OMAN

U Sur stižemo u predvečer. Sur je bio važna luka do izgradnje Sueskog kanala. Na sjeverno-istočnoj je obali Omana, najbliži Indiji, preko njega se s njom najviše trgovalo. Zato su ovdje naučili graditi najbolje brodove. I danas je Sur poznat po tradicionalnoj brodogradnji. Taj su stari zanat dobro iskoristili. Drugo, po čemu je Sur poznat diljem svijeta, je rezervat Ras Al Jinz Turtle Reserve u kojem morske želve dolaze položiti jaja. Obje su nam atrakcije u planu za sutradan. Još je rano za večeru pa nas Nasser vodi u šetnju po pješčanoj obali. Nama bi to bila gradska plaža, a njima je samo pješčana obala, oni se ne kupaju. Obala na kojoj vježbaju ne raditi ništa. Parkiramo ispod dugog visećeg mosta koji premošćuje prolaz u lagunu. Laguna je oduvijek bila sigurno sklonište za ribarske i trgovačke brodove. Na suprotnoj obali tri su kule koje su štitile ulaz u lagunu.

Krenemo prema gradu i suncu koje zalazi među minaretima. Oseka je. Veliki ribarski brodovi su potpuno na suhom, leže na bokovima. Dvojica Omanaca, pridržavajući jednom rukom dišdaše, mačuju se štapovima. Stari ribari sjede na svojim nasukanim barkama i čavrljaju. Podalje je povučeno more razotkrilo nogometna igrališta na pijesku. Između nasukanih čamaca i mora, stotine ljudi igra nogomet. Svi bosi. Opća gužva. Ponegdje po 30-40 igrača igra na dva gola. Neki cijelu utakmicu ne dotaknu loptu. More se vraća i nekima su nogometni tereni napola u vodi, no nitko ne mari. Od toliko ljudi, niti jedna jedina žena ili djevojka.

Traumatizirana kornjača

Večera je u hotelu izvan grada, na mjestu gdje počinje Plaža kornjača koja se proteže prema jugu. Nakon večere čekamo poziv, jer je Nasser tako dogovorio s čuvarom rezervata ako se pojavi koja kornjača. Sada su rijetke, nije sezona. Najviše ih ima ljeti kada je pakleno vruće i nema turista. Očekujući poziv, tratimo vrijeme u Wi-Fi zoni lobija hotela. Stiže poziv. Žurimo, vjerojatno nismo jedini koji imaju dogovor. Vožnja do rezervata traje desetak minuta. Dočeka nas čuvar rezervata. Najprije malo teorije. U kanti ima male kornjače i svatko dobije svoju. Kornjačica se bezuspješno pokušava iskoprcati iz ruke. Nakon Floride, Oman je drugo područje na svijetu po broju legla – 15.000 godišnje.

Pijesak na ovim plažama posebno im odgovara. U jedno leglo polože oko sto jaja. Spol male kornjače ovisi od temperature pijeska. Iz toplijeg se izlegnu ženke, iz hladnijeg muški. Malim kornjačama je potrebno oko dva mjeseca da se izlegnu. Tada izađu iz pijeska i pohitaju prema moru, ali na obali ih čeka kordon grabežljivaca. Samo 3-4% malih kornjača preživi, ostale pojedu lisice, ptice, rakovi ili gušteri. One koje prežive zrele su za polaganje jaja nakon trideset godina. Tada se ženka prvi put vrati na ovu istu plažu. Iste godine položi jaja četiri puta. Slijedeći puta vrati se tek za tri godine. U međuvremenu putuje se oceanima, sve do Australije.

