom kročio, od Europe i Afrike do Amerike. Ukinuo je feudalizam i robovlasništvo, emancipirao Židove, izjednačio sve religije, ozakonio metrički sustav, utemeljio institut braka, uveo javno i svjetovno školstvo, unaprijedio visoke škole, snažno poticao znanost i kulturu. Politički, najznačajniji potez je učinio nakon pobjede kod Austerlitza 1805. godine. Raspustio je Sveto Rimsko Carstvo. Do tada, tisuću je godina, stotine kneževina, grofovija i gradova bilo okupljeno u složeni multietnički savez, u kojem je često svatko ratovao protiv svakoga, naročito susjed protiv susjeda. Zanimljivo da Rim, obzirom na naziv, nikad nije pripadao tom carstvu. Voltaire je svojedobno napisao: “Ova nakupina koja samu sebe zove Sveto Rimsko Carstvo niti je sveta, niti rimska, a niti carstvo“. Napoleon je sve reorganizirao u manje federalne zajednice, što je izravno potaklo rađanje nacionalističkih pokreta i ‘Proljeća naroda’ 1848. godine. Stvorile su se prve nacionalne države. Ujedinila se Njemačka, Garibaldi je ujedinio Italiju, a kod nas se Ban Jelačić vojskom digao protiv Habsburgovaca. Prošlo je skoro dva stoljeća i proces još traje. Raspale su se Jugoslavija, Čehoslovačka i SSSR. Irci, Škoti, Katalonci, Baski, Kosovari, pa eto i Korzikanci, svi bi svoju nacionalnu državu. Ljudska potreba za pripadanje istorodnom jatu je nevjerojatna.
Nema sumnje da Napoleona Francuzi vole. Njegove su ostatke nakon dvadeset godina prenijeli u Pariz, u jednom od najspektakularnijih pogreba ikada. No, ne dijele svi to mišljenje. Uz sve pozitivne zakone koje je uvodio, prvenstveno je bio nemilosrdni diktator i osvajač. Procjenjuje se da je u njegovim pohodima poginulo oko šest milijuna Europljana, ne računajući kolonije.
Nastavljamo obilazak grada. Ulicom Rue Napoleon idemo do stare đenoveške utvrde oko koje se razvio Ajaccio. Ulica završava podno zidina utvrde, ravno na poprsje Pascala Paolija. Možda je to dio dogovora s ostatkom Korzike: ”Vi stavite na trgove Napoleona, a mi ćemo Paolija.“ U postolje su uklesane njegove riječi, prigodno neutralne za Ajaccio: ”Jednakost ne smije ostati jalova riječ”. Posjet utvrdi nije moguć, u njoj je vojska. Od utvrde ide šetnica, lungomare između palmi i pješčane plaže. Na drugom kraju zaljeva veliki je panoramski kotač. S njega se vjerojatno pruža lijepi pogled na grad i zaljev, ali nemamo vremena za to.
Uz šetnicu je trg s katedralom. Pročelje je tipično barokno, ali unutrašnjost u obliku križa ima renesansne lukove. Mora da se dugo gradila. Mramorni oltar je dar Napoleonove sestre Elise Bonaparte. Odmah na ulazu je mramorna krstionica na kojoj zlatnim slovima piše: ”Heic baptisatus Imperator Magnus”. Ne možeš od njega pobjeći. Ovdje je kršten kao katolik, ali njegov je put vjernika bio buran, kao i ostatak života. Za vrijeme Revolucije postao je deist. I Robespierre je bio deist, na njega su pak utjecala Rousseauova djela, ne samo s obzirom na vjeru, već i političkog uređenja koje bi trebalo biti u rukama naroda. Deisti vjeruju u Boga, Stvoritelja svemira i svih prirodnih zakona, ali ne vjeruju da se Bog ikada prikazao ljudima, niti da se čovjek može njemu približiti kroz religiju ili rituale. Zato je Robespierre za vrijeme revolucije u Francuskoj zabranio kršćanstvo. Oduzeo je Crkvi sve nekretnine, a ”Zakon Terora” je predviđao smrtnu kaznu za one koji su održavali mise. Kada je Napoleon preuzeo vlast, pokazao je svoju pragmatičnost. Pomirio se s kršćanima, vratio im status, iako im nije vratio nekretnine. U zahvalu za to, njegovoj krunidbi za cara prisustvovao je osobno papa Pio VII. Da bi naglasio nepovezanost vjerskih i svjetovnih nadzora, Napoleon je održao svoju svečanost na drugom kraju katedrale Notre Dame i sam se okrunio lovorovim vijencem. Prijateljstvo s papom nije dugo trajalo. Nakon nekoliko godina papa ga je ekskomunicirao jer je u Španjolskoj ukinuo inkviziciju. A i patrijarh Ruske crkve ga je proglasio antikristom jer je emancipirao Židove.
Neizostavni dio obilaska Napoleonovog grada je posjet muzeju Palais Fesch, posebice za ljubitelje umjetnosti. Bogati Napoleonov ujak kardinal Joseph Fesch, uspio je za života sakupiti čak 16 tisuća umjetnina. Nekoliko tisuća najvrjednijih pred smrt je poklonio gradu. Kažu da je u muzeju, poslije Louvra najveća kolekcija umjetnina talijanskih majstora izvan Italije. Louvre je veći jer ga je opskrbljivao Napoleon osobno. Iz svih ratova vraćao se s obilnim plijenom. Broj umjetnina tako se brzo povećavao da je započeo gradnju Louvra kakvog danas poznajemo. Nazvao ga je, naravno, “Musée Napoléon”. Omiljeni su mu bili Italija i Egipat. Kada je osvojio Italiju, prema sklopljenom mirovnom sporazumu, svi talijanski gradovi morali su donirati umjetnine za njegovu trijumfalnu „Paradu plijena“ u Parizu. Nakon njegova pada, većina umjetnina je vraćena, ali mnoge su tamo ostale.
Obilazak grada završavamo odakle smo počeli, na Trgu Foch. Ispod visokih palmi je tržnica. Nekad po mjeri građana, danas po mjeri turista. Vrijeme je za suvenire. Ne volim ih kupovati prerano, kako ih ne bi morao nositi sa sobom čitavo vrijeme, ali nije mudro ni čekati zadnji dan, možda više ne nađem što želim. Nisam ljubitelj suvenira koji na policama skupljaju prašinu, rađe biram upotrebljive. Posebno one koje mogu podijeliti s društvom. Ovo je pravo mjesto za to, nude se korzikanske delicije. Kupujem nešto autohtono, brašno od kestena. Na pakiranju je ispisan recept za slasne korzikanske palačinke. Uz brašno naravno idu i namazi od kestena. Za žeđ, još i dva kartona Pietre, piva od kestena. Mislim da je time korzikanska fešta zaokružena.
Napuštamo Ajaccio. Kažu da ovdje treba doći 15. kolovoza, na dan Napoleonova rođenja. Tada su ”Napoleonovi dani” s imperijalnom gardom, kostimiranim balovima i uličnim povijesnim defileima. Ali i blagdan Velike Gospe. Nespojive povorke susreću se gradom u turističku atrakciju koju su mještani nazvali „Djevica i Imperator“.