Pješke od Kalawa do jezera Inle

MYANMAR- Putopis 12/16

Iz Bagana smo do pokrajine Shan otišli iznajmljenim kombijem. Odavde se iz Kalawa pješice ide do jezera Inle. Kalaw je bivša britanska stanica, vidi se to prema mnogim građevinama u kolonijalnom stilu. Badnjak je, ali nema šarenih svjetlucavih ukrasa na koje smo navikli, u Burmi je ova noć kao i svaka druga, ulice su u potpunom mraku. Gruba nas vodi na posebno mjesto. Na nepali tea, tradicionalni nepalski čaj. Nakon podužeg objašnjavanja donesu nam običan burmanski lapae yea, s mlijekom, bez kardamona, klinčića, gingera i ostalih začina. Ali zato su topli uštipci sa šećerom odlični. Pred susjednom trgovinom cijela obitelj u mraku betonira pločnik. U povratku pratimo zvuk gitare koji dopire negdje iz mraka. Glazba nas dovede u mračnu birtiju u kojoj vrijeme na trenutak stane kad slabašno svijetlo osvijetli tri plavuše. Gitara se zaustavi, pjesma utihne, čaše zastanu u zraku, pogledi okamene. Sekundu, dvije, pa vrijeme opet krene, gitara, pjesma i viski opet poteku. U času se pojavi gazda s ponudom koja se ne može odbiti, koktelom, specijalitetom kuće, kakav nigdje na svijetu ne možete popiti. Brzo hvatamo ritam s lokalcima. Kad gitara svira svi pjevaju, kad gitara stane razgovara se šapatom. Kroacija, Modrić, Mandžukić, šapuće mi na uho susjed na šanku. Na kraju, kada gazdi platimo račun, cijela birtija plješće i viče thank you.

Ujutro, dok na doručku cijeđenim narančama bistrimo sinoćnju ponudu koja se nije mogla odbiti, razvije se diskusija o razlici između hodanja, trekinga i planinarenja. Gruba je stručnjak. Hodanje je pješačenje koje traje jedan dan, po uređenim stazama. Treking traje više dana, gore-dolje po stazama po kojima ne mogu druga sredstva. Planinarenje je uspinjanje kojemu je uobičajeno cilj neki vrh. Sunce najavljuje ugodan dan. Trodnevni treking po brdima, od sela do sela, najbolji je način upoznavanja ruralne Burme u kojoj živi 120 različitih plemena. Na našem putu po ovoj visoravni proći ćemo kroz sela plemena Palaung, Pa-O, Taung-Yo i Danu, Svako pleme ima svoj jezik i često seljani ne razumiju ni burmanski, a kamoli engleski, ali zato je tu Čo, naš lokalni vodič.

Prtljagu šaljemo kamionetom za Inle, a na put krećemo s manjim ruksacima s neophodnim za tri dana. Spavati ćemo kod seljaka. Jesti ćemo što nam skuha Čoov bratić. Čo i njegov bratić kuhar nemaju zajedno četrdeset godina. Lica su namazali thanakom. Bratić ima crvene zube od betela. Hodaju držeći se za ruke. U Burmi je normalno da muškarci hodaju držeći za ruke ili zagrljeni, dok heterogenim parovima to nije dozvoljeno. Pokazalo se da je bratić odličan kuhar, ali Emini je Čo slađi, kaže da bi ga rado povela u Dansku da joj kuha.

Putem se kotrljaju prekrasni pitomi krajolici. Izmjenjuju se crnogorične šume s borovima kao na Mediteranu, terase s plantažama naranče i kardamona, proplanci obrasli čajem i kavom. Po selima palafiti. Kao u Baganu i ovdje su kuće od bambusa, samo su krovovi od valovitog lima. Prva su sela Palaung, plemena uzgajivača čaja. Pred kućama se suši čaj.

U jednom selu je svadba. Glasna glazba trešti iz zvučnika-trube na stupu pred kućom. Čo nas vodi do mladenaca. Djeca od 16 godina. Mlada se zove Sanda, Mjesec, kao legendarna burmanska kraljica. Odjenuta je u narodnu nošnju plemena Palaung, crveni longy i plavu bluzu. Na glavi ima omotan turban od šarenih niti koje se straga spuštaju skoro do poda. Oko pasa srebrni pojas. Ako je iz bogate obitelji pojas je širi, ako je iz siromašne, pojas je od aluminija. Muškarci tradicionalno nose široke crne hlače i crnu jaknu, ali naš mladoženja nosi malo moderniju varijantu, crnu kožnu jaknu ukrašenu zakovicama, a umjesto bijele kape, frizuru na pramenove. Za razliku od većine Azije, u Burmi brakovi nisu unaprijed ugovoreni. Mladi se žene iz ljubavi. Za razliku od većine Azije, žene su u Burmi ravnopravne s muškarcima po pitanju braka, razvoda i nasljedstva. U budizmu nema vjerskih brakova, to su zemaljska posla i budistički svećenici nikad na prisustvuju vjenčanju. To je ugovor između dvoje. Najčešće se ugovor potpisuje pred nekim časnim sucem, na primjer pred poglavarom sela, ali ugovor vrijedi i ako mladenci samo objave da će “jesti i živjeti zajedno”. Obitelj nema zajedničko prezime, prezime u Burmi ne postoji. Koristi se samo ime, a po tradiciji, ime se ovisno o tijeku života može mijenjati, bez obaveze da se promjena negdje registrira. Razvodi su rijetki, ali ako supružnici nakon nekog vremena shvate da ne mogu živjeti zajedno, burmanski zakon im omogućava razvod na prilično jednostavan i originalan način. Ako su oko toga suglasni, zajednički objave raskid ugovora poglavaru sela ili glavama obje obitelji. Ako pak nisu suglasni, onaj koji želi razvod mora otići iz zajednice, žena dobiva razvod godinu dana nakon odlaska, a muškarac nakon tri godine. U svim slučajevima imovina se dijeli po pola. Zakon u Burmi dozvoljava poligamiju. No, iako je zakonom dozvoljena, danas je dosta rijetka i društveno nije dobro viđena. U svakom slučaju, ako muškarac želi drugu ženu, može, ako mu prva dozvoli. Kada to učini bez dozvole, prva žena ima pravo na razvod i podjelu imovine.