OMAN

Muscat

Došlo je vrijeme da se razbije još jedna predrasuda. Ovaj puta o arapskom svijetu. Na putovanjima sam spoznao da svijet ne odgovara slici koju nam prikazuju različiti mediji. Nisam pristalica teorije zavjere, no činjenica je da nam prečesto prikazuju laži kao istine. Uvjerio sam se na primjer u to prije godinu dana, dok sam boravio u Iranu. Iranci, stanovnici zemlje koju je Amerika obilježila kao veliko zlo, pokazali su se otvorenijim i ljubaznijim od svih drugih koje sam posjetio. Nemam iluzije da se u dva-tri tjedna mogu otkriti medijske konstrukcije i spoznati potpuna istina, no često je i kratko osobno iskustvo dovoljno da svaku slijedeću informaciju primimo kritički, jer nešto znamo o okruženju o kojem se govori, bili smo tamo, osjetili život i ljude.

Dakle, ovo je moja prva arapska zemlja. Kada se moglo nije me zanimalo, a nakon Arapskog proljeća 2011. godine, nema se više kamo otići. Gotovo sve su arapske zemlje postale nesigurne. U Tunisu, Libiji i Egiptu su pale vlade i sada povremeno padaju i turisti. Alžir i Irak su takvi još od ranije. U Siriji i Jemenu traje rat. Sudan se 2011. godine podijelio u dva dijela. Tamo su sada zapadnjaci na posebnoj cijeni, osobito za otmice. Saudijska Arabija financira ekstremiste i kao da to nije dovoljno, sakupila je arapsku koaliciju i zajednički bombardiraju siromašni Jemen. Kod njih ne želim, iz principa. Druge zemlje Perzijskog zaljeva, Kuvajt, Bahrein, Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati nadmeću se u bogatstvu. Malo je tamo ostalo izvorno arapskog. Preostali su samo rubni dijelovi arapskoga svijeta – Maroko i Oman. Za Maroko kažu da je zanimljiv, ali je turizam nekako industrijaliziran, teško je razlikovati pravu od inscenirane autentičnosti. Ostaje, dakle, Oman. Pravo mjesto, gdje se isprepliće moderna Arabija s njenom drevnom dušom.

Na putu za Muscat, glavni grad Omana, presjeda se u Dohi. Doha je od nedavnih atentata na istambulskom aerodromu, postala glavna tranzitna luka od Zagreba prema istoku. Aerodrom je nov, nedavno otvoren. Prevelik. Prehladan. Vani je +30 stupnjeva, a unutra se smrzavaš. Čini se da ima više zaposlenika nego putnika. Jeftina indijska i pakistanska radna snaga svugdje je vidljiva. Šest sati čekanja do polaska aviona za Muscat prolazi brzo. Na zadnjem putovanju pet sati čekanja za Hanoi nikako da prođu. Stvar percepcije iz trenutnog stanja duha. Sve je u glavi. Dobar početak.

U avionu za Muscat prva klasa je duplo veća nego uobičajeno. Let traje malo više od jednog sata. Stjuardese trče da podijele sendviče. Jedva ga pojedeš, a već slijećeš. Noć je, ali je dolje sve osvijetljeno i to ne samo gradovi. Čitav Oman izgleda kao osvjetljena paukova mreža. Kasnije sam shvatio zašto. Sve ceste među gradovima su osvijetljene.

Na aerodromu nas dočekuje Nasser, naš omanski vodič, u čije se ruke prepuštamo slijedećih desetak dana. Kao i svi Omanci, odjeven je tradicionalno. Dišdaša, snježno bijela, savršeno ispeglana tunika, seže do poda. Na glavi nosi turban bordo boje, ukrašen zlatnim vezom. Dok čekamo autobus, skidamo sa sebe sve što možemo. Smještaju nas u hotel u četvrti Bawshar, nedaleko Velike džamije sultana Qaboosa. S prozora se vide kupola i minareti. U holu hotela je velika okićena božićna jelka. S darovima u podnožju. Arapi ne slave ni Božić niti našu Novu godinu, no u čitavom svijetu vrijede ista pravila – prilagodi se turistu.

