Jabal Akhdar, Zelena Planina

Ujutro krećemo u osam. Uobičajeno, već smo navikli. Noć pada u šest navečer, a tu nema noćnih izlazaka, pa tko voli spavati, naspava se. Meni je to previše, bolje bi bilo krenuti u sedam i tako produžiti dan za jedan sat.

S glavne ceste se za Zelenu planinu skreće iz sela Birkat Al Mauz, u prijevodu Polje Banana. Obavezno zaustavljanje je kod falaja koji je prijavljen u Svjetsku kulturnu baštinu UNESCO-a. Falaj je stari i velik, ali ovih pedeset metara kao da jučer izgrađeno. Jučerašnji u Misfahu je bio zanimljiviji. Provozaju nas kroz plantaže datulja navodnjavanih starim falajem. Kroz plantaže teče po visokim zidovima, kao neki rimski akvedukt. Popnemo se na jedan od njih. Nigdje banana.

Uspinjanje na Jabal Akhdar započinje policijskom kontrolom. Svako se vozilo zaustavlja, provjeravaju se dokumenti, vozač pokazuje papire, zagledaju se u putnike. Nasser objašnjava da u brdo smiju samo automobili s redukcijom i pogonom na sva četiri kotača. Cesta je nova, dvije trake uzbrdo, jedna nizbrdo, no strmina je velika i duga. Automobili bez redukcije nizbrdo bi spalili kočnice. Zato su za kamione na svakih nekoliko kilometara, izgrađene posebne zaustavne rampe ispunjene šljunkom.

Cesta je, kao većina cesta u Omanu, osvijetljena cijelom duljinom. Puno je planine iskopano da bi se izgradila. Pitam Nassera kamo vodi ova cesta, misleći na Emirate koji su udaljeni stotinjak kilometara. Nikamo, kaže Nasser – u brdo.

Jabal Akhdar, Oman

Jabal Akhdar, Oman

Smrt na cestama, sudbina ili karma

Nevjerojatno koliko se novaca ulaže u ceste, a usprkos tome Oman je u svjetskom vrhu po broju poginulih u prometnim nesrećama. U 2014. godini poginulo je 816. Statistički, po broju stanovnika, četiri puta više nego kod nas. Brzina i bezobzirna vožnja krivci su za 70% prometnih nesreća. Srećom, pijanih je malo jer je to protiv Kur’ana, što bi tek tada bilo. Jednostavno, Omanci luduju na cesti. Nema željeznice, autobuse ne vole, njima se voze većinom strani radnici. Omanci vole automobile. Kupuju velike terence, kakvih kod nas ni nema. U njima voze i turiste. Toliko vole voziti da to ne daju Indijcima. Pokušalo se s velikim kaznama. Za prvi prolazak kroz crveno dobije se dva dana zatvora i 75 riala kazne, oko 1500 kuna. Provodi se intenzivna edukacijska akcija. Čak se u nove automobile ugrađuju zvučna upozorenja za vožnju preko 120 km/sat. Nema velikog učinka. Problem je što muslimani vjeruju u Kader, božje određenje, zadnje od šest temeljnih vjerovanja. Sve što se ljudskim bićima dešava, dobro, zlo, korist, šteta, zarada, gubitak, isključivo se dešava po Alahovom određenju. Vjeruju da je sve zapisano prije rođenja. Ako je suđeno da umre na taj dan, to će se dogoditi bez obzira što činio. To je sudbina. Plodno tlo za fanatizam. Potpuno suprotno vjerovanjima u budizmu, gdje se u teravada budizmu poučava da nema predodređene sudbine. Svatko ima svoju karmu, a karma su djela i akcije. Osobna karma utječe na budućnost pojedinca. Dobra djela, odnosno karma, donijet će nam dobru i sretnu budućnost, a loša djela stvaraju lošu karmu u i donijet će u budućnosti nesreću i patnju.

Bliža mi je karma negoli sudbina. Nekako mi je draže misliti da svojim djelima mogu utjecati na budućnost, nego da je sve već zapisano i džabe se trudim.

Cesta završava na Sayq platou. Na rubu platoa je selo. Podno njega, prema dolini se spušta bezbroj terasa urezanih u planinu. Sada su suhe i neugledne, ali u proljeće kada falajem poteče voda, Zelena planina dobije svoju boju. U ovoj pustoši puno je luksuznih hotela. Ljeti, kada su u nizinama temperature preko četrdeset, ovdje, okruženi zelenilom, bogataši uživaju na manje od trideset. Popili smo kavu u jednom od njih, u Sahabu. S vidikovca pored bazena, otvori se još jedan pogled u amfiteatar ljepote. Selo, terase, kanjon, wadi i okolne planine. Može se samo zamisliti kako je kada je sve zeleno ili kad cvatu ruže.

