Granice su uvijek posebne. Na papiru, tanka crta ucrtana krvlju tisuća žrtvovanih podanika drevnih vladara koji su čuvali svoju posebnost. Na tlu, nevidljivi zid koji suprotno svim prirodnim zakonima razdvaja kulture, religije, ekonomije, jezike i ljude. Tako je i na ovoj granici. Već šest sati čekamo nešto. Nitko ne zna što, ali mora da je nešto posebno, jer ulazimo u najposebniju zemlju u ovom dijelu svijeta. Mongoliju. Još smo na Ruskoj strani, u Sibiru. Valjda su ljudi koji su na granici zaduženi za čuvanje posebnosti odlučili da dužina čekanja treba biti proporcionalna tome. Sredina je srpnja, temperatura je oko četrdeset stupnjeva u hladu. Sjedim, u hladu naravno, gledam svoje suputnike. Šesnaest avanturista, od šest do pedesetišest, iz Irkutska ide za Ulan Bator transmongolskom željeznicom. Inače moćna kompozicija s dvije lokomotive, obezglavljena bespomoćno stoji na peronu. Otkačili su lokomotive, klima više ne radi, sada je unutra temperatura već preko pedeset, ali i dok je unutra još bilo podnošljivo, šefica vagona, koja je vjerojatno prije bila čuvarica u nekom gulagu, vičući nešto na ruskom izbacila nas je sve iz vagona jer joj hodamo po hodniku kojeg je čistačica tek očistila. Grupica s mokrim ručnicima preko glave gmiže u sjeni vagona, najhrabriji pretrčavaju užareni peron do slijedećeg hlada, kao da provjeravaju u kojem je hladu najhladnije. Čujem nekoga kako govori ”Na svim putovanjima na kojima sam bio, nigdje mi nije bilo hladno kao u pustinji u Africi, ni vruće kao ovdje u Sibiru”. Još jedan u nizu kontrasta koji prate svako putovanje. Dok mi niz leđa curi voda koja se cijedi iz ručnika kojim pokušavam mozak zadržati na radnoj temperaturi, razmišljam o Mongoliji. Nije lako preživjeti zarobljen između dva povijesna neprijatelja, najprostranije posebne Rusije i najmnogoljudnije posebne Kine. Mongolija je već čitavo stoljeće granica među njima, a nekad su i Rusija i Kina bile Mongolija. U najvećem carstvu u povijesti, u doba vladavine Džingis-kanovog unuka, Kublaj-kana, u njoj je živjelo pedeset posto svjetskog stanovništva, a danas je Mongolija najmanje naseljena zemlja na svijetu, jedan i pol stanovnik po kvadratnom kilometru. Iz razmišljanja me prekine glasni trzaj kompozicije. Zakačili su lokomotive. Pljesak i sveopće veselje na desetak različitih jezika. Grupice putnika migolje iz svojih hladovina u multinacionalnu transmongolsku kompoziciju. Krećemo.