OMAN

Na samo desetak kilometara od pustinje, u brdima, je Wadi Bani Khalid. Jedan od ljepših u regiji. Wadi na arapskom znači dolina, ali u Omanu tako zovu doline s koritom rijeke, koje je uglavnom suho ili s vrlo malo vode. Vode ima samo nakon kiša, koje su ovdje iznenadne, kratke i obilate. Bez obzira na količinu vode, oko korita je uvijek zeleno. Omanci su kroz stoljeća izgradili falaje koji vodu crpe s izvora, prije nego ih upiju prazna korita.

Zelena oaza u planinskoj goleti. Uvijek me iznenade plantaže palmi koje se odjednom pojave nakon kilometara pustoši. Bujice, koje se nakon kiše strmoglave niz planinu, donijele su plodno tlo, ostavivši u koritu samo kamenje i isprane stijene. Parking je podno sela. Do prvog jezera hodamo po zatvorenom betonskom falaju koji prati prazno korito rijeke.

Wadi Bani Khalid jedan je od rijetkih gdje su izgrađeni ugostiteljski sadržaji. Objekti se skladno uklapaju u okoliš. Bez obzira na izgrađenost, wadi je ostao divlji zbog nepristupačnosti terena uz rijeku koja zavija u kanjonu. Mjesto je postalo omiljeno izletište. Stranci se dođu kupati, a domaći roštiljaju, većina ih ne zna plivati. Preko mostića ide se do restorana na drugoj strani jezerca. Tu se u hladovini odmaraju oni koji, za razliku od nas, neće plivati. Samo prije nekoliko sati jahali smo deve u pustinji, a sada već možemo uroniti u bistru vodu. Ovakva prilika se ne propušta. Zelena voda u plitkom jezeru doima se čista, ali ne privlači. Mi se spremamo za kanjoning. Ići ćemo uzvodno koritom rijeke. Vode nema puno, ali dovoljno da stvara mala jezerca, brzace i vodopade.

Omanske žene

Uz obale jezerca nekoliko je obitelji koje roštiljaju. Piknik je omiljeni način druženja. Hrabriji neplivači bućkaju se u plitkom dijelu. Omanke se kupaju odjevene. Ispod mosta, gdje rijeka ulazi u jezero, voda je duboka do devet metara. Tu se kupaju turisti. Uz vriskove skače se s visokih stijena. Djevojke u bikiniju. Nema zakona koji to zabranjuje, ali konzervativni Omanci očekuju da na javnim mjestima žene ne razgolićuju svoja tijela. Do vladavine sultana Qaboosa Oman je bio najkonzervativnija arapska zemlja. Sada se polako mijenja, ali za veće pomake bit će potrebno duže vrijeme.

Žene se danas školuju ravnopravno s muškarcima. Čak je na pojedinim sveučilišnim smjerovima postavljena ograničena kvota za muškarce da bi se moglo upisati više žena. Dobile su pravo glasa na izborima. Neke su i članice sultanovog savjetodavnog vijeća. U vladi su dvije žene, ministrica turizma i ministrica socijalnog razvoja. Po pravilima, žene ravnopravno konkuriraju za svaki posao, no pitanje je kako to funkcionira u praksi. Nakon školovanja ohrabruje ih se da se zaposle ili pokrenu vlastiti biznis. Ovo donekle funkcionira u gradovima, no izvan gradova žene i dalje imaju tradicionalnu ulogu supruge i majke. Po šerijatskom zakonu i tradiciji, i dalje su u podređenom položaju u odnosu na muškarca. Stariji članovi obitelji, i muškarci i žene, od mladih djevojaka očekuju da čuvaju čast obitelji, počevši od toga da pri stupanju u brak moraju biti nevine. S druge strane, malo koji narod toliko poštuje žene u javnosti. Diskretno odjevenu ženu, nitko se ne usuđuje uznemiravati. Ako žena uđe u banku, poštu ili trgovinu biti će poslužena preko reda, prije svih muškaraca. Ako pokrivena žena, posebno s djetetom, želi preći cestu, svaki će je vozač Omanac propustiti na bilo kojem dijelu ceste, dok ostali niti na zebri nisu sigurni. Rastrganu između dvije krajnosti, omansku ženu čeka dugi put prema ravnopravnosti. Problem nije u zakonu, koji ju je deklarativno već izjednačio. Problem nije čak ni u muškarcima koji bi radije zadržali postojeće stanje. Problem je u samim ženama koje se ne žele osloboditi vjerskih i tradicionalnih običaja obiteljske časti. Poznato? Mi nemamo Kur’an, ali imamo Bibliju, a još je k tome kod katolika brak sakrament, što dodatno komplicira stvar. Bez obzira na obrazovanost, demokraciju i ravnopravnost i kod nas još uvijek ima žena koje vjerske obaveze i obiteljsku čast stavljaju ispred svoje slobode.

