Nakon dobrodošlice u Velikoj džamiji, nastavljamo obilazak grada. Muscat je jedan od najstarijih gradova na Bliskom istoku. Iskopine u okolici otkrile su da je tu prije 6000 godina bilo ribarsko naselje. U gradu i periferiji živi gotovo polovica od četiri milijuna stanovnika Omana. Današnje ime su mu dali još stari Grci, ali ne postoji usuglašeno mišljenje o njegovu značenju. Tako postoji starogrčka, perzijska, turska i arapska verzija i nijedna nema veze s vinom muškatom, što nam prvo pada napamet. Najmilija interpretacija im je ”sidrište” ili doslovno ”pustimo sidro”. Grad se proteže između mora Omanskog zaljeva na sjeveru i planinskog lanca na jugu, u koridoru širokom svega jedan do dva kilometra. Čitavom duljinom grada, u tom uskom koridoru, prolaze paralelno dva autoputa, međusobno udaljeni petstotinjak metara. Doduše, onaj koji ide uz podnožje planine, zove se Muscat autoput, a onaj koji ide središtem grada, je Ulica Sultana Qaboosa. Vozimo se tom ulicom prema luci Mutrah, gdje se nalazi riblja tržnica. Ta prometnica ima po tri trake u svakom smjeru, smjerovi su odvojeni metar visokom i nekoliko metara širokom betonskom barijerom. Čitavom duljinom s obje je strane široki zeleni pojas s pomno kultiviranim cvjetnim aranžmanima (a nigdje ni jednog vrtlara). Iza tih zelenih pojasa, s obje strane, idu priključne ceste. Teško je procijeniti širinu te ulice, no čini se kao dvije Dalmatine. Cijeli je grad tako isprepleten brzim cestama pa prometnih gužvi nema.

Profil grada ni po čemu ne nalikuje metropolama susjednih zemalja. Dok se one takmiče koja će sagraditi viši neboder, u Muscatu nema visokih zgrada. Po sultanovom dekretu, nijedna zgrada ne smije biti viša od sedam katova. Dozvoljene boje su bijela, svijetlo siva i svijetlo krem. Bez obzira na funkciju zgrade, na svakoj se nalazi poneki diskretni detalj tradicionalne arhitekture: kupola, nazubljeni gornji rub fasade kao na starim tvrđavama, neka arabeska ili na krovovima rezervoari za vodu u obliku kule. Primjećujemo kako su ulice čiste i uredne. Rezultat ove stroge kontrole gradnje je privlačan, besprijekorno čisti grad, s ujednačenom panoramom, koji se udobno smjestio u krilu krševitih brda. Toliko različito od slike koju imamo o arapskom gradu.

Na riblju tržnicu stižemo u podne. Radno vrijeme je od šest do devet, ali još ima prodavača. Očito ima kupaca koji vole ujutro spavati. Ili su kasnije niže cijene. Svi ribari su Omanci, znakovito naglašava Nasser. Nisam baš shvatio zašto. Čini se idealni posao za stranu i jeftinu radnu snagu. Možda su u pitanju i neke beneficije. Na tržnici nema uobičajene gužve, ali dovoljno za predodžbu o tome što i kako se prodaje. Volim mjesta na kojima se osjeća život. Već na prilazu tržnici prolazimo uz niz parkiranih pickup-ova koji na spuštenoj stražnjoj stranici izlažu ribu. Tržnica je na otvorenome, pod nadstrešnicom. Stolova nema. Riba se izlaže na podu, na uzdignutim podlogama između kojih prolaze kupci. Poneki ispod ribe postave tepih. To izgleda urednije, no što se higijene tiče, bolje je ribu staviti na keramički pod. Kasnije se to ispere šmrkom, a tepih ne znam kako. S 2000 kilometara obale i 130 vrsta riba, ribolov je značajni faktor u privredi Omana. Prevladavaju tune. Na cijeni je i kingfish, kraljevska skuša, koja zna biti duža od metra. I lignje su ogromne, po pola metra u prosjeku. Veliko more – velike ribe. Ima i sitne ribe. Naliče na naše. Picevi, orade, zubaci, moli, listovi, trilje… Cijene nisu istaknute. Ne može se jednostavno doći, kupiti i otići. Za svaku se kupnju treba cjenkati. To traje. Ali nema se osjećaj da se nekom žuri. Takav im je ritam

