Napuštamo Calvi. Krećemo prema najvećoj prirodnoj atrakciji otoka, Les Calanques de Piana, stjenovitom području uz južnu obalu zaljeva Porto. No, na putu do mora valja najprije prijeći nebrojene planine.
Omiljenom među bajkerima i omrznutom među vozačima autobusa, penjemo se dobro znanom planinskom cestom Scala di Santa Regina. Cesta vijuga kanjonima između planina, prateći bistre rijeke. Prekrasna netaknuta priroda ovdje je iznjedrila najpoznatije planinarske i treking staze. Ovuda prolazi i legendarna GR 20, jedna od najtežih europskih treking staza. Proteže od juga do sjevera otoka. Duga je više od 180 kilometara s, s ukupno 10 tisuća metara visinske razlike. Vrhunski natjecatelji je prođu za tridesetak sati, ali je zbog surovog terena, treking rekreativcima za to potrebno dva tjedna. U Calviju sam vidio plakat koji najavljuje ‘Restonica trail’, s utrkama od 16 do 110 kilometara. I unutrašnjost Korzike pronašla je svoju turističku nišu.
U jednom kanjonu zaustavlja nas automobil iz suprotnog smjera. Kaže da nam ususret dolazi autobus i savjetuje nam da ga na prvom proširenju počekamo. Ovdje je uobičajeno da se dva autobusa međusobno zaglave u nekom zavoju. Čekamo neko vrijeme da nas mimoiđe veliki njemački autobus. Naša voditeljica Marina kaže da neiskusni turoperatori lakomisleno ovamo šalju velike autobuse koji na cestama izazivaju probleme.
Na manjim visinama uglavnom su šume kestena i crnog bora. Tu, osim autobusa, gužvu izazivaju crne svinje. Spavaju uz cestu ili trče po kolniku. Mali praščići zavlače se pod autobus. Turisti se zaustavljaju i fotografiraju. Začas nastane kolona. Izgleda kao da su ničije, ali kada dođe vrijeme za pravljenje kobasica brzo se nađe vlasnik.
Nakon spore planinske vožnje s krasnim vidicima, stižemo u Porto Ota.
Porto Ota
Porto prije pedeset godina nije postojao. Tu je bila samo ruševna đenoveška kula na hridi iznad zaljeva i pokoja ribarska koliba. Kuće su počele nicati dolaskom turista, koje nije privukao prekrasni lijepi zaljev, takvih na otoku ima na stotine, već impresivne stijene u njegovom zaleđu. Kada je Les Calanques de Piana UNESCO 1983. godine proglasio Svjetskom prirodnom baštinom, Porto-Ota se naglo razvio u pravo turističko naselje s petstotinjak stanovnika.
Kockasta đenoveška kula na hridi izgrađena je u na prijelazu u 16. stoljeće za obranu od pirata i Saracena. Put do vrha uklesan je u crvene stijene, a kula od crvenog kamena kao da je sastavni dio hridi na kojoj je smještena. Unutar kule i u kućici na putu do nje, dvije su stalne izložbe s prikazom povijesti ovog kraja. S krova puca krasni pogled na plavetnilo zaljeva išarano bijelim tragovima iznajmljenih čamaca koji razvoze kupače do skrivenih plaža i ronioce do koraljnih grebena. Pored lučice velika je pješčana plaža. Kraj je lipnja i na plaži nema gužve, kratka sezona još nije počela.
Na jednom kandelabru zaostao je plakat koji poziva na crkveni koncert tradicionalnog polifonog pjevanja. Turizam često donosi nevolje lokalnom stanovništvu , ali uz ekonomsku dobrobit često donosi i nematerijalne vrijednosti. Tako je ovdje zahvaljujući turizmu opet zaživjelo polifono pjevanje. Nešto slično našim dalmatinskim klapama. Pjeva se a cappella ili uz pratnju pokojeg tradicionalnog instrumenta, radi akustike, uglavnom u crkvama. Pjeva se o slobodi, časti i revoluciji i naravno, o ljubavi. Odnedavno je na UNESCO-voj listi Svjetske nematerijalne kulturne baštine. U programu nemamo predviđen nijedan koncert, ali je Marina obećala kupiti CD. Dobra ideja za suvenir s Korzike. Evo primjera s YouTubea.
Za sobom ostavljamo krasni zaljev i naselje u kojem vas mještani uz obavezan osmjeh smatraju nužnim zlom. Ne mogu se oteti dojmu da se mjesto prebrzo razvilo.
Les Calanques de Piana
Otkako ga je UNESCO stavio na listu svjetske prirodne baštine, ovaj je krševiti kraj postao obavezni dio turističke ponude. Nezamislivo je doći na otok i ne posjetiti ga. ‘Kalanki’ su geomorfološki fenomen erozije tla koji nastaje djelovanjem vode na tlo slabo zaštićeno vegetacijom. Kod nas se to događa na vapnenačkim stijenama, ali ovdje su to crvene granitne stijene.
Uska cesta usijeca se u pukotine između stijena u nizu beskrajnih krivulja uronjenih u crveni granit i zelenu makiju. Makija se ovdje čini gospodarom. Kao da ona odlučuje koja će stijena ovdje preživjeti, a koja nestati. Na Pianu je najbolje doći u kasno poslije podne. Sjene su tada najljepše. Cesta plete oko stjenovitih blokova koji gore od sunca. Kamene siluete izgledaju kao da bježe s Mediterana u zagrljaj nebu. Teško mi je opisati ovaj tisućljetni rad vode i vjetra. Kada je Maupassant 1880. godine prošao ovuda, impresioniran krajolikom napisao je: ”To su bili vrhovi, stupovi, zvonici, čudesni likovi oblikovani vremenom, izjedeni vjetrom i maglom s mora. Gore, do tri stotine metara u visinu, vitke, izvijene, uvrnute, prijeteće, deformirane, neočekivane, čudesne; ove zadivljujuće stijene izgledale su poput drveća, biljaka, zvijeri, spomenika, redovničkih halji, rogatih đavola, prevelikih ptica, ljudi čudovišta, zvjerinjaka iz noćne more, koji su okamenjeni od nekog ekstravagantnog Boga.‘‘
Marina nam ispriča legendu po kojoj su siluete okamenjene od ljutitog đavla kojeg je lijepa seljanka odbila. Našli smo srce koji oblikuju okamenjena seljanka i njezin zaručnik. Dok čekamo autobus, igramo se pronalaženja likova i fotografiramo. Dugo ga nema, kako dolikuje Korzici, zaglavio je u nekom zavoju.