Došlo je vrijeme da razbijem još jednu predrasudu. Ovaj put o arapskom svijetu. Postoji ironija u tome što čovjek mora putovati tisućama kilometara da bi razbio predrasudu koju je stekao kod kuće, sjedeći pred ekranom. Svijet koji nam prikazuju mediji nalik je onoj čuvenoj Platonovoj spilji – gledamo sjene na zidu i mislimo da poznajemo stvarnost. Čovjek je oduvijek više vjerovao pričama nego iskustvu. Mediji su današnji pripovjedači mitova, samo bez ljepote mita. Ne vjerujem teorijama zavjere, ali ne mogu izbjeći misao da su nam laži servirane kao istine češće nego što želimo priznati.
Tako sam, prije godinu dana, u Iranu – toj zemlji „velikog zla“, kako je Amerika etiketira – otkrio da su me sjene na zidu lagale. Otkrio sam suprotnost: otvorenost, ljubaznost, toplinu. Iranci su se pokazali srdačnijima od bilo koga drugoga koga sam sreo na putovanjima. Istina, iluzorno je očekivati da će dva ili tri tjedna putovanja raskrinkati desetljeća propagande. Ipak, i najmanje osobno iskustvo dovoljno je da se svaka buduća vijest promatra sa skepticizmom. Jer jednom kada si bio tamo, jednom kada si udahnuo njihov zrak i pogledao u njihove oči, znaš da ti se više ne može lako lagati.
Oman je, dakle, moja prva arapska zemlja. Kada sam mogao – nisam htio. Kada sam htio – više se nije moglo. Arapsko proljeće promijenilo je kartu putovanja. Zemlje su postale nesigurne, većina ih se pretvorila u pozornicu na kojoj se izvode tragedije. U Tunisu, Libiji i Egiptu vlade su pale, a s njima i turisti. Alžir i Irak zatvoreni su već godinama. Ratovi su progutali Siriju i Jemen. Sudan se podijelio, kao da ni sam nije mogao podnijeti vlastitu cjelovitost. A zapadnjaci su ondje postali valuta posebne vrijednosti – osobito za otmice. Saudijska Arabija financira ekstremiste i bombardira siromašne susjede – dokaz da moć bez empatije nije ništa drugo nego nasilje u finom odijelu. Zemlje Zaljeva – Katar, Bahrein, Kuvajt, Emirati – natječu se u tome tko će od pustinje napraviti bolju kulisu. Na kraju, na rubu tog kaosa, ostala su samo dva mjesta – Maroko, gdje turisti dolaze po egzotiku kao u supermarket, i Oman, mjesto gdje se isprepliće moderna Arabija s njezinom drevnom dušom. Pitam se jedino: je li to doista moguće, ili je to samo još jedna turistička floskula?
Na putu za Muscat presjedamo u Dohi. Ironija modernog putovanja – da bi stigao negdje, moraš prvo otići negdje drugdje. Novi aerodrom u Dohi predimenzionirani je spomenik vlastitoj veličini. Vani je trideset pet stupnjeva, unutra se smrzavaš. Više je zaposlenika nego putnika – radnici iz Indije i Pakistana posvuda, tihi i nevidljivi, poput sjena održavaju ritam ove kulise. Globalizam u svojoj najsirovijoj formi: bogati Arapi uvoze jeftine radnike da im služe, dok Europljani prolaze kao tranzitni putnici prema vlastitim snovima o egzotici.
Čudno je kako vrijeme može biti elastično. Šest sati čekanja ovdje prolazi brzo, dok se na prošlom putovanju za Hanoi pet sati vuklo poput vječnosti. Sve je u glavi, kažemo. Ali možda je istina u tome da nije riječ samo o tome kako doživljavamo trenutak, već i o tome kako pamtimo prošlost i očekujemo budućnost.
Let do Muscata traje nešto više od sata. Stjuardese se utrkuju s vremenom, donose sendviče. Pojedeš ga i već slijećeš. Noć je, a dolje svijetli zemlja. Oman izgleda poput mreže svjetla, gotovo nestvarne. Kasnije sam shvatio da su čak i ceste, one koje spajaju gradove, osvijetljene. To nije tek praktičnost: to je želja da se pobijedi tama.