Dobrodošlica u džamiji

Ujutro, prvi dan u Omanu započinjemo kako prvi dan u Omanu treba započeti. Posjetom Velikoj džamiji. Nakon toga u planu je obilazak riblje tržnice. Ja bih obrnuo redoslijed, ne znam hoće li u podne uopće biti ribe, ali strah me to i spomenuti.

Za posjet Velikoj džamiji Sultana Qaboosa odjenite se pristojno, kaže naš vodič Nasser. Muškarci duge hlače, a žene i duge rukave. Bez tajica i odjeće koja više pokazuje nego skriva. Žene neka pokriju kosu. Na ulazu je uniformirani ocjenjivački žiri. Svaku ženu ocjenjuju pojedinačno. Dunja nije prošla test. Rukavi nisu dovoljno dugi, vide joj se podlaktice. Nema problema, kaže Nasser, svaka neprilika pretvara se u biznis. Iznajmljivanje čadora dva i pol riala. Novi, pet riala, sto kuna. Dunja kupuje novi. Tko zna tko je sve nosio onog za iznajmljivanje. Nekima se ova revnost žirija učinila pretjeranom. Meni nije. Ako su to njihova pravila, poštujmo ih. Još je prije tisuću godina sv. Ambrozije rekao: ”Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin”.

Veliku Džamiju je Sultan Qaboos, vladar Omana, poklonio naciji 2001. godine, za 30-godišnjicu svoga vladanja. Izgradio ju je o svom trošku. Omanci vole naglašavati što je sve Sultan izgradio za njih o svom trošku. Iako se čini dosta relativno što u jednoj apsolutističkoj monarhiji za vladara znači ”o svom trošku”. Džamija se gradila šest godina, što je obzirom na monumentalnost zdanja, kratko vrijeme. Ujedno je sultan Qaboos iskoristio priliku i pokušao sa svojim susjedima prvi puta, a možda i zadnji, zaigrati igru nadmetanja. Brzo je shvatio da je bolje maniti se tog posla, jer s Katarom i Emiratima nema izgleda. Dvorana za muškarce ispod glavne kupole može u molitvi primiti 6600 vjernika. Za nju su u Iranu istkali perzijski tepih veličine 70 x 60 metara, 4200 kvadrata. Šest stotina tkalaca tkalo ga je četiri godine. Težak je 21 tonu. Bio je to najveći ručno tkani tepih na svijetu. Ne zadugo. Godine 2007. je u Veliku džamiju u Abu Dabiju postavljen još veći, od 5600 kvadrata. Osim tepiha je ispod glavne kupole obješen luster promjera osam i visine četrnaest metara, ukrašen zlatom sa 600.000 tisuća Swarovski kristalnih dodataka. Najveći klasični luster na svijetu. Ne zadugo, u jednom je poslovnom neboderu u Dohi postavljen luster od 31 tone, širok 6 i dug 35 metara.

Bez obzira na izgubljene primate, Velika džamija Sultan Qaboos sjajan je primjer moderne islamske arhitekture koja simbolizira preporod zemlje, želju za spajanjem drevne tradicije s modernim vremenom, prošlost sa sadašnjošću, no prije svega, cilj joj je pružili dobrodošlicu tisućama ljudi, ne samo muslimanima.

Oman

Oman

Kako joj prilazimo, gledajući izdaleka, džamija se skladno uklapa u zeleni okoliš pa djeluje gotovo skromno. No, kada uđete, već unutrašnja dvorišta impresioniraju bjelinom i minimalističkom arhitekturom od 300 tisuća tona bijelog mramora. Na vanjskim zidovima džamije nema obojenih ukrasa, jedino su u kamen ugravirani uzorci islamskoga geometrijskog dizajna i arapskog pisma. U unutarnjem dvorištu, gornji rubovi zgrade ukrašeni su stihovima Kur’ana ispisanih zaobljenom thuluth kaligrafijom. Na prednjim zidovima hodnika Alahovo ime ugravirano je teško čitljivom, ali dekorativnom i harmoničnom diwani kaligrafijom, koja se danas koristi samo u korespondenciji među kraljevima. Na sjevernoj i istočnoj strani kompleksa prostiru se dva, po 240 metara duga nadsvođena hodnika u crvenkastom mramoru. Na krajevima hodnika su četiri minareta, koji s glavnim, duplo višim 90-metarskim, predstavljaju pet stupova islama: svjedočanstvo vjere, obrednu molitvu, dijeljenje milostinje, ramazanski post i odlazak na hadž u Meku.

