OMAN

Plan putovanja mijenja se u hodu. Ana i Ivana, naše planinarke i špiljarke, pronašle su na Internetu da je nedavno ponovo otvorena špilja Al Hoota. U blizini je naših drugih destinacija. Nasser zna posao, u tren mijenja redoslijed svih obilazaka. Plan kojega nosimo u ruksaku, možemo baciti. Al Hoota Cave najveća je omanska špilja otvorena za publiku. Cijena za strance je šest riala oko 120 kuna, a za domaće upola manja. Vlakićem nas voze do špilje. Dalje, uz pratnju vodiča pješke kroz pola kilometra otvorenog za publiku. Špilja ima svoj eko sustav sa slijepim ribicama u podzemnom jezeru, šišmišima na stopu i paucima po zidovima. Fotografiranje nije dozvoljeno. Rasvjeta je prigušena, srećom nije šareni light show kao u vijetnamskim špiljama. Svi koji smo bili u Postojnskoj ili Škocjanskoj jami, pa čak i Lokvarki, ostali smo donekle razočarani. Da malo popravi dojam, Nasser nam pokazuje fotografije Majlis al Jinn, po volumenu među deset najvećih na svijetu. Špilja se nalazi na našem putu iz Sura za Muscat, ali nije otvorena za posjetitelje. Ana mu pokazuje video snimku skoka Felixa Baumgartnera s padobranom u našu Mamet. Mamet je duplo dublji od njihove Majlis al Jinn. Nasser opet pokaze fotografiju neke lijepe rijeke. Ja mu tada pokažem fotografiju s kanuinga zahuktalom Cetinom. Rezultat – neriješen.

Živi muzej

Od Al Hoote do gradića Al Hamre samo je nekoliko kilometara. Nakon pustog krajolika, tipičnog bez obzira jesmo li u pustinji, na planini ili na moru, odjednom nas okruži zelenilo u sjeni visokih palmi. Posjećujemo stari dio grada. Mjesto izgleda napušteno, iako se po zatvorenim prozorima i klima uređajima čini da se život vraća. Mjesto je staro 400 godina, puno za kuće od blata. Ima kuća na dva ili čak tri kata. Sve su nekako zaobljene, kako se već s blatom moglo graditi. Ni dvije iste. Sve su u istoj boji, boji crvene gline, po kojoj je Al Hamra dobila ime. Prekrasna i jednoličnost i raznolikost brojnih oblika istovremeno. Mjesto zrači nekom energijom; iz svake kuće zrači osjećaj dostojanstva. Mogao bih satima hodati tim uskim ulicama, kao što volim hodati uličicama starih istarskih sela. Ali nemamo vremena, posjećujemo muzej Bait Al Safah. Poduzetna obitelj je svoj dom pretvorila u živi muzej. Uz obaveznu omansku kavu s kardamonom i datuljama, domaćin nas upoznaje s poviješću kuće i tradicionalnim običajima. Kuća je velika. Sve su obiteljske kuće u Omanu velike. Obitelji su velike.

U društvenom životu Omana obitelj je temeljna jedinica društva. To se vidi već po upotrebi prefiksa u imenima: ”Al” znači ”iz porodice”, ”Bin” znači ”sin od”, ”bint” je ”kći od”, a ”Bani” znači ”iz plemena”. Ako je dvojbeno, da ne bude zabune, u ime se ubacuje više generacija predaka. Tako je formalno ime sultana Qaboos Bin Said Bin Taimur Bin Faisal Bin Turki Bin Said Bin Sultan Bin Ahmed Al Said. Obitelj je ispred svega. Pripadnost je vrlo važna. Obiteljske veze drže zajednicu i odanost je nepovrediva. Dom vodi otac obitelji sa svojom ženom. On određuje pravila, a žena brine o kućanstvu. Doduše, po šerijatskom zakonu musliman može imati četiri žene, no u Omanu dominira monogamija. Ako muškarac ima više žena, svakoj mora pružiti iste uvjete i pažnju. Omanci se šale da su oni koji imaju dvije žene uvijek umorni. Nasser priča da bi i njegov otac htio uzeti drugu ženu, ali mu oni ne daju. Što će mu u sedamdesetoj još jedna žena? Netko je pitao gdje je tu ljubav i kako čovjek može voljeti jednako dvije ili više žena? Prema Prorokovoj riječi, što predstavlja zakon, muškarac može oženiti ženu iz četiri razloga: zbog njezinog bogatstva, utjecajne obitelji, ljepote ili vjere. I dodao, ako ženu izabere po vjeri, onda će u njegovom domu biti izobilja. Znači, izbor po vjeri je obavezan, a ljubav se niti ne spominje.

