OMAN

Na ovom putovanju nema ranih ustajanja. U Omanu se nikome ne žuri. Tako ni nama. Danas krećemo prema planinskom dijelu zemlje. Na sjeveru, duž obale Omanskog zaljeva, u duljini od gotovo 700 kilometara, proteže se planinski lanac Al Hajar. Cilj nam je Jabal Akhdar, Zelena planina, i najviši vrh Arapskog poluotoka, Jabal Shams – Planina Sunca.

Usput, na izlazu iz Muscata, posjećujemo Amouage – Valove emocija. Tvornica mirisa u vlasništvu sultanove obitelji osnovana je 1983. godine. Nije to bio sultanov hir. Svjesni važnosti mirisa u omanskoj kulturi i tisućljetne povijesti trgovanja tamjanom, smirnom i ružinom vodicom, osnovali su je kako bi održali i širili nasljeđe i tradiciju. Unajmili su legendarnog parfemistu Guy Roberta, sa zadatkom da napravi najskuplji parfem na svijetu. Tako je nastao Amouage Gold. Jedinstven i prepoznatljiv, čiju jezgru mirisa, uz dvadeset drugih, čine dva najpoznatija omanska sastojka – tamjan iz Dhofara i ruže iz Jebel Akhdara. Početak niza parfema koji je Amouage učinio najpoznatijim omanskim brendom..

Dar kraljeva

Centar za posjetitelje je diskretan. Osim bazena u zlatnom mozaiku, ničim ne odaje da se ovdje proizvodi luksuzna roba. U mirisnu priču uvodi nas u crno odjevena domaćica. Ništa ne smije odvratiti pažnju posjetitelja, sve je u mirisima. U staklenim vazama dvadesetak je, od stotinjak, sastojaka od kojih se proizvode parfemi. Otvaramo staklenke i mirišemo jedan po jedan. Neki ne mirišu na ništa, a neki čak zaudaraju. Kako iz toga izrade tako dobre parfeme? Sa staklenki prelazimo na parfeme. Jedan finiji od drugog. Myths i Honour su mi najbolji.

Domaćica nas dalje vodi kroz proizvodni proces. Iza debelog stakla, naravno. Nema industrijskih strojeva. Svaka se bočica ručno provjerava i pakira. Rade većinom žene. Od muškaraca rade gologlavi, a oni u kumi, s rukama u dišdašinim džepovima, kontroliraju.

Na kraju odlazimo u izložbeni salon gdje su izloženi svi proizvodi. Ženski parfemi imaju čep u obliku kupole džamije Sultana Qaboosa, a muški imaju oblik završetka drške tradicionalnog bodeža, khanjara. Njuškaju se testeri. Neki namirisane testere spremaju u torbe kako bi sa sobom ponijeli djelić božanskih mirisa koji se prodaju kao „dar kraljeva“. Najmanja bočica stoji 300 dolara. U salon ulazi sredovječni muškarac s mlađom ženom. Domaćica nas napušta i posvećuje se novim posjetiteljima. Došljak izgleda spreman potrošiti 300 dolara.

Odlazimo svjesni da ovdje nije riječ samo o tvornici luksuznih mirisa, nego o kulturi jednog naroda. Malo je naroda u svijetu koji mirisima posvećuju toliku važnost. Mirisi se uglavnom koriste u vjerskim obredima pa svi hramovi diljem svijeta imaju svoje mirise. Nama putnicima, najčešće preintenzivne. U Omanu najmanje mirisa ima u džamijama. Kult mirisa nije započeo s ovom tvornicom. Ona samo, na svoj suvremeni način, pridonosi tisućljetnoj tradiciji korištenja lokalnih mirodija – tamjana, ružine vodice i smirne. Bilo da žele dobrodošlicu gostu, slave rođenje djeteta ili jednostavno izađu iz kuće, mirisi su jedan od načina na koji se Omanci izražavaju i sastavni su dio svakodnevnog života, svečanosti i kulturnih događanja.

I nama putnicima su mirisi nevidljivi pratioci, koji nam tijek putovanja mogu učiniti ljepšim ili ga pak pokvariti. Čak i ako zanemarimo miris univerzalnog parfema interkontinentalnih letova, mješavinu putničkih pazuha i pirjane hrane koja uvijek isto miriše, bez obzira je li „chicken, beef or fish“, kada napokon stignemo, želimo udahnuti opojne mirise našeg odredišta. No, ponekad to nekako zaudara samo malo manje. U Burmi je sveprisutni češnjak iz uličnih restorana. Na Tibetu danim u nosnicama ostaje miris jakovog loja iz budističkih hramova, koji srećom ipak prekriva mirise javnih zahoda. U Vijetnamu miris ustajale vlage kvari predivni kaveni miris. Kuba miriše na duhan i rum. Iran na čaj, nargilu i šafran u hrani. Mongolija nas prati mirisom kiselog mlijeka iz gerova. Iz Kenije i Tanzanije zadah kravlje balege Masai sela i suha trave savane. Htjeli to ili ne, kući nosimo i sjećanja na mirise, neke ugodne, neke neugodne. Za Oman bih poznatu, apokaliptičnu izjavu „Volim miris napalma ujutro“ promijenio u „Volim miris Omana ujutro“