Vratimo male kornjače u kantu i odemo u mrak s čuvarom. Na obali je već nešto turista. Tmina je potpuna. Ne vidim koliko nas je, no barem nas ima tridesetak. Dok čuvari pretražuju plažu crvenim svjetlima, čekamo u mraku i tišini. Skoro u tišini, Talijani ne mogu dugo izdržati. Skoro u mraku, uvijek se nađe netko tko mora crnu sliku postaviti na Facebook. Napokon stiže crveni signal. Hrlimo u mraku prema tom svjetlu, kao da će kornjača pobjeći. Gledamo crnu rupu, u kojoj crna sjena izbacuje crni pijesak. Odjednom čuvar mobitelom osvijetli kornjaču. Svi bjesomučno fotografiraju. Nasser komentira da ovo nije pravi rendžer, jer pravi ne bi upalio bijelo svjetlo. Bijelo svjetlo se ne koristiti jer to kornjači predstavlja opasnost pa nije spremna položiti jaja. Ova je mlada, tek joj je 50 godina i teška je oko 100 kilograma. Stare imaju do 200 godina i do 200 kilograma.

Nema jaja. Ne čudim se. Ovo joj je trebao biti poseban intimni trenutak koji je čekala tri godine, a kad ono, oko nje hrpa turista koji je pod reflektorom bezobzirno fotografiraju. Svakom bi se stislo.

Odlazim razočaran. Žao mi je kornjače što smo je tako zasmetali. Očekivao sam, naime, da ćemo promatranje obaviti u svitanje, bez da ih smetamo. Nije dobro imati očekivanja, na kraju ostaneš razočaran. Da nas odobrovolji, za jutro Nasser planira plivanje s kornjačama. Opet imam očekivanja. Sluti li na dobro…

Po povratku otkrijemo da se u hotelu toči pivo. Odlučimo proslaviti to što ima piva.

Ujutro ne žurimo kao obično. No, plan je ambiciozan: ribarnica, brodogradilište dhowa, plivanje s kornjačama, kanjoning u Wadi Shab, spustiti se u Bimmah Sinkhole i stići do večeri u Muscat.

U ribarnici sam se raspitao o cijenama. Cijena tune ovisi o veličini i vrsti. Kilogram manje tune stoji jedan rial, oko 20 kuna. Veća tuna je po dva riala, veliki kingfish je četiri, a lignje su od 2 do 3 riala. Sve je jeftinije nego kod nas, a s obzirom na njihove plaće, hrana je jako jeftina.

Omanska posla

Dhow je naziv za tradicionalni omanski brod, bez obzira na veličinu i tip. Zato ga lokalni stanovnici tako ne zovu. Nazivaju ga po vrsti ili jednostavno ‘brod’. Ne znam koliko je drugima, no meni je brodogradilište zanimljivo. U mlađim danima ‘brod’ mi je bio glavni bijeg od stresa, a i prvih deset godina radnog vijeka proveo sam u brodogradilištu. Imao sam plastični čamac, no uvijek su me privlačili drveni. U Suru su ovaj drevni zanat pretvorili u veoma unosan posao. Nekad se dhow koristio za trgovinu prema Indiji i istočnoj Africi. Danas se plastična varijanta koristi za ribarenje, a skupi drveni brod za turističku vožnju i krstarenja. Ovdje grade najbolje i najskuplje. Mogu si ih priuštiti kupci iz Katara, Kuwaita i Emirata. Vodič kroz brodogradilište ne želi reći koliko jedan stoji. Drago mi je kada vidim da se iz nečeg zaboravljenog uspije napraviti uspješan posao.

Oman se zadnjih godina jako diversificira. Shvatili su da budućnost ne mogu temeljiti samo na nafti. Potiču bilo kakvu poslovnu inicijativu. Za početak, nema poreza. Nema PDV-a. Nema plaće bruto-neto, sve što zaradiš tvoje je. Sva izdvajanja koja mi imamo kako bismo punili budžet, ovdje ne postoje. Budžet se puni iz naftnih polja. Nafta nije nacionalizirana kao u Iranu, ali država bogato naplaćuje eksploataciju. Školstvo, zdravstvo, vojska, policija, mirovine, za sve se brine država. Naravno, sve to je besplatno samo za Omance. Puno Omanaca radi dva posla kako bi iskoristili situaciju ‘dok-traje-traje’. Za drugi posao moraju dobiti licencu. I naš Nasser radi dva posla. Zaposlen je kao aerodromski inženjer za telekomunikacije, a vođenje turista mu je drugi posao