Brak je u islamu civilni ugovor. To je kulminacija događaja koji počinju sa zarukama koje su dogovorile obitelji. Tradicionalno, muškarac bi se trebao oženiti unutar plemena, znači za ženu uzeti rođakinju. To je bila praksa još od Muhameda i Alija, no danas se bračni drug traži čak i preko specijaliziranih web stranica. Danas mladenci imaju pravo glasa i moraju dati svoju suglasnost. Mogu čak i predložiti brak s udovicom ili razvedenom osobom. U brak se ulazi nakon osamnaeste, a biti cura i dečko, kako to mi proživljavamo, u Omanu nije dozvoljeno. Prije braka nije im dozvoljeno biti zajedno bez prisutnosti članova obiju obitelji. Nakon zaruka, mladoženja ponudi ‘mahr‘, dar u novcu ili nakitu za mladenku i njenu obitelj. Mahr nije dobrovoljan, propisan je Kur’anom. Vrijednost ovisi o mogućnostima obitelji, u Omanu je uobičajeno ponuditi i više od 10 tisuća riala. Mladenka sačuva mahr za slučaj razvoda ili ako muž umre. Razvodi u islamu nisu česti, no ima ih. Pravila su stroga za obje strane, ali je za muškarce ipak lakše. Za ženu je dozvoljeno tražiti razvod ako je muž ne poštuje, ako je vara ili ako je impotentan. Ako to ne može dokazati, mahr mora vratiti. Zakon ne jamči da će kod razvoda dobiti polovicu imovine. Ako ima djece dobiva osminu, inače ništa. Za djecu koja ostanu s njom, dobiva plaću. Dječaci mlađi od dvije godine i kćeri mlađe od osamnaest godina, ostaju s majkom. Zato žena čuva mahr ili od nedavno investira u kupovinu kuće. U tom je slučaju, nakon razvoda, njeno koliko je uložila. Nakon razvoda se tri mjeseca ne smije udati, da bi bili sigurni da nije slučajno trudna. Muškarac se smije oženiti odmah.

Prije ceremonije obitelji slave odvojeno. Kod mladenke se organizira henna party na kojem si žene dekoriraju ruke i noge, nešto poput djevojačke večeri. Tradicionalna ceremonija braka se izvodi pred šerijatskim sucem i dva svjedoka, najčešće u džamiji gdje su licencirani suci. Često bez mladenke. U tom slučaju sudac ili imam ode u kuću k mladenki po pristanak, a mladoženja ode u džamiju gdje je se održava ”muška” ceremonija s mladoženjom, ocem mladenke, dva svjedoka i ostalim muškim članovima obitelji. Mladenci potpisuju bračni ugovor. U ugovor se upisuje i mahr. Za razliku od katolika, bračni ugovor u islamu nije sakrament, on je raskidiv. Da bi brak bio valjan, treba biti javno objavljen, najčešće velikom proslavom. Duga kolona automobila, upaljeni žmigavci i trubljenje su uobičajeni kao i kod nas. Ako vidite i zastavu, to nije vjenčanje, to je nogometna fešta. Obitelji slave odvojeno. Svatko u svom najboljem ruhu. Muškarcima je lako – bijela dišdaša, turban i srebrni khanjar za pojasom. Žene oblače svečanu tradicionalnu odjeću izvezenu zlatom, pokazuju svoj nakit i crteže na rukama i nogama, Ne pokrivaju se dok ne dođu muškarci. Mladenka i mladoženja susretnu se tek na kraju fešte. U gradovima ima i bijelih vjenčanica. Nekad su proslave trajale više dana jer su to bile jedine prilike za druženja. Danas postoji stotina drugih razloga i prilika za obiteljska okupljanja pa su proslave kraće.

