OMAN

Od desetak kampova koliko ih ima u pustinji Wahibi, Bidiya Desert Camp sigurno nije najbolji izbor za prenoćiti. Kratko se vozimo do njega. Pustinju si zamišljamo kao nepregledno i pusto prostranstvo, mjesto gdje je preživjeti glavna briga. Kad stigneš prebrzo, osjećaš se neko prevarenim. Ali ipak, kad se osvrneš, i vidiš samo pijesak, ne znaš više koliki si put prevalio. Ako kreneš u pravom smjeru, možeš i pješice stići do obližnjeg sela, no ako kreneš u krivom, tada je važno preživjeti.

Vozači velikih terenaca voze nas po dinama. Namjerno ulaze u velike rupe. Opasno se naginjemo. Uspinjemo se na strme dine i opet se niz njih sunovratimo. Zanimljivo kako to običavaju u svim pustinjama. Prvi-drugi put bilo je čak uzbudljivo, a sada mi se to čini gubitkom vremena. Radije bih prošetao. I tako se ništa ne vidi, samo letiš po kabini i udaraš glavom o strop. U kampu imaju 4×4 motocikle za iznajmljivanje, to bi već bilo zanimljivo. Ali neće biti vremena. Program je uvijek sabijen.

Neizostavni zalazak

Predvečer nas voze na promatranje zalaska sunca. Još jedna obavezna aktivnost na svim putovanjima. Mi koji smo navikli na prekrasne jadranske zalaske, ponekad nam se to učini nepotrebnim, ali zalasci su u pustinji ipak drukčiji. Ne zbog neba, nego zbog sjena.

Na dinama iznad kampa gužva je od gostiju koji su se popeli pješice. Nas su odvezli dalje, uživamo u samoći. Može se izabrati mjesto s kojeg se vidi samo pijesak. Boja iz zlatnožute polako prelazi u crvenu. U ovo doba godine i dana, temperatura pijeska je ugodna za bosonogo hodanje. Upadam do gležnja, na kosinama i dublje. Tu i tamo pokoji zeleni čuperak trave, čak i kržljavo stabalce. Ipak, na rubu smo.

Nakon fotografiranja razbijamo se u grupice. Ili u samce. Svatko na svojoj dini. Svatko sa svojom kontemplacijom. Svatko sa svojim izborom kako želi doživjeti zalazak. Pustinja je za nas koji dolazimo iz buke, obilja i predvidivog, velika tajna. Tiha, surova, nepredvidiva. Sklopim oči. Miris pijeska. Topli vjetar. Prestaju fizičke senzacije. Otvaraju se umne. Svatko je ovdje došao sa svoje planete gdje su važni vanjština i forma. U pustinji sve to gubi smisao, ona nam šalje svoje poruke. Na nama je hoćemo li ih razumjeti. Hoćemo li ih biti svjesni samo taj trenutak ili će one ostaviti trag. „Uvijek sam volio pustinju. Čovjek sjedne na neku pješčanu dinu. Ne vidi ništa. Ne čuje ništa. Pa ipak nešto svjetluca u tišini…“ – reče Mali princ. Na svijetu uvijek postoji jedna osoba koja čeka onu drugu, pa i nasred neke pustinje.

Kako se sunce spušta, vjetrić pojačava. Preslaguju se brazde na dinama. Zatiru se tragovi. Terenac dolazi po nas. Vozač kratko procjenjuje strminu i na kraju odluči spustiti se. Neki pak odluče vratiti se pješice. Ali nismo računali da se noć ovdje brzo spušta. Kao kad okreneš prekidač. Nema sumraka, svjetlo se ugasi. Kad stignemo do kampa, već je mrkla noć.