Na aerodromu nas dočekuje Nasser, naš omanski vodič, čovjek kojemu predajemo desetak dana svojih života s gotovo aristokratskom lakoćom – jer što je putovanje ako ne dragovoljno prepuštanje vlastite sudbine u ruke nepoznatoga? Djeluje poput likovne lekcije iz orijentalne estetike: čistoća, red i tradicija u jednom. Kao i svi Omanci, odjeven je u tradiciju: dišdaša, bijela poput snježnog plašta, ispeglana do savršenstva, spušta se do poda s dostojanstvom. Na glavi nosi turban boje bordo vina, protkan zlatnim nitima – kao da je u trenutku odlučio pomiriti jednostavnost i raskoš.
Dok čekamo autobus, skidamo slojeve odjeće s očajem putnika koji otkriva da mu i vlastita koža postaje pretopla. Smještaju nas u hotel u Bawsharu, nedaleko od Velike džamije sultana Qaboosa. S prozora se pruža pogled na kupolu i minarete – obrise vjere ugravirane na nebu.
U predvorju hotela čeka nas golema božićna jelka, okićena do zadnje iglice, s darovima uredno poslaganim u podnožju. Arapi ne slave Božić. Ne slave ni našu Novu godinu. Ali svijet, kao uvijek, ima svoj univerzalni zakon: prilagodi se turistu. A možda je baš to najveća prijevara – jer čar putovanja nije u pronalaženju poznatog, nego u suočenju s nepoznatim.
Dobrodošlica u džamiji
Ujutro, prvi dan u Omanu započinjemo kako prvi dan u Omanu treba započeti. Posjetom Velikoj džamiji. Nakon toga u planu je obilazak riblje tržnice. Ja bih obrnuo redoslijed, ne znam hoće li u podne uopće biti ribe, ali strah me to i spomenuti.
Za posjet Velikoj džamiji Sultana Qaboosa odjenite se pristojno, kaže naš vodič Nasser. Muškarci duge hlače, a žene i duge rukave. Bez tajica i odjeće koja više pokazuje nego skriva. Žene neka pokriju kosu. Na ulazu je uniformirani ocjenjivački žiri. Svaku ženu ocjenjuju pojedinačno. Dunja nije prošla test. Rukavi nisu dovoljno dugi, vide joj se podlaktice. Nema problema, kaže Nasser, svaka neprilika pretvara se u biznis. Iznajmljivanje čadora dva i pol riala. Novi, pet riala, sto kuna. Dunja kupuje novi. Tko zna tko je sve nosio onog za iznajmljivanje. Nekima se ova revnost žirija učinila pretjeranom. Meni nije. Ako su to njihova pravila, poštujmo ih. Još je prije tisuću godina sv. Ambrozije rekao: ”Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin”.
Veliku Džamiju je Sultan Qaboos, vladar Omana, poklonio naciji 2001. godine, za 30-godišnjicu svoga vladanja. Izgradio ju je o svom trošku. Omanci vole naglašavati što je sve Sultan izgradio za njih o svom trošku. Iako se čini dosta relativno što u jednoj apsolutističkoj monarhiji za vladara znači ”o svom trošku”. Džamija se gradila šest godina, što je obzirom na monumentalnost zdanja, kratko vrijeme. Ujedno je sultan Qaboos iskoristio priliku i pokušao sa svojim susjedima prvi puta, a možda i zadnji, zaigrati igru nadmetanja. Brzo je shvatio da je bolje maniti se tog posla, jer s Katarom i Emiratima nema izgleda. Dvorana za muškarce ispod glavne kupole može u molitvi primiti 6600 vjernika. Za nju su u Iranu istkali perzijski tepih veličine 70 x 60 metara, 4200 kvadrata. Šest stotina tkalaca tkalo ga je četiri godine. Težak je 21 tonu. Bio je to najveći ručno tkani tepih na svijetu. Ne zadugo. Godine 2007. je u Veliku džamiju u Abu Dabiju postavljen još veći, od 5600 kvadrata. Osim tepiha je ispod glavne kupole obješen luster promjera osam i visine četrnaest metara, ukrašen zlatom sa 600.000 tisuća Swarovski kristalnih dodataka. Najveći klasični luster na svijetu. Ne zadugo, u jednom je poslovnom neboderu u Dohi postavljen luster od 31 tone, širok 6 i dug 35 metara.
Bez obzira na izgubljene primate, Velika džamija Sultan Qaboos sjajan je primjer moderne islamske arhitekture koja simbolizira preporod zemlje, želju za spajanjem drevne tradicije s modernim vremenom, prošlost sa sadašnjošću, no prije svega, cilj joj je pružili dobrodošlicu tisućama ljudi, ne samo muslimanima.