Odlučili smo preskočiti gužvu u Donjim jezerima. Previše je kupača i promatrača. Hodamo uz rijeku. Skačemo sa stijene na stijenu. Nije teško, staza je uređena. Prolazimo mnoga jezerca i vodopade. Svugdje po nekoliko kupača i privatnih bazena. Ovisno o dubini, boje su od smaragdno zelene do tamno plave. No, više od boje oduševljavaju obale. Koliko je godina potrebno da voda izvede ovakve oblike? Kako napredujemo, kanjon je sve uži. Nakon petnaestak minuta hoda počinju Gornja jezera. Nađemo dio obale koji se spušta do vode. Tu ćemo ući. Nema više gužve. Zapravo, nema nikoga. U hipu sam u vodi. Dok se cure spremaju, omotane velikim ručnicima, na obližnjoj stijeni niotkud se pojavi publika. Mladi Omanci u dišdaši, smješkaju se i bulje. Prije puta sam pročitao da je uobičajeno da Omanci besramno zure u strankinje. Naročito ako pokazuju malo više kože nego li tradicionalno pokrivene Omanke. Kažu da nepokrivene žene zavode strastvene muškarce, a oni nisu krivi što su takvi. Razumijem dečke koji su mučni što se ne mogu približiti djevojci prije nego li se ožene, ali ako očekuju da mi poštujemo njihove običaje na javnom mjestu, mogli bi i oni poštovati nas, koji nikome ne smetamo. Cure zaključe da je najbolje ignorirati ih.

Uzvodni kanjoning svakako je teži od nizvodnog. Prvo, na mjestima gdje se ne dira dno mora se plivati protiv struje. Struja nije jaka, no ipak. Zato na takvim mjestima vise lanci, odmorište za slabije plivače. Zakačeni negdje visoko na glatkoj strmoj stijeni, spuštaju se do vode. Drugo, treba se popeti uz vodopade. Svakako bi bilo lakše spustiti se ili skočiti niz njih. Nisu to veliki vodopadi, ali kamenje je tako glatko i sklisko, da polumetarski vodopad predstavlja nepremostivu prepreku. Ana se pokazala najvještijom na skliskom terenu. Ljubitelj sam trekinga, ali ovo je moj prvi vodeni. Možda mini, što se tiče prijeđene udaljenosti, ali maksi, što se tiče ljepote stijena. Volim kamenje, mora da mi je to u genima. Žao mi je što umjesto podvodnog idiot-fotoaparata, koji ne može napraviti dvije uzastopne  dobre fotografije izvan vode, nemam action kameru.

Nakon pola sata hodanja, plivanja, puzanja i klizanja, odlučimo se vratiti. Nasser je vjerojatno već zabrinut. A tako bih ostao ležati na nekom osunčanom kamenu i promatrati nebo uokvireno visokim išaranim liticama. Opet nema vremena za usklađivanje.

Nizvodno je lakše. Ležiš, a ideš. Tko zna čekaju li nas još mladi promatrači?