Thanlyin, sirotište

Po povratku s mora, u Yangonu nas čeka naša vodičkinja Tiri spremna za našu posljednju burmansku misiju, posjet sirotištu. Sve je više turista koji odmor ne provode samo u ležanju na plaži ili obilasku znamenitosti, već i u aktivnom volontiranju u misijama i sirotištima. Iz toga se u zadnjih desetak godina u zemljama jugoistočne Azije razvio takozvani ‘sirotišni’ turizam. Zahvaljujući tome broj se sirotišta u Tajlandu, Kambodži i Laosu udeseterostručio. Takva sirotišta opstaju zahvaljujući volonterima i donacijama. Najviše ih je iz bogatih zemalja, Amerike, zapadne Evrope i Australije, ali i u Hrvatskoj ima sve više udruga koje organiziraju volontere i donacije za siromašnu djecu u Africi. Tako smo na jednom putovanju u Tanzaniji, u misiji Don Dražana i Nikole upoznali Maju iz udruge “Gledati srcem”, a u Keniji u kod fra Mire, još četiri naše volonterke. U Mianmaru volontiranje nije rašireno, tek su se otvorili svijetu, teško je dobiti dozvole, ali donacije rado primaju. Gruba je sve organizirao. Još iz Zagreba vučemo laptope, igračke i dječju robicu, a Tiri je pomogla u kupovini hrane i pribora za higijenu i školu.

S naših pola kubika poklona na krovu džipa krećemo u sirotište. Sirotište Su Taung Pyae smješteno je u gradiću Thanlyin dvadesetak kilometara južno od Yangona. Za vrijeme vladavine Engleza u Thanlynu je bila važna rafinerija nafte. Uništena je za Drugog svjetskog rata, ali su je Burmanci obnovili uz pomoć Japanaca. Nikako se osloboditi povijesti. Preko jedinog mosta prelazimo rijeku Bago na mjestu gdje se ulijeva u rijeku Yangon. Između dva vozna traka je željeznička pruga. Da nema pruge vjerojatno ne bi bilo ni mosta, u Yangonu su mostovi rijetki, rijeke se prelaze trajektima. Nadomak sirotišta prolazimo pored golf terena s osamnaest rupa. U jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta ima više od osamdeset golf terena, samo u Yangonu desetak. Koliko si Burmanaca može priuštiti igranje golfa? Kada su 1885. godine Englezi zauzeli Burmu, valjda prvo što su sagradili bili su golf tereni. Kada je vojna hunta preuzela vlast, generali su promijenili sve što podsjeća na Engleze, ali golf su nastavili igrati. Nikako se osloboditi povijesti.

U budističkom edukacijskom centra u kojem je samostan i sirotište, živi sedamsto djece u dobi od tri do osamnaest godina. Šesto ih je u sirotištu, a u samostanu je oko stotinu shramanera, malih redovnika pripravnika. Zaredili su se po budističkoj tradiciji da svako dijete neko vrijeme mora živjeti u isposništvu prema deset Budinih zakona. U ciklonu Nargis, koji je 2008. poharao deltu rijeke Irrawaddy i prošao južno od Yangona, sirotište je jako stradalo. Gotovo je pola baraka uništeno. Nargis, na Hindu jeziku narcis, bio je jedan od ubojitijih u povijesti ciklona. Stradalo je preko 130.000 ljudi. Puno je djece ovdje siročad Nargisa.

Stižemo u vrijeme ručka. Blagovaonica je odmah do ulaza. Tlo i stepenište pred ulazom prekriveno je malim japankama. Među njima nekoliko mršavih pasa čeka da ručak završi. Ruča se u smjenama od po stotinu djece. Šramaneri su prvi. Dok su u isposništvu imaju samo dva obroka dnevno, prvi u zoru, drugi prije podneva. Stariji redovnici su za posebnim stolom. I njima je ovo zadnji dnevni obrok. Dva redovnika predvode zajedničku molitvu. Sjedi se na podu, svatko sa svojom crno lakiranom zdjelom. Osim tunike na sebi, zdjela je jedino što posjeduju dok su u isposništvu. Dok dječaci u purpurnim tunikama jedu, pred ulazom se stvara šareni red slijedeće smjene. I oni svaki sa svojom inox zdjelom. Djeca iz sirotišta podijeljena je po dobi, prvo najmlađi. Neke vjerno prati pas. Smiju se i pričaju međusobno, ne izlaze iz reda, strpljivo čekaju. Dok fotografiram promatra me stotinu pari očiju. Neke se oči smiju, neke su tužne, iz neki zrači snaga, neke traže pažnju, u nekima radoznalost. U svima je nada.