Kako joj prilazimo, gledajući izdaleka, džamija se skladno uklapa u zeleni okoliš pa djeluje gotovo skromno. No, kada uđete, već unutrašnja dvorišta impresioniraju bjelinom i minimalističkom arhitekturom od 300 tisuća tona bijelog mramora. Na vanjskim zidovima džamije nema obojenih ukrasa, jedino su u kamen ugravirani uzorci islamskoga geometrijskog dizajna i arapskog pisma. U unutarnjem dvorištu, gornji rubovi zgrade ukrašeni su stihovima Kur’ana ispisanih zaobljenom thuluth kaligrafijom. Na prednjim zidovima hodnika Alahovo ime ugravirano je teško čitljivom, ali dekorativnom i harmoničnom diwani kaligrafijom, koja se danas koristi samo u korespondenciji među kraljevima. Na sjevernoj i istočnoj strani kompleksa prostiru se dva, po 240 metara duga nadsvođena hodnika u crvenkastom mramoru. Na krajevima hodnika su četiri minareta, koji s glavnim, duplo višim 90-metarskim, predstavljaju pet stupova islama: svjedočanstvo vjere, obrednu molitvu, dijeljenje milostinje, ramazanski post i odlazak na hadž u Meku.
Na glatkom mramornom podu zrcali se nebo.
Nasser nam skreće pažnju na detalje koje mi, nemuslimani, ne možemo razlikovati. U glavnoj prostoriji je iwan u iranskom stilu, masivna tikova vrata izrezbarena su tisućljeće starim uzorkom iz Samarkanda. Uz hodnike su prostori s ukrasima iz svih islamskih kultura. Izbor umjetnina odražava evoluciju i bogatstvo arhitektonskih oblika i umjetnosti različitih muslimanskih kultura, od Andaluzije do Kine. Tu započinje priča o posebnosti Omana u muslimanskom svijetu.
Muslimani u Omanu su Ibadi.
Ibadi tolerancija i suživot
Pitali smo Nassera da nam ispriča nešto o ibadi muslimanima. No, najprije je želio naglasiti kako su u Omanu tolerantni prema svim vjerama, zapravo kako su sve vjere u Omanu ravnopravne. Trećina stanovništva Omana su strani radnici, pa osim muslimana ima hindusa, kršćana, budista i drugih konfesija. Imaju čak i ministarstvo za vjerska pitanja koje brine o svim vjerama.
Za sunite i šijite smo svi čuli, a o njihovim krvavim sukobima slušamo gotovo svaki dan. Od 1,6 milijardi muslimana na svijetu, više od 99% su suniti i šijiti, a u onih manje od 1% su ibadi muslimani. Gotovo svi su u Omanu, nešto ih ima na Zanzibaru, jer je Zanzibar stoljećima bio omanska kolonija. Nastali su u raskolu muslimana na sunite i šijite. Da bismo shvatili okolnosti pod kojima su nastali, treba shvatiti i osnovni raskol. Kada je 632. godine umro prorok Muhamed, ostavio je dvosmislenu poruku o tome tko ga treba naslijediti. Razdor je nastao oko tumačenja te poruke – da li ga nasljeđuje njegov rođak i zet Ali po krvnom srodstvu ili Abu Bakr, njegov savjetnik i otac njegove žene, kao najiskusniji. Dok je Ali organizirao pokop Muhameda, Abu Bakr se uz potporu drugih vođa proglasio kalifom. Da sačuva mir među muslimanima, Ali je to prihvatio, no nije odustao od vlasti. Uslijedila su još dva kalifa koji nisu bili Muhamedovi rođaci. Kada je ubijen treći kalif, konačno je Ali zauzeo njegovo mjesto, no ubrzo je ušao u sukob sa svojim rivalom Muawiyahom. Ubijen je nakon šest godina vladanja. Trebao ga je naslijediti najstariji sin Hasan, unuk Muhamedov, koji je opet, da bi sačuvao mir među muslimanima, prepustio kalifat Muawiyahu uz uvjet da ovaj ne imenuje nasljednika. No, Muawiyah je pred smrt ipak odlučio da ga naslijedi sin Yazid. Nagovorio je Hasanovu ženu da otruje Hasana, koji bi se tome protivio. Kada je Yazid postao kalif, pristalice Alijeve obitelji nagovorili su Huseina, najmlađeg Alijevog sina, da zatraži pravo na kalifat zato što je Muawiyah prekršio mirovni dogovor s Hasanom. Husein je tada sakupio obitelj i sa svojim pristalicama krenuo od Yazida zatražiti da mu prepusti kalifat. Na putu, kod mjesta Karbala, Yazidova vojska od tisuću vojnika masakrirala je Huseina i njegovu povorku od 70 ljudi. Sukob kod Kabale smatra se definitivnim raskolom između sunita i šijita. Od tada nema mira među njima. Dan-danas svjetske interesne sile koriste to povijesno neprijateljstvo za potpirivanje sukoba i ratova na tom naftom bogatom području.