Večeras mi zapadnjaci dočekujemo novu godinu. Njima to ne znači ništa. Tek imaju više posla i nešto veću zaradu. Ne dočekuju oni ni svoju Raʼs as-Sanu. Donio sam pet-šest crvenih kapica i podijelio društvu. Da nije bilo kapica i Darkove rakije, ne bi se ni znalo da je doček. U dvorani, pod fluorescentnim ljubičastim svjetlom, da ni lica ne prepoznaješ, četveročlani omani band udara bubnjeve i rasteže tamburu u neku beduinsku glazbu. Kratko se to može izdržati, najviše pola sata. Svi su se razbježali. Ostala je samo Nataša.

Prava fešta je vani, na nebu. Zvijezde. Gospodarice crnog neba. Tako prisutne i svijetle, kao da su tu postavljene da ih se gleda. Do sada nisam nikad donosio novogodišnje odluke, ne funkcioniram tako, ali pod ovim spektakularnim nebom, to mi se učini zabavnim. Sedamnaest je dobar broj, nadam se da će takva biti i ova godina. Prošla nije bila. Smisliti sedamnaest odluka nije lako, osobito kad nemam problema s najučestalijim: tjelesnom težinom, pušenjem, alkoholom, poslom i financijama. Neke se zvijezde miču. Ako nisu vanzemaljci, onda su avioni. I mladi mjesec sudjeluje, tanki položeni luk na horizontu ne zrači nikakvu svjetlost. Mrkli je mrak. Ljubav, fotografija, putovanja, obitelj, pomaganje, čitanje, trčanje, glazba, prijatelji, vrt, ekologija, web, spavanje, jezici, kontrole, prisutnost, vidikovac, kuhanje. Osamnaest, bilo je lako. Redoslijed nije po važnosti. To su naslovi, odluke držim za sebe. Pola je već ostvareno, odluka je držati tempo. Za drugu polovicu treba se malo potruditi. Pod ovim nebom sve izgleda lako.

Iako smo kasno legli, standardni aktivisti ujutro ne propuštaju svitanje. U šest su već na dinama. Svitanje nije kao zalazak. Zrak se po noći ohladio, svjetlo i sjene nisu isti. I pijesak se ohladio, ne može se hodati bos.

Turistički beduini

Nakon doručka idemo k beduinima. Znam da to neće biti autentično. Kad smo se izgubili u pustinji Gobi, ugostili su nas nomadi na koje smo slučajno naišli, to je bilo autentično. Ovo je sada inscenirano za turiste, ali nije važno. Upoznat ćemo se s njihovim običajima, vidjeti njihove šatore i deve. Uostalom, to i mi doma radimo. Renoviramo stare kuće i ‘autentičnost’ prodajemo turistima. U Omanu ih nema puno u usporedbi s Libijom, Egiptom ili Sirijom, možda 30 tisuća Ne zna se točan broj, ne sudjeluju svi u popisu stanovništva. Već ih dijele na ‘beduine’ i ‘prave beduine’. Ljeti, kada su velike vrućine, ‘beduini’ žive u zidanim kućama na rubu pustinje, a zimi ih zov pustinje ipak prisili da iz podruma izvade šatore i sa stadom odu u pustinju. ‘Pravi beduini’ ne napuštaju pustinju. Ovisno o godišnjem dobu, sele se kako su to radili tisućljećima.

