Yangon, riblja tržnica

Rano ujutro stigla je Morana. Danas nastavljamo s organiziranim obilaskom, Gruba je angažirao lokalnog vodiča. Tiri je srdačna i uvijek nasmijana. Ali takvi su svi Burmanci. Jutarnji plan je obilazak riblje veletržnice gdje rijetko kroči turistička noga, ali prvo trebamo riješiti financije. Ranije je tečaj na crno bio deset puta povoljniji od službenog, ali se država opametila i izjednačila tečaj s crnom konkurencijom. Sada je sigurnije mijenjati u službenim mjenjačnicama. Osim toga, dobije se potvrda s kojom možete na izlasku ono što vam ostane opet promijeniti u dolare. Dolari trebaju biti glanc novi, nepresavinuti, neoznačeni i s datumom novijim od 2006. Tečaj je nešto manje od 1000 Kyata za 1 dolar, jednostavno za preračunavanje kod trošenja. Mjenjačnica je ispod hotela, ali danas pomažemo lokalno stanovništvo. Tirijina rodbina kupuje novi auto pa mijenja dolare. Mi njoj po nekoliko novčanica dolara, a ona nama punu vrećicu Kyata.

Ako vas pravi život zanima više od turističkih kulisa, posjetite tržnicu, ili još bolje, riblju tržnicu. Došli smo oko deset, to je za riblju veletržnicu kasno, ali ipak ne prekasno da proživimo djelić njenog svakodnevnog života. Ribarski brodovi počinju pristajati na dokove već u tri ujutro. Riba se iskrcava u velike hangare, gdje se po boksovima baca na betonski pod. Tu se sortira za izvoz ili za domaću potrošnju. U ovo doba dana izvozna je već otpremljena hladnjačama, ostalo je samo nešto domaće oko koje se još licitira. U svakom boksu, sjedeći na visokim stolcima, licitaciju vode žene s notesom i kalkulatorom u ruci. Uhodanom mimikom i kratkim uzvicima dirigiraju muškarcima u boksu. Sve redom mladi dečki. Košare i bačve s ribom teške su, a sve se nosi na ruke. Na nogama imaju kričave gumene čizme i nogometaške dokoljenke, to je simbol radnika riblje tržnice. Kamioni s blokovima leda i dalje pristižu. Led se s kamiona po dasci spušta na pod, odakle ih čeličnim kukama vuku do prastare drobilice. Smljeveni led lopatama se ubacuje u plastične sanduke koje dvokolicama razvoze po hangarima. Kolica s pola kubika smljevenog leda vuče jedan mladić. Zbog svakodnevnih ljetnih kiša dokovi su natkriveni. Između krovnih greda rastegnute su mreže, a u njima, kao šišmiši, spavaju umorni dečki čiji je radni dan započeo u tri ujutro. Drugi se odmaraju u hladovini glasno se smijući nečijoj šali. Radni dan veletržnice bliži se kraju, kakofonija glasova jenjava, ritam usporava, ali nemoguće je ne osjetiti kakav se posao ovdje obavlja. Nakon ovog iskustva redefiniram svoju listu ‘teški poslovi’.

Ako vas smeta miris ribe, ovo nije mjesto za vas. Ako se ipak odlučite proživjeti ovo iskustvo, pomno izaberite odjeću i obuću. Nemoguće je odavde izaći nepošprican ribljim ljuskama i cipela neumrljanih blatom iz bezbroj potočića kojima se riblja krv i ljuske slijevaju niz obalu u rijeku. Riblja veletržnica važno je mjesto u Yangonu, sve morske i riječne ribe, kozice, rakovi i škampi, koji se pripreme u restoranima i uličnim kuhinjama, prođu kroz ovo mjesto. Ne čudi zato da su okolne ulice natrpane uličnim prodavačima, iako smo daleko od centra grada. Odmah izvan veletržnice prodaje se riba na malo, često ono što veletržnica škartira. Tu su koncentrirani i prodavači pića i betela, koji se očito ovdje dobro prodaju.