Vode nas u spavaonice. Svaki paviljon, jedna velika spavaonica. Odvojeno dječaci i djevojčice. Obilazimo ženske, valjda su uredniji. Po sredini je prolaz, s lijeve i desne strane, čitavom dužinom, drveno uzdignuto postolje. To je krevet. I garderobni ormar. I radni stol. I biblioteka. To je sve. Nema madraca. Spava se na tankoj prostirki. Po dvije zajedno. Svaka djevojka sa svoje strane drži sve što ima. U kartonskim kutijama, plastičnim košarama, platnenim torbama, najlonskim vrećicama ili samo nabacano na hrpu. Najcjenjeniji su drveni sanduci za municiju, ali to imaju samo rijetke. Iza zida osobnih stvari, slijedeće dvije djevojke. I tako, dvije po dvije, između kutija i košara, pedeset u jednoj prostoriji. Djevojke nas dočekuju na rubu ležaja sa sklopljenim rukama na prsima. Jedna djevojčica zamoli Eminu da je fotografira sa mnom pred svojim ležajem. Namjestimo se, djevojčica podigne dva prsta u znak mira, jasna poruka nekom nepoznatom dalekom svijetu.

Jedna od vanjskih društvenih uloga Sanghe, budističke zajednice u širem smislu, jest davanja primjera načina života zasnovanog na moralnim načelima. Smatraju da je korisno vidjeti ljude koji žive u skladu s vrijednostima budističkoga učenja. Zapravo, korisno je uopće vidjeti da postoje ljudi koji žive drugačijim načinom života i njeguju uzvišene ideale. Svaki put kad ih vidimo, u kojem god dijelu svijeta to bilo, o kojem god se duhovnom razvoju radilo, taj nas prizor potiče na razmišljanje. Potiče nas da se suočimo sa sobom, razmislimo o svom životu i sustavu vrijednosti po kojem se ravnamo. U pravu su. Ovo su trenuci kada se suočiš sam sa sobom i razmisliš o svom životu. Problem je samo, što povratkom u svijet materijalnih vrijednosti, izblijede obećanja o uspostavljanju sklada koja smo si tada dali.

Sirotište vodi sayadaw U-Nanda s još petnaest redovnika. Osim djece koja su ostala bez ičega nakon Nargisa, prikupljaju i djecu iz siromašnih graničnih područja, najviše iz onih u kojima još ima sukoba. Govori nam kako nisu sva djeca siročad, nekima su roditelji tako siromašni ili bolesni da ne mogu voditi brigu o njima. U sirotištu su dok ne završe srednju školu. Roditelji im nisu bili školovani i nisu znali kako školovati djecu, zato ih mi školujemo, da nauče kako školovati svoju djecu. Školu pohađaju i siromašna djeca iz okolnih mjesta. Znanje je svjetlost, govori U-Nanda.

Osnovna škola je u sklopu sirotišta. Na fasadi tabla Maha Bodhi Primary School, Hram velikog buđenja. U velikoj učionici dva su razreda, u svakom pedesetak učenika, svaki na svom kraju, svaki sa svojom učiteljicom. Samo se mole i pjevaju zajedno. Okreću se na jednu stranu, himnu pjevaju stojeći, a molitve čučeći na klupi. Na prozorima nema stakla, nema ni vrata, psi šeću po učionici. I mi šećemo po učionici. To ih više dekoncentrira nego psi.

Srednja škola je preko ceste. Upravo je završila nastava, stampedo u zelenim longyiima prelazi cestu. Policajac zaustavlja promet. Cure su u bijelim bluzama, dečki u bijelim košuljama. I na nogama jednakost, svi su u japankama. Knjige nose u plastičnim košarama ili u tradicionalnim platnenim torbama. Smiju se. Uredni su i čisti. Kako uspiju u ovakvim uvjetima? Nakon škole, dečki i cure se skupljaju u sjeni zlatnih stupa. Tu se, na svetom tlu po kojem se hoda bos, preplavljeni nekim drugim osjećajima, zaboravljaju problemi života u sirotišnu.