Na glatkom mramornom podu zrcali se nebo.

Nasser nam skreće pažnju na detalje koje mi, nemuslimani, ne možemo razlikovati. U glavnoj prostoriji je iwan u iranskom stilu, masivna tikova vrata izrezbarena su tisućljeće starim uzorkom iz Samarkanda. Uz hodnike su prostori s ukrasima iz svih islamskih kultura. Izbor umjetnina odražava evoluciju i bogatstvo arhitektonskih oblika i umjetnosti različitih muslimanskih kultura, od Andaluzije do Kine. Tu započinje priča o posebnosti Omana u muslimanskom svijetu.

Muslimani u Omanu su Ibadi.

Ibadi tolerancija i suživot

Pitali smo Nassera da nam ispriča nešto o ibadi muslimanima. No, najprije je želio naglasiti kako su u Omanu tolerantni prema svim vjerama, zapravo kako su sve vjere u Omanu ravnopravne. Trećina stanovništva Omana su strani radnici, pa osim muslimana ima hindusa, kršćana, budista i drugih konfesija. Imaju čak i ministarstvo za vjerska pitanja koje brine o svim vjerama.

Za sunite i šijite smo svi čuli, a o njihovim krvavim sukobima slušamo gotovo svaki dan. Od 1,6 milijardi muslimana na svijetu, više od 99% su suniti i šijiti, a u onih manje od 1% su ibadi muslimani. Gotovo svi su u Omanu, nešto ih ima na Zanzibaru, jer je Zanzibar stoljećima bio omanska kolonija. Nastali su u raskolu muslimana na sunite i šijite. Da bismo shvatili okolnosti pod kojima su nastali, treba shvatiti i osnovni raskol. Kada je 632. godine umro prorok Muhamed, ostavio je dvosmislenu poruku o tome tko ga treba naslijediti. Razdor je nastao oko tumačenja te poruke – da li ga nasljeđuje njegov rođak i zet Ali po krvnom srodstvu ili Abu Bakr, njegov savjetnik i otac njegove žene, kao najiskusniji. Dok je Ali organizirao pokop Muhameda, Abu Bakr se uz potporu drugih vođa proglasio kalifom. Da sačuva mir među muslimanima, Ali je to prihvatio, no nije odustao od vlasti. Uslijedila su još dva kalifa koji nisu bili Muhamedovi rođaci. Kada je ubijen treći kalif, konačno je Ali zauzeo njegovo mjesto, no ubrzo je ušao u sukob sa svojim rivalom Muawiyahom. Ubijen je nakon šest godina vladanja. Trebao ga je naslijediti najstariji sin Hasan, unuk Muhamedov, koji je opet, da bi sačuvao mir među muslimanima, prepustio kalifat Muawiyahu uz uvjet da ovaj ne imenuje nasljednika. No, Muawiyah je pred smrt ipak odlučio da ga naslijedi sin Yazid. Nagovorio je Hasanovu ženu da otruje Hasana, koji bi se tome protivio. Kada je Yazid postao kalif, pristalice Alijeve obitelji nagovorili su Huseina, najmlađeg Alijevog sina, da zatraži pravo na kalifat zato što je Muawiyah prekršio mirovni dogovor s Hasanom. Husein je tada sakupio obitelj i sa svojim pristalicama krenuo od Yazida zatražiti da mu prepusti kalifat. Na putu, kod mjesta Karbala, Yazidova vojska od tisuću vojnika masakrirala je Huseina i njegovu povorku od 70 ljudi. Sukob kod Kabale smatra se definitivnim raskolom između sunita i šijita. Od tada nema mira među njima. Dan-danas svjetske interesne sile koriste to povijesno neprijateljstvo za potpirivanje sukoba i ratova na tom naftom bogatom području.