Dugi niz godina Zapadnjacima je u igranim filmovima kroz prikaz beduina nametnuta iskrivljena slika Bliskog istoka i Arapa. Prvo, nisu svi Arapi. Ono što je nedvojbeno, je da su nomadi i sasvim neovisni. Nomadi su tu od pamtivijeka. Stoljećima je surovost okoline kalila njihove navike i običaje. Gorljivo su odani jedni drugima, britki i osobito velikodušni. Njihov moralni kod je kruti i nepovrediv, ali njihova sposobnost za suosjećanje je velika. Izbor prioriteta i hijerarhija su vitalni za preživljavanje u pustinji. To najbolje opisuje njihova izreka: „Ja sam protiv svog brata, ja i brat smo protiv naših rođaka, ja i rođaci smo protiv stranaca“. Ova krilatica slikovito prikazuje prioritete i karakter udruživanja. Osnovna beduinska ćelija je šator, u kojem živi jedna obitelj s nekoliko muškaraca, nekoliko žena i više djece. Ako u okolici ima dovoljno hrane za stada, nekoliko šatora putuje zajedno. Ujedinjuju se po uskoj isključivo rodbinskoj vezi. Slijedeći stupanj okupljanja je po široj rodbinskoj vezi i tu su potomci iz nekoliko generacija. Ova je grupa velika i u njoj ima različitih zanimanja i razne stoke, pa je rizik da će biti ugroženi od neke nevolje, puno manji. Najviši stupanj je pripadanje plemenu. U plemenu sve obitelji potječu od istog pretka. Pleme vodi šeik, ‘stari čovjek’, uz pomoć vijeća. On pleme predstavlja prema vanjskom svijetu. Kada je Sultan Qaboos došao na vlast, prvi mu je zadatak bio sakupiti sve šeike, međusobno ih pomiriti, jer su plemena oduvijek bila u neprekidnim sukobima, te nagovoriti ih da mu pomognu izgraditi novu državu. Sultan osobno jamči plemensku hijerarhiju. Odgovara mu da narod ima direktni kontakt sa svojim šeicima i da probleme rješavaju među sobom, prije nego što eskaliraju.

Evo kratke pripovijesti koja lijepo prikazuje njihov način ophođenja. Kroz stoljeća su se sva plemena razvrstala u dvije struje, koje su od samog početka sukobu. Do 1970. godine, kada je Qaboos došao na vlast, na teritoriju razgraničavanja, u mjestu Ibra, svakodnevno su pucali jedni na druge, ali s dogovorenim višesatnim dnevnim prekidima vatre, s obzirom da su i jedni i drugi odlazili pazariti na istu tržnicu. Nakon deset godina mira, 1980., dogodili su im se Romeo i Julija. Mladenci iz različitih plemenskih struja. Obje su strane priznale brak i priča ima sretni kraj. Nepojmljiv je bio takav rasplet prije dolaska Qaboosa.

Domaćini su nas ugostili u svom šatoru. Sjedi se na podu uz obaveznu kavu i datulje. Beduinski šator je velik. Kao neki naš omanji stan. Vunen je i crn. Zamišljao sam ih bijele, možda zbog filmova. U Mongoliji, gdje su zime jake, nomadski gerovi su bijeli, a ovdje na jakim vrućinama, šatori su crni. Oni znaju. Šator je prozračan i zrak struji. Glavno je da ima hladovine. Dekorativnom pregradom podijeljen je na dva dijela. Polovica je za žene, djecu i skladište, a druga polovica je za zabavu i druženje muškaraca. Žene obavljaju većinu poslova, a muškarci se druže i planiraju. Razgovaraju uglavnom o ženama i devama. Ipak više o devama. Obožavaju deve. Materijalna dobra beduina su ograničena. Šator je njihovi glavni imetak, ako izuzmemo one koji imaju kuću. Deve, koje drže „božjim darom“ nekad su bile glavno prijevozno sredstvo. Sada ih drže zbog vune i sposobnosti davanja mlijeka u teškim pustinjskim uvjetima. Njihove savršene transportne osobine zamijenili su 4×4 terencima, no u zadnje vrijeme sve ih više uzgajaju za sve popularnije tradicionalne trke. Ovce i koze su hrana koju kupuju i prodaju. Uglavnom se hrane mliječnim proizvodima, od mlijeka deva, koza i ovaca prave jogurt i maslac. Najčešći obrok je zdjela mlijeka, jogurta i riže. Meso jedu samo u posebnim prigodama. Kruh je beskvasni, a datulje koje pronalaze po oazama su najčešći desert.

Na kraju, treba našim domaćinima napraviti i malo prometa. Jahanje na devi turistički je čin kao i kupovanje suvenira. Kada netko krene, ostali ne mogu odoljeti, svi ga slijede. Ivana i ja smo probili led. Deve već napamet znaju krug pa skoro da ni vodiča ne trebaju.