Iza jedne stupe u hladu sjede tri dječaka u purpurnim tunikama. Šramaneri. Dečki iz sirotišta zarede se s deset godina. Neki izdrže malo, neki cijeli život. Nisu čisti kao djeca iz sirotišta. Na obrijanim glavama i nogama imaju kraste. Jedan od dvjestotinjak zakona koje odrasli redovnici slijede glasi: uzdržati se od pranja češće od dva puta mjesečno, ako nisi prljav. Pojam čistoće je ovdje relativan. Ali asketski život po deset osnovnih zakona ne umanjuju radost u očima i smijeh. Čisto su utjelovljenje bezbrižnosti i sreće. Dijele jedan kolač, a podne je davno prošlo, šesti zakon negdje se zagubio. Nedaleko od njih u sjeni stabla odmara najstariji redovnik. Devedeset mu je godina. Ima brkove od nekoliko dugih dlaka i samo jedan prednji zub. Puši zelenu Inle cigaru. Njemu se negdje zagubio peti zakon. Očito šef centra presvijetli sayadaw U-Nanda djeci i starcima tolerira poneki grijeh.

Potrebno je mnogo mudrosti u vođenju centra sa sedamsto djece u sirotištu i s još tisuću djece iz okolnih sela u školi. Bez državnog novca, iz donacija. Osim čvrste discipline potrebna je i određena pragmatičnost. I dobra organizacija. Djecu iz sirotišta treba obući, oprati, opremiti za školu i nahraniti. Samo riže troše 200 kilograma dnevno, godišnje 70 tona. Nedaleko centra iznajmili su rižina polja koja sami obrađuju. Veća djeca u slobodno vrijeme pomažu u polju, ali to im pokriva tek trećinu potreba. Lokalna zajednica iako siromašna velikodušno pomaže u ljudstvu, u centru radi četrdeset učiteljica. Zato im nisu potrebni strani volonteri, ali potpuno su ovisni o stranim donacijama. Gotovo svakodnevno primaju delegacije dobrotvornih organizacija. Ili turiste, poput nas. Profesionalne dobrotvorne organizacije protive se turistima u sirotištima. Smatraju da se time od najranjivijeg dijela društva pravi turistička atrakcija. U Kambodži sirotišni turizam takvih je razmjera da ga je nemoguće kontrolirati. Od 300 sirotišta samo je 20 državnih. Otvaranje sirotišta neki pretvaraju u unosan biznis otuđivanjem doniranog novca, ali i iskorištavanjem djece od tobožnjih “volontera”. U Tajlandu sirotišta naplaćuju par sto dolara tjedno za volontiranje, a neka čak dozvoljavaju volonterima da odvedu dijete vikendom na izlet. To otvara svakakve mogućnosti raznim pedofilima. U ‘našem’ sirotištu nema takvih opasnosti, nema stranih volontera. Ali nemaju ni izbora, bez turista nema donacija. Imaju čak i Facebook profil. Kad već moraju, iskoristili su priliku da u skladu je s društvenom ulogom Sanghe, pokažu zapadnjacima da postoje ljudi koji žive s nekim drugim, ispravnijim, sustavom vrijednosti. Nerijetko, čak i kratki boravak s ovom prekrasnom djecom može trajno promijeniti nečiji život. Na bolje, naravno. Barem malo.

Sve donatore prima osobno presvijetli U-Nanda. Ne razumijemo se u redovničke činove, ali mora da je veoma cijenjen jer se Tiri jako uzrujala objašnjavajući nam kako se u njegovom prisustvu treba ponašati. Dočekao nas je u starom kauču sa roza cvjetnim uzorkom. Kada smo pred njega rasprostrli naše poklone, bez oklijevanja je iz gomile igračaka za uši izvukao velikog plišanog zeku, prebacio ga preko ramena, naslonio obraz na njega i razvukao osmjeh oduševljenog dvogodišnjeg djeteta. Neko nas je vrijeme tako gledao te naglo odjurio sa zekom u kuhinju iz koje se vratio bez njega. Garant se tad ogriješio o neki zakon o uzdržavanju od nečega. Nakon što se još malo igrao s Barbikom u kratkim hlačicama, pali su svi protokoli, na opće Tirino zgražanje, Emina je s njim zaigrala “Memory”.

“Ovo je Burma, mjesto različito od svih koje ste mogli upoznati”
Rudyard Kipling – From Sea to Sea,1898