Atalaya

PERU – Putopis 19/22

Devetnaesti dan. Razgledavanje Atalaye. Grad koji se nikako ne bi mogao zamisliti. Kuće su nepostojeće. Nisu ni dovršene ni nedovršene. Ulice prašnjave. Možda samo ljude treba gledati. Tu je potpuno nevažno kako nešto izgleda. Pred kipom sv. Antuna dolaze parovi, poljube se i mole ga da im pomogne ostati zauvijek zajedno. Na trgu kip ratnik s križem oko vrata, Juan Santos Atahualpa Ashanica. Borio se protiv dolaska franjevaca, jer se bojao da će franjevci zatrti njihovu tradiciju. Suborci su ga smatrali bogom, pa ga je jedan, da dokaže svoju tvrdnju, pogodio strijelom. Nepobjedivi Juan nije preživio njegovu strijelu. A sad se jedino fratri brinu da se sačuva tradicija ljudi iz džungle. Biskup im je organizirao radio postaju. To je jedina radio postaja u regiji. Radio mogu nazvati i postaviti bilo kakvo pitanje koje ih muči. Izgradio im je i sveučilište-internat, u kojem petsto studenata mogu besplatno studirati. Sveučilište se zove Croacia. Ima hrvatski grb i sliku zagrebačke crkve sv. Marka na fasadi. Studenti potpisuju ugovor kojim se obvezuju na dobro ponašanje. Sve što im treba obavljaju sami: kuhaju, peru rublje i čiste prostorije. Biskup nas poziva na svečano otvaranje vodovoda. Ovo je drugi projekt vodovoda. Financirali su ga Kanađani. Novac koji je bio prikupljen za prvi, iscurio je unutar vladine administracije. Vodovod koji su bili otvorili, radio je jedan sat. Ovaj projekt funkcionira, jer u njemu korumpirana vlada nije imala svoje prste, otvoreno govori Kanađanin u zelenoj majici sa crveno crnom pop art maramom oko vrata. Projekt su nazvali voda i život. Sjedimo ispod velike okrugle nadstrešnice ispletene od palmi, na stolicama obučenim u bijeli saten sa zelenom mašnom. Svi su u svečanim odorama, osim biskupa. Časna sestra ima svečani bijeli šešir preko bijele koprene. Biskup zadnji govori. U jednostavnoj plavoj polo majici s malim srebrnim križem oko vrata. Kaže da nije čovjek od ceremonija, čovjek je za stvarni život. Pitam ga hoće li se kad dođe u penziju vratiti u Hrvatsku. Kaže da neće imati penziju, kao što nije imao ni posao, jer je to što radi poslanje i to poslanje traje koliko i život. Ovdje sve dobiva svoju funkciju, svoje značenje, svoje golo poslanje, potpuno. Govori mirno. Jasno i kratko. U publici ima puno lijepih, mladih Indijanaca u autohtonim nošnjama. Neki su otplesali svoje izvorne plesove. Bosi. Izgledaju kao djeca koja rade priredbu. Sramežljivi i zbunjeni. Na betonskom podu ogromni sivi pauk