U Omanu je stopa nezaposlenih visoka. S petoro ili šestoro djece po obitelji, radnih mjesta nikada dovoljno. Drugi problem nezaposlenosti je veliki broj jeftinih stranih radnika. Oni predstavljaju četvrtinu stanovnika. Poslodavci ih primaju, jer Omanci ne žele raditi slabo plaćene poslove. Prosječna plaća u Omanu je oko 2500 dolara, a najniži poslovi koje rade Indijci, Pakistanci, Filipinci i oni iz Šri Lanke, plaćaju se 400 do 600 dolara. Školstvo je dobro plaćeno, prosječno oko 2400 dolara. Medicinska sestra zarađuje oko 1500 dolara, kirurg početnik oko 3500, a iskusni u prosjeku više od 10000 dolara mjesečno. Uz ovakve plaće nije čudno da Omanci biraju bolje plaćena mjesta, posebice jer su u ostalim zemljama Zaljeva plaće još veće. Za smanjenje nezaposlenosti država je nedavno pokrenula projekt ‘Omanizacija’. Kad poslodavac želi zaposliti strance, mora najprije zaposliti izvjestan broj Omanaca. Indijci se šale na svoj račun pa kažu da kada se završi omanizacijski program, u Indiji više neće biti milijardu stanovnika, nego milijardu plus šesto tisuća iz Omana. Za sada su sigurni, Oman ne može funkcionirati bez njih.

Na kraju postavljam pitanje, na koje nisam dobio odgovor: zašto Oman, ali i druge bogate arapske zemlje, za strane radnike ne uzimaju izbjeglice iz Sirije, Iraka i Libije, iste su vjere, govore isti jezik i koriste isto pismo?

U brodogradilištu miriše na tikovinu. Još jedan lijepi miris Omana. Cijeli brod je u tikovini. Kupuju u Mianmaru najbolju. Najspretniji ulaze u potpalublje. Skladna dinamika zakrivljenih rebara i zamamni miris tikovine. I tu bih htio zastati, no nema se vremena. Kratko fotografiranje i idemo dalje.

Ispod mosta, nedaleko brodogradilišta, ukrcamo se u brzi otvoreni čamac. Nije po programu, ali Ivona i Nasser su ubacili ono plivanje s kornjačama. Ronio sam na koraljnim grebenima u nekoliko tropskih mora pa Oman ne bi trebao biti ništa lošiji. Inshallah. Najprije nas voze u lagunu. Tu je voda plitka, vidi se poneka kornjača kako se odmara na dnu. Tko želi može zaroniti, imaju opremu. Prvi sam u vodi. Nije čista, po površini plivaju prljavštine, a kornjačama se ne može približiti jer munjevito bježe. Ništa od plivanja s kornjačama, vodič je odlučan popraviti dojam pa će nas odvesti na otvoreno more, gdje se mogu promatrati ribe. Inshallah. Prolazimo most i tri kule što štite ulaz u lagunu. Plima je i brodovi koji su jučer ležali na boku, sada plivaju. Neki izlaze na more. Nekad su imali veliko latinsko jedro, sada imaju motore. S pučine se pruža lijepi pogled na stari Sur. Iz niza niskih, bijelih kuća izviruju minareti. Na pličini je dva do tri metra dubine. Za ronjenje je spremna uobičajena grupica koja iz svake situacije želi izvući što više. Zaronismo. Uz kamenu hrid, koja se proteže na pješčanom dnu, svjetlucaju riblja jata. Vodič je bio u pravu kad kaže da ribe ima, ali su uvjeti za uživanje u ovom prekrasnom podvodnom svijetu loši. Jaka struja je podigla plutajuću zelenu mahovinu. Volim slikati šareni podvodni svijet, ali ovdje je to nemoguće. Umjesto ribe, aparat fokusira mahovinu. Svjetlo se prema dnu jedva probija, boje su prigušene, šarene ribe su sive. Kliknem svega nekoliko fotografija. Za utjehu se pred kraj plivanja pojave dvije morske sirene. Ana i Ivana. Mashallah.