Gdje su ibadi muslimani u ovoj krvavoj priči? Oman je prihvatio islam vrlo rano, 629. godine, još za vrijeme Muhamedovog života, i to bez prisile. Trideset godina kasnije, za vrijeme Alijevog kalifata, kada se rasplamsalo krvavi sukob između Alija i njegovog rivala Muawiyaha, omanski kralj Abd bin Al Julanda je odlučio ne prikloniti se niti jednoj struji i držati se izvornih vrijednosti Kur’ana u kojem nema nasilja kakvom su svjedočili. To odvajanje se naravno nije svidjelo Muawiyahu i njegovoj Umayyad dinastiji, koja je nastavila vladati nakon Alija. U početku je Al Julanda uspijevao držati Oman razmjerno nezavisan od Umayyada koji su težili ujediniti sve muslimane pod svojom vlašću, no na kraju je Al Julanda ipak prebjegao u Afriku. Oman je postao centar otpora Umayyad hegemoniji. Smatrali su da Umayyadi krše pravila Kurana i Sunneta. Vođa tog otpora bio je Ibn Ibadh, po kojem je kasnije ibadizam dobio ime.
U Omanu je islam službena vjera, a u zakonodavstvu se primjenjuje šerijatsko pravo. Islam nije samo vjera, to je način života, s Kur’anom koji određuje pravila. Na prvi pogled uobičajeno za jednu arapsku zemlju, ali u praksi imaju dosta, za muslimane, netipičnih ibadi interpretacija šerijatskog zakona. Zakonom je zabranjena diskriminacija po vjerskoj bazi. Sve vjere su dozvoljene, svatko može slobodno prakticirati svoju vjeru. Država ne vodi službenu statistiku o vjernicima, pa se tako procjenjuje da ima oko tri četvrtine muslimana, a u preostaloj četvrtini najviše je hindusa i kršćana i to uglavnom stranih radnika. Također ne vodi statistiku među muslimanima, pa se procjenjuje da su oko 85% ibadi, a ostalo suniti i šijiti. Za sva religijska pitanja zaduženo je Ministarstvo za vjerska pitanja koje brine da stvar ne izmakne kontroli pa izdaje licence za sve aktivnosti vezane uz vjeru. Tako je na primjer za džamije propisano da moraju međusobno biti udaljene najmanje jedan kilometar i da se smiju graditi samo na državnom zemljištu. Imami koji propovijedaju u džamijama također moraju imati licencu. Ministarstvo daje mjesečno smjernice za propovijedi u džamijama i prati propovijedi kako bi bili sigurni da imami ne govore o političkim temama. Od 1970. godine zabranjeno je govoriti o razlikama u islamu. Zanimljivo je također da apostazija nije zakonom zabranjena ili kažnjiva, ali naglašavaju da će muškarac koji se odrekne islama po obiteljskom zakonu izgubiti pravo na svoju djecu. Obiteljski zakon se također temelji na šerijatskom pravu i po njemu je žena često diskriminirana, no nemuslimani su izuzeti i imaju pravo da im se za obiteljska pitanja sudi po pravilima iz vlastite religije. Vjeronauk je isto tako obavezan za muslimansku djecu u državnim školama, dok je neobavezan za nemuslimane u privatnim školama. Slično je i u vojsci; u bazama je za muslimane predviđena džamija, a nemuslimani mogu prakticirati svoju vjeru, ali im vojska ne osigurava mjesto za molitvu. Vlada također podržava međureligijske institucije i dozvoljava privatnim skupinama da organiziraju međureligijske dijaloge, sve dok u tim dijalozima ne pokušava muslimana nagovarati da odustane od islama.
Čini se da cijela zajednica potiče vjersku toleranciju, međusobno razumijevanje i miran suživot. Jedan britanski ministar je za Oman rekao: „Ova zemlja je oaza tolerancije u pustinji podijeljenosti, ona je dokaz da u geografskom središtu problematične regije različite frakcije mogu živjeti jedna uz drugu“. Ovo je toliko različito od slike koju dobivamo iz Sirije, Jemena, Libije, Iraka, Saudijske Arabije,… Ali budimo iskreni, ne moramo gledati tako daleko, ponekad je dovoljno da se osvrnemo oko sebe u vlastitom dvorištu.
