Od Saint Floranta do Calvia je šezdeset kilometara, po ovdašnjim cestama oko sat i pol vožnje. Prvi dio put prolazi kroz pustinju Agriates, koja nije prava pustinja, nego je tako zovu jer ovdje ništa ne raste i ništa se ne gradi. No, zato su plaže najljepše. Nepristupačne su, do njih se dolazi samo pješice ili brodom. Taj predio turisti trkači posebno vole. Ujutro iz Saint Florenta krenu vijugavim stazama kroz netaknutu prirodu do dogovorenog odredišta, za povratak ih pokupe džipom ili brodicom da bi se izbjeglo trčanje po užarenom suncu.
Na Korzici uglavnom nema pomodnog turizma kakav je primjerice na susjednoj Sardiniji. Osim možda nešto u Calviju. S osam kilometara dugom pješčanom plažom i skupim restoranima, Calvi se namjerava razviti u odredište visokog turizma s posebnom gastro ponudom. Nekome se to sviđa, a nekome ne. Korzikanci su uvijek bili konzervativni, no Calvi je oduvijek bio otočka „crna ovca“.
Stižemo u podne. Đenoveška citadela iz 13. stoljeća dominira nad zaljevom. Staru su citadelu u 15. stoljeću dogradili i ojačali s pet pentagonalnih bastijona za obranu u nadolazećoj artiljerijskoj eri pa sada izgleda još impresivnije. Sunce nemilosrdno prži. Nije moguće duže vrijeme ostati na otvorenom. Hrlimo strmom ulicom u Citadelu. Nadamo se zaklonu u hladu uskih uličica. Na početku uspona dočekala nas je prva kalvijska legenda. Kameni pramac čamca izvire iz temelja starih zidina. Na njemu je bista Cristofora Colomba. Na spomeniku piše da je slavni moreplovac rođen u Calviju, no za to nema čvrstih dokaza. Navodno se Colombo sramio loše reputacije koja je pratila Korzikance, pa je radije govorio da potječe iz Đenove, republike kojoj je Korzika pripadala. Ova moderna instalacija koja izlazi iz temelja starih zidina, tako je neprimjerena na ovom mjestu da svi zastanu uz nju fotografirati se. Ali možda je to i bio cilj gradskih vlasti. Ne možete je ne primijetiti i jednom zauvijek zapamtiti da je Colombo rođen u Calviju.
Nakon brzinskih selfija, nastavljamo uspon na Citadelu. Na ulazu, ponad gradskih vrata, dočeka nas kamena tabla ‘CIVITAS CALVI SEMPRE FIDELIS’. Zbog svojeg strateškog položaja, Calvi je imao burnu povijest. Naselje je tu još od neolitika. Kasnije su se redali Kartažani, Grci, Etruščani i Rimljani koji su na otok donijeli poljoprivredu. Nakon raspada Rimskog carstva osvajali su ih Vandali, Ostrogoti iz Crnog Mora, Bizantiijci, Lombardi i Saraceni. U 13. stoljeću su pali pod Đenovu koja je tu ostala pet stoljeća. Bez obzira na sve osvajače Calvi je, kao i ostatak Korzike, zadržao svoju posebnost. Za sebe kažu: ‘Često zarobljeni, ali nikad porobljeni’. Tabla ‘Grad Calvi uvijek vjeran’, postavljena je u 18. stoljeću u vrijeme kada je Korzika izborila svoju kratkotrajnu slobodu. Revolucionar Pascal Paoli uspio je tada, nakon dvadeset i pet godina ratovanja, istjerati Đenovežane i 1755. godine proglasiti neovisnost. Ali kozmopolitski Calvi se nije priključio revolucionarima i ostao je vjeran Đenovi. Tabla svjedoči o tom razdoblju.
Zanimljiv je i nastavak oko neposlušnog Calvija. Kada su Đenovežani uvidjeli da gube otok, prodali su ga Francuzima, koji su nakon rata s Britancima u kojem su izgubili Kanadu i Indiju, poželjeli dominirati Sredozemljem. Samostalna Republika Korzika trajala je svega petnaest godina. Zauzeli su ih Francuzi i Pascal Paoli je prebjegao u Britaniju. Nedugo zatim, 1789. godine, započela je Francuska revolucija. U metežu koji je tada nastao, Paoli se vratio na Korziku i pokušao ponovo preuzeti otok. U pomoć je pozvao svoje prijatelje Britance, vječne neprijatelje Francuza. Zadatak za to dobio je legendarni admiral Nelson. Nelson, tada još ambiciozni kapetan broda Agamemnon, naoružanog s 64 topa, najprije je zauzeo Bastiju i Sant Florent, a onda krenuo na Calvi. Brzo je shvatio da utvrđeni Calvi neće lako slomiti s mora. Topove s broda je iskrcao na kopno i s okolnih brda tukao po Calviju dva mjeseca. Dok Francuzi nisu predali grad. Slično kao Bastija u Drugom svjetskom ratu od Amerikanaca i Calvi je tada teško stradao od svojih oslobotitelja. Velike vojske i veliki vojskovođe često si uzmu pravo žrtvovati one koji ne žele biti žrtvovani. U nizu svojih pobjeda, mladom Nelsonu je Calvi posebice ostao u sjećanju, ovdje je u borbi izgubio vid na jednom oku.
U samoj Citadeli nema mnogo restorana, osobito ne luksuznih. Oni se nalaze oko turističke marine i uzduž kalvijske plaže. Ne očekuje se od imućnih turista da se muče uspinjući se do restorana. Na najvišoj točki poluotoka je katedrala. S trga ispod nje lijepi je pogled na zaljev i planine u zaleđu. U daljini se vidi najviši vrh Korzike Monte Cinto, još pod snijegom.
Obilazak nastavljamo u sjeni uskih uličica. U jednoj od njih, gdje su kuće nabijene jedna na drugu, nailazimo na ruševinu. Od kuće su ostali samo temelji i dio zida s prozorom. To je, kažu, rodna kuća Kristofora Kolomba. Srušio ju je Nelson u bombardiranju grada i to platio jednim okom. Eto turističke priče i atrakcije. Teško je vjerovati da je ruševina dva stoljeća ostala takva u gradu gdje je svaki metar dragocjen, a k tome od čovjeka koji se sramio priznati da je ovdje rođen. Neuvjerljiva priča, ali turisti za novac koji su platili žele vjerovati u nevjerojatne priče.