Prije odlaska prema Sultanovoj palači imamo vremena prošetati sokakom. Mutrah souq je muskatski bazar. Do sokaka idemo šetnicom koja se proteže duž cijele obale Mutrah zaljeva. Cijeli lungomare je u crvenom mramoru. U ogradi su isklesani riblji reljefi i islamski geometrijski ukrasi. S fasada kuća smješkaju se veliki sultanovi portreti. S druge strane zaljeva, na uzvisini u Riyam parku, bijeli se monumentalni spomenik, nalik na veliko Fabergėovo jaje. No, ipak nije Fabergeovo jaje, nego vidikovac u obliku kadionice za tamjan. U luci, osim velikog kruzera na vanjskom doku, privezana su samo dva broda – sultanove jahte. Jedna manja i Al Said, 155 metarska. Sultan voli jahte, kaže Nasser

Čekamo se na promenadi ispred prepunog ‘Fast Food N Juce Centrea‘ na ulazu u sokak. Pravo mjesto za promatranje omanskih trendova i street stylea. U ovo doba na ulici nema puno žena. Uglavnom su tu muškarci. Oman je vrlo mlada nacija, skoro polovica stanovnika je mlađa od 15 godina. Mladići hodaju u grupama. Ne šeću, paradiraju. Hodaju uspravno, sa smiješkom na licu, pogleda skrivenog iza sunčanih naočala. Ponosni što su muškarci. Biti će pater familias. Trend jeansa i T-shirtsa u Omanu ne postoji. Svi nose dišdašu. Uglavnom bijele, iako ih ima i u pastelnim bojama, pa i crnih. Sve besprijekorno ispeglane. Ispod njih, kao donje rublje nosi se wazar, pamučna tkanina omotana oko struka. Ovo dišdaši daje ravan zvonasti oblik. Na glavi je kuma, ručno vezena kapa koja potječe iz Zanzibara. Stariji muškarci umjesto kume nose massar, turban od kašmira. Često turban praktično namotaju oko kume, pa se može jednostavnije skidati. Bilo kuma ili massar, gologlavog Omanca se ne može sresti. U ostatku arapskoga svijeta, dišdaša se, kao i thoba, kandora, jalabiya, kako se već nazivaju, nosi iz drugih razloga. Ona označava tradicionalni stil, no ograničena je samo na jedan dio stanovnika i nerijetko podsjeća na siromaštvo i zaostalost. U Omanu je sasvim drukčije; ona je kult. Strani radnici u Omanu ne nose dišdašu. Navodno je to zabranjeno po sultanovom dekretu. Po tome se odmah raspoznaje domaćina od stranih radnika. Razlikovanje počinje rano, već u osnovnoj školi. Dječaci Omanci u državnim školama kao uniformu nose dišdašu, kumu i sandale, a ostali hlače, košulju, tenisice, i gologlavi su. Već od malih nogu Omanci postaju svjesni da su drukčiji. Ne može se ne primijetiti da osobe u dišdaši često u restoranima i trgovinama dobiju privilegiranu uslugu. Njegovati tradiciju je lijepo, no je li samo to u pitanju? Ili je to i VIP bedž, vidljivi podsjetnik tko je tko? Ne čudi zato, što se dečki na promenadi šepure u dišdaši kao da nose posljednji model Dolce & Gabbana.

