OMAN

Vraćamo se u Muscat. Autoput ide uz obalu. S desne strane nas prati more, a s lijeve planinski lanac Al Hajar koji se proteže uz obalu cijelom dužinom. Negdje na pola puta je Wadi Shab, još jedna nezaobilazna turistička destinacija. Kada kišni oblaci krenu od Arapskog mora, isprazne se u ovim planinama. Zato je s druge strane pustinja. Bujice koje tada nastanu u planinama brazde wadije. Kažu da je Wadi Shab jedan od pet najljepših.

Par kilometara nakon Wadi Tiwija, također omiljenog izletišta, ulaz je u Wadi Shab. S autoputa silazimo u malo primorsko selo. Ispod mosta autoceste čamcima nas prebacuju na drugu obalu rijeke, odakle počinje naš put u Wadi Shab. Wadi nije nastanjen i nije turistički uređen, prirodan je kakav je oduvijek uvijek. Cilj je doplivati do „Hiden Cavea“, skrivenog bisera wadija, špilje s tirkiznom vodom i vodopadom.

Pravo mjesto za skokove i padove

Početak je omeđen visokim planinama, ulaz je širok i ravan. S obje strane rječice su vrtovi, voćnjaci i palme. No, ubrzo dno postaje sve uže, a stjenke sve strmije. Već nakon desetak minuta nema više mjesta za palme, a bokovi kanjona su vertikalni. Vrijeme je ugodno. Sunce nemilice peče, ali u kanjonu smo u sjeni. Dolazimo do mjesta gdje se 2012. godine održalo finale Red Bull Cliff Diving, natjecanje skokova u vodu s kamenih litica. Okomite, izbrazdane stijene nevjerojatnih oblika. Ovdje se sa 25 metara visine skakalo u rječicu široku jedva petnaest metara. Voda u rječici je smaragdno zelena. Plaši pomisao na takav skok, mogu zamisliti kako tek izgleda odozgo. Pronašao sam kasnije video s finalistima, stvarno im Red Bull daje krila.

Prvi dio kanjona prelazi se pješice. Do prvih jezera, gdje treba zaplivati, hoda se četrdesetak minuta. Ide se po stazi ukopanoj u stjenke kanjona. Utabana je, ali dio puta vodi po koritu rijeke. Ovaj dio je teži za one koji nisu vični skakanju ili imaju tegobe s koljenima. U koritu su veliki obluci, neki u promjeru i po nekoliko metara. Između njih teče voda; skače se s kamena na kamen, a kamenje je klizavo i kad nije mokro. Grupa ima različiti tempo. Nasser ostaje sa sporijima, dalje idemo sami. Prednost wadija je da se ne može zalutati. Može se samo u brdo ili pak natrag u nizinu.

Cijelim putem prate nas bazeni s kristalno čistom vodom. Uz jedan bok kanjona ide falaj, uski betonski vodeni kanal koji vodi do vrtova u nizini. Snalažljiviji su se popeli pa po njemu hodaju. S druge strane, položene su dvije masivne alkatenske cijevi, koje vodu s izvora dovode u priobalno selo. Betonski nosači cijevi, s koji su cijevi odavno pale, nagrđuju prekrasnu prirodu. Neki su išarani grafitima. Korist i ljepota često ne idu zajedno. Netko bi mogao ukloniti ovu jedinu ružnu mrlju Wadi Shaba.

Nakon vijuganja kroz planinu, uski kanjon se naglo proširi. Tu je jezerce s plažom. Vrvi od turista koji se u vodi žele osvježiti. Voda ovdje nije bistra, previše je kupača. Drugi se odmaraju po okolnim stijenama. Pretpostavljamo da bi odavde do skrivene špilje trebalo nastaviti kroz vodu. Nema Nassera pa se raspitujemo uokolo. No, svi su ovdje prvi put. Lukavo ćemo preskočiti gužvu kao jučer u Wadi Bani Khalid; ući ćemo u vodu na pola puta do špilje. Staza dalje vodi uzbrdo uz kanjon. Ubrzo shvatimo da neće biti lako. Već nakon deset minuta se nalazimo na tridesetak metara nad vodom, na litici s koje se može sići jedino skokom u stilu ‘Red Bull Cliff Diving’. Naš naum ne izgleda više tako lukavo. Vidi se dolje plaža pa se odlučim vratiti i bolje raspitati, dok će ostatak ekipe sačekati. U međuvremenu, do plaže je stigao i Nasser s ostatkom grupe. Nema zaobilaznog puta i treba još pola sata kroz vodu, kaže Nasser. Mahnem ekipi na litici i zakoračim u vodu. To se pokazalo kobnom pogreškom.

Kanjon se nakon plaže opet sužava i rječica stvara niz bazena koji se niz male vodopade međusobno prelijevaju. Kamenje je tako glatko da se bos ne može hodati. Čak je i suho kamenje tako klizavo, da se na njemu ne može stajati. Nakon balansiranja između nekoliko bazena, doplivao sam do glatke stijene koja izgleda nepremostiva. Nekoliko metara od mene, četiri su se Omanca pomažući jedan drugoga, nekako popela. Vidjevši kako se mučim, jedan mi od njih priđe i pruži ruku. No, prije nego sam je uspio dohvatiti stumbao sam se niz stijenu natrag u vodu. Natukao sam lijevu stranu tijela, a posebno koljeno. Glavno je da je glava cijela.

Nakon pada, odlučim sačekati ostale. Slušam jeku vodopada koja se odbija od okomitih kamenih litica. Stižu jedino HGSS-ovke Ana i Ivana. Svi drugi su popadali. Netko je natukao lakat, netko rebra, netko glavu, Tanja je ozlijedila rame. Kasnije se ispostavilo da je ozljeda teža. Definitivno, u ovu avanturu treba ići bolje opremljen, s odgovarajućom obućom.

Ulaz u špilju je ispod ogromnog kamena koji blokira usko korito rijeke. Tko ne zna za špilju vjerojatno se vrati i ne vidi je. Nakon kiše voda se podigne i potrebno je do špilje uroniti protiv vodene struje. Danas je vrh tunela iznad vodene površine. Četiri metara dugi prolaz širok je i visok toliko da prođe glava plivača. Malo neugodno, ali lakše od ronjenja. Špilja je prekrasna. Kroz otvor na stropu sunce daje vodi razne tirkizne nijanse. Kroz drugi otvor voda se prelijeva iz gornjeg jezera, stvarajući mali slap. Tu su konopci za penjanje po klizavim stijenama za one koji žele nastaviti kanjonom ili samo skakati sa stijene. U špilji ima još nekoliko avanturista. Svi se odmaramo držeći se noktima po glatkim stijenama. Neumorni se penju po konopcu i skaču sa slapa.

Rado bismo još ostali, no vrijeme je za povratak. Ozlijeđeni dio grupe je već nestrpljiv.

Vožnjom prema Muscatu zaustavimo se kod Bimmah Sinkhole. Između mora i planina nalazi se četrdeset metara široka i dvadeset metara duboka jama. Na dnu je bistro jezerce. Na suncu ima prekrasne boje, ali sada je sunce već zašlo iza planine. Sve je već u sjeni. Ipak je ljepota Wadi Shabe nemjerljiva u odnosu na ovu jamu. Legenda kaže da je jamu stvorio meteor, a geolozi pak da se zemlja erozijom jednostavno urušila. Podzemne vode ovuda teku prema moru. Nasser pita želi li se netko okupati. Muk, više nikome nije do kupanja.