OMAN

Između novog i starog Muscata je brdo. Cesta ide uz more. Prolazimo kroz Riyam park ispod velebnog vidikovca u obliku kadionice. U sarom Muscatu se zaustavljamo u muzeju Bait Al Zubair. Mali privatni muzej nacionalne baštine. U dvorištu nas dočeka krdo oriksa i muflona obojano u svim bojama. Izložba lokalnih umjetnika. Podsjeti me na obojene krave ženevskog CowParadea od prije desetak godina. Muzej je dobro opremljen. Veliki toliko da obuhvatiš sve aspekte omanske kulture i povijesti, a da se ne predoziraš. Fotografiranje nije dozvoljeno. Pred mapom nas Nasser uči o Omanu. Podijeljen je u devet regija. Sultan imenuje guvernere. Neobične su omanske eksklave. Masandam je sjeverna regija duboko u teritoriju Ujedinjenih Arapskih Emirata, na poluotoku koji se urezao u Hormudski prolaz. Stotinjak kilometara je udaljena od ostatka Omana. Jedno od važnijih strateških mjesta na svijetu. Zajedno s Iranom s druge strane, kontrolira uski Hormudski prolaz kroz koji prolazi trećina svjetske nafte. Nije jasno kako je Oman uspio zadržati ovaj teritorij koji je oduvijek bio predmet sukoba. Na pola puta do Masandama još je jedna mala eksklava, vjerojatno najsmješnija na svijetu. Usred Emirata smjestio se minijaturni omanski teritorij promjera oko deset kilometra, a unutar njega je još manji emiratski teritorij. Dakle, enklava unutar enklave. Iako u brdima usred ničega, obje su naseljene, sa svim potrebnim funkcijama, graničnim prelazima, policijom, poštom, školom i bolnicom. Možda se malo inate i razmeću.

Nakon geografije, Nasser priča o dinastiji Said. Saidi vladaju Omanom od 1749. godine. Slike svih petnaest vladara poredane su na zidu kronološkim redom. Oman ima dugu i bogatu povijest. Sve je kategorizirano i poredano, ali za to treba više vremena. Pogledamo izložbu tradicionalnih vjenčanih haljina, nakita, numizmatike, lončarije i oružja. Muzej ima više zgrada. U dvorištu je rekonstrukcija tradicionalnih nastamba. Odmorimo se u beduinskom šatoru. Nasser demonstrira tehniku penjanja na palmu datulja. Smeta mu dišdaša, ne želi je podignuti. Njegov otac ima sedamdeset godina i još se penje na palme.

Kava u muzeju je odlična. I skupa.

Al Alam je ceremonijalna palača sultana Qaboosa Al Saida. Palaču je izgradio jedan od njegovih predaka u staroj luci Muscat prije 200 godina. Rekonstruirao ju je kad je došao na vlast i pretvorio u svoju najvažniju rezidenciju, jednu od šest. Može se doći do vanjske kapije i fotografirati, no sasvim razumljivo, ulaz nije dozvoljen. S kapije se vidi samo ulaz. Palača od bijelog mramora je skrivena od pogleda s kopna. Ulaz je napravljen u nekom Omani Art Deco stilu s plavim i zlatnim stupovima koji podsjećaju na golferski tee. Neobična, ali skladna građevina. Ponizna u odnosu na rezidencije drugih takvih vladara. O palači se nema više što reći, ali o Sultanu da.

Zabrinuti Omanci

Sultan Qaboos bin Said Al Said je došao na vlast 1970. godine svrgnuvši svoga oca Saida. Oman je apsolutistička monarhija, a vlast nasljeđuje najstariji sin. Qaboos očito nije više mogao gledati kako njegov otac zemljom na srednjevjekovnom stupnju razvoja upravlja feudalistički. Said je mislio da za njegov narod nije dobro uvoditi promjene, posebno ne one koje dolaze iz Zapadnog svijeta. Muškarci su trebali naučiti čitati toliko da mogu čitati Kur’an. Govorio je kako je u Kur’anu zapisano sve što ime treba. Žene nisu bile pismene. One su morale rađati i odgajati djecu.

