Satipo-Atalaya

PERU – Putopis 17/22

Sedamnaesti dan. Prvo ustajanje u hotelu u kojemu nema doručka. Putujemo prema Puerto Ocopi, franjevačkoj misiji na rubu džungle. Ustanovljena je prije četrdeset godina. Tu nas dočekuju s doručkom. Quechua indijanac fra Antonio, koji ima najdobrodušnije lice koje sam ikada vidjela, naš biskup Gerard, koji je isto fratar, jedna malena časna sestra koju nije pojeo jaguar i mnoštvo djece. U očima im zvijezde. Ta djeca se raduju susretu. Neka djeca žive u misiji, neka su iz obližnjeg sela. Ovi iz misije su uredni. Stari je običaj da šamani određuju koja djeca u selu moraju umrijeti. Djecu koja su na bilo koji način izvan prosjeka šaman proglašava opsjednutima vragom i majke ih moraju ostaviti u šumi. Da ih pojede jaguar. Zbog toga su majke kriomice dovodile djecu u misiju. Uglavnom su to izrazito inteligentna djeca. Stoje u grupama u vrtu punom velikih šarenih grmova krotona. Biskup kaže da šamani inače puno pomažu ovim ljudima. Čak su i njega izliječili. Kako je sve izmiješano. Opasno je imati moć odlučivanja o nečijem životu.

Biskup vodi misu. Mala časna koju nije pojeo jaguar, svira gitaru. Djeca anđeoski pjevaju. Vrata crkve su otvorena. Psi slobodno ulaze i legnu ispod stola-oltara. Pokraj mene žena doji dijete. Sve je opušteno. Ljubav i zajedništvo snaga je siromašnih. Marijin kip, u obliku mlade Indijanke, oblače u njihove tipične haljine u bojama godišnjih doba. Ovi ljudi još uvijek odolijevaju asimilaciji. Fratri im pomažu sačuvati identitet. Ni dubina, ni visina, ni širina ne može nas odvojiti od ljubavi Božje, čita biskup Pavlovu poslanicu. Nastavlja o pet kruhova i dvije ribe s kojima je Isus nahranio cijelo selo. Sva djeca u sirotištu imaju japanke. Oni koje smo iz autobusa gledali, kilometrima su hodal