Gdje su ibadi muslimani u ovoj krvavoj priči? Oman je prihvatio islam vrlo rano, 629. godine, još za vrijeme Muhamedovog života, i to bez prisile. Trideset godina kasnije, za vrijeme Alijevog kalifata, kada se rasplamsalo krvavi sukob između Alija i njegovog rivala Muawiyaha, omanski kralj Abd bin Al Julanda je odlučio ne prikloniti se niti jednoj struji i držati se izvornih vrijednosti Kur’ana u kojem nema nasilja kakvom su svjedočili. To odvajanje se naravno nije svidjelo Muawiyahu i njegovoj Umayyad dinastiji, koja je nastavila vladati nakon Alija. U početku je Al Julanda uspijevao držati Oman razmjerno nezavisan od Umayyada koji su težili ujediniti sve muslimane pod svojom vlašću, no na kraju je Al Julanda ipak prebjegao u Afriku. Oman je postao centar otpora Umayyad hegemoniji. Smatrali su da Umayyadi krše pravila Kurana i Sunneta. Vođa tog otpora bio je Ibn Ibadh, po kojem je kasnije ibadizam dobio ime.

U Omanu je islam službena vjera, a u zakonodavstvu se primjenjuje šerijatsko pravo. Islam nije samo vjera, to je način života, s Kur’anom koji određuje pravila. Na prvi pogled uobičajeno za jednu arapsku zemlju, ali u praksi imaju dosta, za muslimane, netipičnih ibadi interpretacija šerijatskog zakona. Zakonom je zabranjena diskriminacija po vjerskoj bazi. Sve vjere su dozvoljene, svatko može slobodno prakticirati svoju vjeru. Država ne vodi službenu statistiku o vjernicima, pa se tako procjenjuje da ima oko tri četvrtine muslimana, a u preostaloj četvrtini najviše je hindusa i kršćana i to uglavnom stranih radnika. Također ne vodi statistiku među muslimanima, pa se procjenjuje da su oko 85% ibadi, a ostalo suniti i šijiti. Za sva religijska pitanja zaduženo je Ministarstvo za vjerska pitanja koje brine da stvar ne izmakne kontroli pa izdaje licence za sve aktivnosti vezane uz vjeru. Tako je na primjer za džamije propisano da moraju međusobno biti udaljene najmanje jedan kilometar i da se smiju graditi samo na državnom zemljištu. Imami koji propovijedaju u džamijama također moraju imati licencu. Ministarstvo daje mjesečno smjernice za propovijedi u džamijama i prati propovijedi kako bi bili sigurni da imami ne govore o političkim temama. Od 1970. godine zabranjeno je govoriti o razlikama u islamu. Zanimljivo je također da apostazija nije zakonom zabranjena ili kažnjiva, ali naglašavaju da će muškarac koji se odrekne islama po obiteljskom zakonu izgubiti pravo na svoju djecu. Obiteljski zakon se također temelji na šerijatskom pravu i po njemu je žena često diskriminirana, no nemuslimani su izuzeti i imaju pravo da im se za obiteljska pitanja sudi po pravilima iz vlastite religije. Vjeronauk je isto tako obavezan za muslimansku djecu u državnim školama, dok je neobavezan za nemuslimane u privatnim školama. Slično je i u vojsci; u bazama je za muslimane predviđena džamija, a nemuslimani mogu prakticirati svoju vjeru, ali im vojska ne osigurava mjesto za molitvu. Vlada također podržava međureligijske institucije i dozvoljava privatnim skupinama da organiziraju međureligijske dijaloge, sve dok u tim dijalozima ne pokušava muslimana nagovarati da odustane od islama.

Čini se da cijela zajednica potiče vjersku toleranciju, međusobno razumijevanje i miran suživot. Jedan britanski ministar je za Oman rekao: „Ova zemlja je oaza tolerancije u pustinji podijeljenosti, ona je dokaz da u geografskom središtu problematične regije različite frakcije mogu živjeti jedna uz drugu“. Ovo je toliko različito od slike koju dobivamo iz Sirije, Jemena, Libije, Iraka, Saudijske Arabije,… Ali budimo iskreni, ne moramo gledati tako daleko, ponekad je dovoljno da se osvrnemo oko sebe u vlastitom dvorištu.

2017-08-30T08:52:15+00:00