U islamu je brak vjerska dužnost i društvena nužnost, kroz brak se osniva obitelj i rađaju djeca. U zadnje vrijeme broj djece u obitelji u Omanu se bitno smanjio, ali još uvijek obitelj ima prosječno petero do šestero djece. Sinovi često ostaju u kući još dugo nakon vjenčanja. Osnuju svoj dom tek kada imaju više djece. Tako i naš vodič Nasser i njegova braća. Kaže da je to korisno za djecu. Zato im trebaju velike kuće.

Omanci uglavnom stanuju u kućama. Kada navrše 21 godinu, država im daruje građevinsku parcelu od 600 kvadrata. Sada to dodjeljuju i ženama. S njom mogu raspolagati po želji. Mogu ili ne moraju graditi, smiju je pokloniti ili prodati. Ako žele veću parcelu, cijena po kvadratu je simbolična. Stranci ne mogu kupovati zemlju. Kad grade, najprije podignu visoki zid oko terena. Kuća zauzima veći dio površine. Dvorište je malo i nije potrebno veće, jer vani zbog klime ništa ne raste, a izvan kuće se ionako ne može boraviti. Prizemlje se izvana ne vidi, a tek se s prvog kata vidi preko zida. Na krovu je rezervoar za vodu u obliku kule. Omanski ukus za blistave bjeline i sjaj proteže se i na arhitekturu. Pobjegli su iz kuća od blata pa više vole bijelo obojeni beton, po mogućnosti s malo sjajnog mramora, kroma ili zlatnih ukrasa. Zanimljiv je raspored parcela koji sam primijetio uz ceste. Izgrađene parcele se ne dodiruju, između njih uvijek su jedna ili dvije neizgrađene. Stalo im je do privatnosti.

S dolaskom zapadnih turista željnih starina, Omanci su počeli shvaćati vrijednost svojih napuštenih sela i ruševnih kuća od blata. Iako trenutno više vole bijelo obojeni beton i sjaj, neki su već za turiste počeli revitalizirati ruševne kuće. Prije ili kasnije dogodit će im se kao nama u Istri, gdje stara kamena kuća vrijedi više od nove.

Nakon što smo popili nekoliko kava i najeli se datulja, krećemo u obilazak kuće. Kao u kakvom vremeplovu, ovdje možete vidjeti kako se u kućama živjelo. Šetamo prostorijama koje su uređene za posjetitelje. U jednoj prostoriji su stare fotografije obitelji i velika slika sveprisutnog Sultana. U kuhinji dvije žene pokazuju kako su se nekad radili kuhinjski poslovi. Tradicionalni omanski kruh je tanak kao papir i hrskav. Žena kistom namaže tijesto na zagrijanu ploču i nakon desetak sekundi kruh je gotov. Domaćin ga uokolo dijeli. Prikazuju i izradu ljekovite masti od tamjana i smirne. Netko zapita koristi li za glavobolju. Naravno, mast je univerzalna. Koristi se od pamtivijeka. Tim povodom domaćin nam ispriča i omansku varijantu iz noći Isusovog rođenja. Po toj legendi, tri kralja koja su darivala Isusa porijeklom su iz njihove pokrajine Dhofar, jer je ta pokrajina bila poznata upravo po tamjanu, smirni i zlatu. Zahvaljujemo se ljubaznim domaćinima i napuštamo hladovinu bajte Al Safah. Žene odlaze s debelim slojem čarobne masti na čelu.