Kako se udaljavamo od riblje tržnice tako je ponuda zelenija. Voće i povrće, izloženo uglavnom na podu, izmjenjuje se s improviziranim uličnim kuhinjama i roštiljima s nezamislivim izborom hrane. Neki imaju i po trideset aluminijskih lonaca s hranom poslaganih po stolicama. Pažnju mi privuče roštilj sa svinjskim mesom i menijem “Od svinje se ništa ne baca”. Na drvenim štapićima su nataknute uši, njuške, papci, repovi i neki drugi neidentificirani organi kojima ne želim otkriti identitet. Prodavači mesa muhe tjeraju bananinim listovima. Na većim štandovima sudjeluju cijele obitelji, a solo prodavačice su uglavnom mobilne i stalno se premještaju kao ribiči koji traže mjesto gdje riba bolje grize. Pojedini prodaju samo desetak glavica češnjaka, a neki imaju bolju ponudu nego naši supermarketi. Ljudi nas promatraju s istim radoznalim zanimanjem kao i mi njih. Zaustavlja nas jedan prodavač banana koji nam se zahvaljuje što smo došli u Mianmar i poklanja nam grozd banana. U sporednim ulicama promet je manji pa prodavačice u njima zauzmu veći dio kolnika. Kada rijetki automobili ipak prođu ulicom, prodavačice sinkronizirano, tik pred njim spretno sklanjaju robu s kolnika i neposredno za njim opet vraćaju na kolnik. Uživam u tom prizoru, kao da ulicom prolazi brod koji bokovima podiže val voća i povrća.

Iza veletržnice ogroman je hangar s mješovitom robom u kojoj prevladava tekstil. Tiri kaže da tu kupuju samo domaći, pa su cijene nekoliko puta manje nego u dućanima za turiste. Prije polaska svi smo se podvrgli raznim cijepljenjima, ali to nije pomoglo u rješavanju pitanja svih pitanja – malarije. Protiv malarije nema cjepiva. Na internetu sam pročitao stotinu savjeta, od Malarona za koji se ne možete odlučiti da li će vam više šteti ili koristi, do repelenata od 50% DEET-a kod kojih nakon mazanja morate oprati ruke jer će vam inače rastopiti plastiku na fotoaparatu. No bez obzira na izvor, u jednom se slažu svi, kao kod kontracepcije, najsigurniji način da ne dobijte malariju je da vas komarac ne upikne. Zato svi kupujemo mreže. Nude se mreže za dvoje i za samce, u plavoj, ljubičastoj i zelenoj boji. Kupio sam jednu solo zelenu. Kasnije se ispostavilo da su po mjeri Burmanaca, kada se ispružite noge vam vire dvadeset centimetara. To je bio lakši dio. Na redu su došli longyiji. Hangar je labirint uskih prolaza između stotina kioska u kojima je roba naslagana do tri metara visine. U svakom kiosku stotinjak modela. Zaslijepljen šarenilom boja, Trio se raspršio po labirintu. “Ajme što je lipo”, čuje se krik iz udaljenog dijela labirinta. S muškim je manje problema, svi su na kvadratiće, bira se samo boja, ali cure imaju težak posao u moru šarenih uzoraka. Srećom longyi je samo dva metra ravnog štofa, nema krojačkih modela, inače ne bi nikada izašli iz tog hangara. Odmah u susjednom kiosku je i šnajderica koja će vam na Singerici u tren oka skratiti longyi da ne pometete sve Yangonske ulice.

Ponosni na kupljene longyije odlučili smo to proslaviti dobrim burmanskim čajem, što nije nikakav problem jer svaka ulica ima barem jedan tea shop, nešto kao naši kafići, mjesto gdje se dangubi cijeli dan i pije čaj. Sjednemo za stol dalje od televizora. Svaki tea shop ima televizor koji je uvijek preglasan, na programu su utakmice, sapunice ili karaoke. Nasmijanoj konobarici Gruba nekoliko puta izgovori nešto što je trebalo biti “lapae yea“, ali kako je kod svakog izgovora osmjeh konobarice bio veći, a oči zbunjenije, morala je intervenirati Tiri. Lapae yea je crni čaj s mlijekom, burmanski specijalitet, ali prije ispijanja valja se pripremiti. Na svakom stolu je velika termosica sa zelenim čajem i pored nje zdjela s vodom u kojoj plivaju šalice. Čaj u termosici je besplatan, ako popijete cijelu termosicu donijeti će vam drugu, zaslužili ste. Nije to čaj za kojim ćete poludjeti, namjena mu je druga, njim perete šalice koje plivaju u zdjeli. Vrući zeleni čaj ulijete u šalicu i isperete je, posebno rubove. Na kraju sadržaj prolijete na pod. U lošijim tea shopovima lapae yea dobijete u vrećici, kao Nescafe, mješavinu crnog čaja i mlijeka u prahu istresete u vruću vodu i miješate žličicom. U pravom tea shopu čaj se priprema s kondenziranim mlijekom iz limenke, a konobarica će vam ga izmiješati prelijevanjem iz šalice u šalicu s visine od pola metra. Čaj je odličan, na trenutak zaboravim potrebu za dnevnom dozom espreso kave.