Planina ruža

Tamjan je možda najpoznatiji omanski miris, no ne jedini. Na terasama Jabal Akhdara uzgajaju ruže u izobilju. U proljeće su na ovoj nadmorskoj visini uvjeti idealni. Kao rijetko gdje. Ružina vodica koja se ovdje proizvodi, ima važnu ulogu u kulturi Omana. Koristi se za dobrodošlicu gostiju, u vjerskim obredima, u pripremi hrane i pića, kao lijek za glavobolju i srce, kao miris za odjeću, a ružino ulje za proizvodnju parfema. Klima je takva da ruže Jabal Akhdara cvjetaju samo nekoliko tjedana u ožujku i travnju, ali zato razviju jake mirise, cijenjene u cijelom svijetu. Ova višestoljetna tradicija sada se pretvorila u unosan posao. Dok se boca drugih ružinih vodica prodaje po dva riala, ova stoji pet. Posebno je naručuju proizvođači halve, za kvalitetnu halvu obavezna je, a i omanska kava je bez nje nezamisliva.

S druge pak strane platoa je Wadi Bani Habib, dolina s voćnjacima i s dva napuštena sela. Prolazimo pored velike vojne baze i vojnog aerodroma. Tu je glavni poligon za gađanje, objašnjava Nasser.

Priča nam i o sukobima koji su se tu vodili od 1957. do 1959. godine. Tada je Oman bio podijeljen na dva dijela. Muscatom i obalom je vladao sultan Said bin Taimur, otac današnjeg sultana, dok je unutrašnjim dijelom vladao imam Ghalib Al Hinai. Tako je bilo još od 1920. kada su Britanci natjerali tadašnjeg sultana da prizna autonomiju unutrašnjeg dijela. Ljubav je pukla, naravno, zbog nafte. Kada je 1955. otkrivena nafta, imam je smatrao da ima pravo na nju jer se nalazi na njegovom teritoriju, a sultan, jer je to nacionalno bogatstvo. Tako je započeo rat zvani Jabal Akhdar. Sultanova vojska je napala imama, ali su u planinama zaglavili i počeli gubiti. Već po običaju, na scenu su stupili Britanci i završili rat u korist Sultana. Nije ni čudno da je današnji sultan anglofil, u svim kritičnim trenucima tu su Britanci. Uz pomoć njih je srušio svog oca, a onda su oni svrgnutog sultana prihvatili i dali mu trajno utočište. Kada su komunistički pobunjenici iz Jemena napali Oman, nedugo nakon što je mladi sultan došao na vlast, britanske zračne snage su opet imale odlučujuću ulogu. Čak se na sveučilištu koriste britanske knjige. Kada su ga upitali zašto, odgovorio je: „Jer su najbolje“.

Stepenicama se kroz voćnjake spuštamo na dno wadija. Korito rijeke je prazno, ali falajem ipak teče voda. S druge strane wadija je napušteno i razrušeno selo. Od blata i kamena, kao i sva do sada. Kako se Oman razvija, otvaraju se nove mogućnosti pa stanovnici s planina sele u gradove. I škole su tamo. Država svima jamči struju, vodu i prijevoz pa umjesto da dovede infrastrukturu do svakog planinskog sela, sagradi im i pokloni kuću u nizini. Uspinjemo se strmim stepenicama, koje su zakrčene kamenjem koje se urušava iz prvih kuća. I ovdje su kuće izgrađene na strmim stijenama. Obilazimo uske ulice, ulazimo u ruševne kuće, hodamo po krovu. Iako je vruće, u kućama je ugodno. Blato i zemlja dobri su izolatori. Ugodnije je nego u betonu. Vraćamo se drugim putem opet kroz voćnjake. Selo ostaje za nama, čekajući da ga netko renovira prije nego se pretvori u prah. Dok su ovdje turisti, ima nade.

  • Oman Jabal Akhdar 2194

    Oman Jabal Akhdar 2194
    33173540031_8c4b6c5985_o

  • Oman Jabal Akhdar 2196

    Oman Jabal Akhdar 2196
    32918848850_25b8082868_o

  • Oman Jabal Akhdar 2197

    Oman Jabal Akhdar 2197
    33173538741_772e5f2616_o

  • Oman Jabal Akhdar 2106

    Oman Jabal Akhdar 2106
    33146083862_c8ba228591_o

  • Oman Jabal Akhdar 2102

    Oman Jabal Akhdar 2102
    Wadi Bani Habib

  • Oman Jabal Akhdar 2186

    Oman Jabal Akhdar 2186
    Wadi Bani Habib

  • Oman Jabal Akhdar 2116

    Oman Jabal Akhdar 2116
    Wadi Bani Habib

  • Oman Jabal Akhdar 2121

    Oman Jabal Akhdar 2121
    Wadi Bani Habib

  • Oman Jabal Akhdar 2132

    Oman Jabal Akhdar 2132
    Wadi Bani Habib

  • Oman Jabal Akhdar 2160

    Oman Jabal Akhdar 2160
    Wadi Bani Habib

  • Oman Jabal Akhdar 2141

    Oman Jabal Akhdar 2141
    Wadi Bani Habib

  • Oman Jabal Akhdar 2158

    Oman Jabal Akhdar 2158
    Wadi Bani Habib

  • Oman Jabal Akhdar 2165

    Oman Jabal Akhdar 2165
    Wadi Bani Habib

  • Oman Jabal Akhdar 2136

    Oman Jabal Akhdar 2136
    Wadi Bani Habib

2018-04-13T19:18:18+00:00