Odlazimo u sokak. Svatko sa svojom zamisli što će kupiti kao suvenir. Ja sam odlučio kupiti dišdašu. Ne kao suvenir. Ne želim biti različit. Ali ima i onog ”Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin”. Pitam Nassera, kaže da je u redu kupiti dišdašu. Valjda zato što ne šaljem riale u Indiju, nego u Oman donosim eure. Kupim i kumu, ali Nasser kaže da mi po godinama pripada turban. Kupuje i poklanja mi massar. Već u dućanu omota mi ga oko glave. Složenije je nego vezati kravatu. Nasser je zadovoljan sa mnom, no ja nisam. Jeftina dišdaša mi stoji kao vreća za krumpir, ispod nje nemam wazar da je drži ravno. Svejedno, dišdaša je. Imam čak i bradu ala Said, samo je treba malo dotjerati. To ćemo sutra, kaže Nasser, što me malo zabrine.

Već na ulazu u sokak omame nas mirisi. Intenzivni i prodorni. Slični onima koji se šire iz naših liturgijskih kadionica. Oman je, naime, domovina tamjana. Trgovina tamjanom odredila je njihovu povijest. U antičko doba bio je vrjedniji od zlata. Gotovo 5000 godina, do otkrića nafte, smola stabla boswellije bila je najdragocjenija roba juga Arapskog poluotoka. Omanci njeguju ritual mirisa. Uobičajeno je da se mirisni dim širi iz svake prodavaonice u sokaku, jer ga tu prodaju. Ali to je tako u svakom restoranu i omanskom domu. Sandalovina, smirna i sivi amber su najčešći dodaci, ali to ovisi o domaćinu, raspoloženju i prigodi, svatko dodaje miris koji mu odgovara. Širenje mirisa nije ograničeno samo na prostore, jer Omanci vole namirisati sve. Osobito automobile. I sebe. Izazovno je poticati prolaznikovo osjetilo mirisa. To se ovdje pretvorilo u oblik umjetničkog izražaja, umjetnost raslojavanja mirisa prema godišnjim dobima, prigodama i raspoloženju. Muškarci također aktivno sudjeluju u lijepom mirisanju. U nadi da će se njihov miris skladno sljubiti s dopadljivim mirisom kakvog svilenog hidžaba ili lepršave abaje. Dišdaša ima završetak ovratnika u obliku visuljka s čupavcem. Kažu da služi upravo za to. Moram ga sutra umočiti pri posjeti Amouageu.

Uputim se glavnom ulicom sokaka. Namijenjena je turistima. Osim tamjana, više-manje prodaje se ista roba kao i u drugim bazarima Orijenta. Sakupljači prašine, svjetlucava bižuterija, šarene krpice, šalovi, mirodije. Indijski radnici donijeli su i indijske suvenire. Pored pozlaćenih deva i oriksa, ravnopravno stoje slonovi i bengalski tigrovi. Ima i babuška, ako ste ih slučajno zaboravili kupiti u Rusiji. Zabavlja me reakcija na moj novi dišdaša-omani style. Prodavači odjeveni u dišdašu se smješkaju i dižu palac u znak odobravanja. Oni bez dišdaše su u nedoumici, za svaki slučaj ne gnjave.

Sporedne ulice su zanimljivije. Tu su dućani za domaće stanovnike. Neke ulice su tematske, cijela ulica nudi isti proizvod. Neke su toliko uske da se dvije malo jače osobe jedva mogu mimoići. Ulice nepredvidivo vijugaju. Ako se zađe malo dublje, lako se zagubiš. Izgubio sam se. Uostalom, kakav je čar ući u bazar i ne izgubiti se. Postoji pravilo kojega se ponekad držim da se ne izgubim. Skrećem samo desno, ili samo lijevo, prije ili kasnije dođem na mjesto odakle sam krenuo. No, ovdje sam previše vrludao kasno je za to pravilo. Na sreću, sokak je na blagoj padini, što znači da moram krenuti nizbrdo i doći ću do mora. Izašao sam stotinu metara dalje od ulaza, ali nisam zakasnio.