Nakon dolaska na vlast, sultan nije promijenio oblik vladanja u smislu uvođenja demokracije, što bi zapadnjaci smatrali napretkom. I dalje zemljom upravlja kao apsolutistički monarh, državni je poglavar i premijer. On je i ministar vanjskih poslova i obrane, guverner centralne banke, vrhovni vojni zapovjednik i šef policije. Sve zakone i odluke donosi dekretom. Unatoč tome, omanski narod mu je zahvalan. Prvo, jer postoje. Bez njegove odlučnosti, sada bi bili dio Emirata, što je bio plan nekima ili bi ostali bez identiteta kao na primjer susjedni Jemen. Zahvalni su mu za razvoj. Kad je preuzeo vlast, u Omanu su postojale tri škole s tisuću muških učenika, danas imaju gotovo tisuću škola. Tada su u Omanu radile samo dvije misionarske bolnice s 13 liječnika, a sada ih ima 60, s više od 9000 liječnika, 99% stanovništava nije imalo struje, vode, ni ceste, a televizija i radio su bili zabranjeni. Danas država svima jamči pitku vodu i struju, ceste su im izvrsne, a čak su i međugradske osvijetljene. Zahvalni su za slobodu. Slobodu da putuju, da rade, da otvaraju poslove i da školuju djecu. Zahvalni su mu za toleranciju. U regiji, gdje je etničko i sektaško nasilje svakodnevnica, u Omanu tri velike muslimanske grupe žive bez mržnje. Nema plemenske diskriminacije. Nema ni etničke, niti vjerske diskriminacije prema strancima. Zahvalni su mu za mir. U okruženju sve su arapske zemlje svrstane na svoj način: s Amerikom, protiv Irana, protiv Izraela. Oman je sa svima u dobrim odnosima. Amerikanci su im dobri poslovni partneri. Kada je Egipat potpisao mirovni sporazum u Camp Davidu, nisu se priključili arapskom bojkotu. Normalizirali su odnose s Izraelom. Imaju prijateljske odnose i s Iranom. Nisu se nedavno priključili arapskoj koaliciji u bombardiranju Jemena. Zahvalni su za diversifikaciju. Oman je, osim nafte, ranije imao samo datulje i tamjan. Sada je razvoj turizma i industrije doveo do toga da su Omanci naučili raditi sve. Od predsjedavanja multinacionalnim kompanijama, do konobarenja. Kada završe studij Omanci nalaze dobro plaćeno zaposlenje, za razliku od vršnjaka iz susjedstva. U tome najbrže napreduju od svih država u okolini, koje mahom žive od nafte. Zahvalni su za Arapsko proljeće. Da, i Oman je imao svoje Arapsko proljeće 2011. godine, s demonstracijama i uhićenjima. Demonstranti su tražili više radnih mjesta, izdašniju pomoć za nezaposlene, tražili su da se smjene vječni i korumpirani političari. Odgovor je bio gotovo trenutačan. Objavljen je plan za otvaranje novih radnih mjesta, povećana je pomoć nezaposlenima, povećane su mirovine, smijenjeno je dvije trećine ministara. Zahvalni su za još mnogo toga, ali nije sve idealno.

Naravno da u jednoj apsolutističkoj monarhiji, gdje jedan čovjek sam odlučuje o svemu, ne može sve biti idealno. Osobito u pogledu ljudskih prava i raspodjele bogatstva. Ali u usporedbi s okruženjem, tempo napretka i blagostanja koje ostvaruju je zapanjujući. Oman se u pedeset godina razvio kao Europa u petsto. Zato većina ljudi u Omanu gleda sultana kao pozitivnog vladara.

No, ima nešto što Omance više zabrinjava. Sultan je bolestan, a nema nasljednika. Naravno da se u narodu oko toga pronose razne priče, no to ne pomaže, problem je ozbiljan. Kada nema nasljednika sultan određuje tko će ga od rodbine naslijediti, a on je već odredio da tu odluku prepušta obitelji. Nakon njegove smrti, obitelj ima tri dana vremena da iz kruga obitelji izabere novog vladara. Kandidata ima više. Oni jesu na nekim funkcijama, ali ne na ključnim. Sultan je na važna mjesta birao ljude po sposobnosti, a ne po srodstvu. Ako se obitelj ne može dogovoriti, otvara se pismo, u kojem on ipak određuje nasljednika. Neki čak nagađaju da bi mogao odrediti da se demokratski bira predsjednik. Očito je da za vrijeme života ne želi razdor u obitelji. Tko god bio, teško će dostići njegov društveni status i legitimitet. Zato su Omanci zabrinuti. Situacija nam nije sasvim nepoznata. I mi smo nekad imali Sultana. Priča za njegova života je bila jedna, a nakon njegove smrti sasvim druga.