Pješke od Kalawa do jezera Inle

Iz Bagana smo do pokrajine Shan otišli iznajmljenim kombijem. Odavde se iz Kalawa pješice ide do jezera Inle. Kalaw je bivša britanska stanica, vidi se to prema mnogim građevinama u kolonijalnom stilu. Badnjak je, ali nema šarenih svjetlucavih ukrasa na koje smo navikli, u Burmi je ova noć kao i svaka druga, ulice su u potpunom mraku. Gruba nas vodi na posebno mjesto. Na nepali tea, tradicionalni nepalski čaj. Nakon podužeg objašnjavanja donesu nam običan burmanski lapae yea, s mlijekom, bez kardamona, klinčića, gingera i ostalih začina. Ali zato su topli uštipci sa šećerom odlični. Pred susjednom trgovinom cijela obitelj u mraku betonira pločnik. U povratku pratimo zvuk gitare koji dopire negdje iz mraka. Glazba nas dovede u mračnu birtiju u kojoj vrijeme na trenutak stane kad slabašno svijetlo osvijetli tri plavuše. Gitara se zaustavi, pjesma utihne, čaše zastanu u zraku, pogledi okamene. Sekundu, dvije, pa vrijeme opet krene, gitara, pjesma i viski opet poteku. U času se pojavi gazda s ponudom koja se ne može odbiti, koktelom, specijalitetom kuće, kakav nigdje na svijetu ne možete popiti. Brzo hvatamo ritam s lokalcima. Kad gitara svira svi pjevaju, kad gitara stane razgovara se šapatom. Kroacija, Modrić, Mandžukić, šapuće mi na uho susjed na šanku. Na kraju, kada gazdi platimo račun, cijela birtija plješće i viče thank you.

Ujutro, dok na doručku cijeđenim narančama bistrimo sinoćnju ponudu koja se nije mogla odbiti, razvije se diskusija o razlici između hodanja, trekinga i planinarenja. Gruba je stručnjak. Hodanje je pješačenje koje traje jedan dan, po uređenim stazama. Treking traje više dana, gore-dolje po stazama po kojima ne mogu druga sredstva. Planinarenje je uspinjanje kojemu je uobičajeno cilj neki vrh. Sunce najavljuje ugodan dan. Trodnevni treking po brdima, od sela do sela, najbolji je način upoznavanja ruralne Burme u kojoj živi 120 različitih plemena. Na našem putu po ovoj visoravni proći ćemo kroz sela plemena Palaung, Pa-O, Taung-Yo i Danu, Svako pleme ima svoj jezik i često seljani ne razumiju ni burmanski, a kamoli engleski, ali zato je tu Čo, naš lokalni vodič.

Prtljagu šaljemo kamionetom za Inle, a na put krećemo s manjim ruksacima s neophodnim za tri dana. Spavati ćemo kod seljaka. Jesti ćemo što nam skuha Čoov bratić. Čo i njegov bratić kuhar nemaju zajedno četrdeset godina. Lica su namazali thanakom. Bratić ima crvene zube od betela. Hodaju držeći se za ruke. U Burmi je normalno da muškarci hodaju držeći za ruke ili zagrljeni, dok heterogenim parovima to nije dozvoljeno. Pokazalo se da je bratić odličan kuhar, ali Emini je Čo slađi, kaže da bi ga rado povela u Dansku da joj kuha.

Putem se kotrljaju prekrasni pitomi krajolici. Izmjenjuju se crnogorične šume s borovima kao na Mediteranu, terase s plantažama naranče i kardamona, proplanci obrasli čajem i kavom. Po selima palafiti. Kao u Baganu i ovdje su kuće od bambusa, samo su krovovi od valovitog lima. Prva su sela Palaung, plemena uzgajivača čaja. Pred kućama se suši čaj.

U jednom selu je svadba. Glasna glazba trešti iz zvučnika-trube na stupu pred kućom. Čo nas vodi do mladenaca. Djeca od 16 godina. Mlada se zove Sanda, Mjesec, kao legendarna burmanska kraljica. Odjenuta je u narodnu nošnju plemena Palaung, crveni longy i plavu bluzu. Na glavi ima omotan turban od šarenih niti koje se straga spuštaju skoro do poda. Oko pasa srebrni pojas. Ako je iz bogate obitelji pojas je širi, ako je iz siromašne, pojas je od aluminija. Muškarci tradicionalno nose široke crne hlače i crnu jaknu, ali naš mladoženja nosi malo moderniju varijantu, crnu kožnu jaknu ukrašenu zakovicama, a umjesto bijele kape, frizuru na pramenove. Za razliku od većine Azije, u Burmi brakovi nisu unaprijed ugovoreni. Mladi se žene iz ljubavi. Za razliku od većine Azije, žene su u Burmi ravnopravne s muškarcima po pitanju braka, razvoda i nasljedstva. U budizmu nema vjerskih brakova, to su zemaljska posla i budistički svećenici nikad na prisustvuju vjenčanju. To je ugovor između dvoje. Najčešće se ugovor potpisuje pred nekim časnim sucem, na primjer pred poglavarom sela, ali ugovor vrijedi i ako mladenci samo objave da će “jesti i živjeti zajedno”. Obitelj nema zajedničko prezime, prezime u Burmi ne postoji. Koristi se samo ime, a po tradiciji, ime se ovisno o tijeku života može mijenjati, bez obaveze da se promjena negdje registrira. Razvodi su rijetki, ali ako supružnici nakon nekog vremena shvate da ne mogu živjeti zajedno, burmanski zakon im omogućava razvod na prilično jednostavan i originalan način. Ako su oko toga suglasni, zajednički objave raskid ugovora poglavaru sela ili glavama obje obitelji. Ako pak nisu suglasni, onaj koji želi razvod mora otići iz zajednice, žena dobiva razvod godinu dana nakon odlaska, a muškarac nakon tri godine. U svim slučajevima imovina se dijeli po pola. Zakon u Burmi dozvoljava poligamiju. No, iako je zakonom dozvoljena, danas je dosta rijetka i društveno nije dobro viđena. U svakom slučaju, ako muškarac želi drugu ženu, može, ako mu prva dozvoli. Kada to učini bez dozvole, prva žena ima pravo na razvod i podjelu imovine.

Vjenčanja nisu samo subotom kao kod nas, dan se pomno bira prema horoskopu. Pred kućom su se skupili susjedi i rodbina, prikupljaju se darovi za mladence. Netko iz obitelji vodi knjigovodstvo, u bilježnicu uredno zapisuje tko je što poklonio. Stariji ulaze u kuću, a mlađi i djeca slave u dvorištu uz treštanje glazbe. Prihvaćaju nas kao svoje. Cipele ostavljamo vani, u kuću se uvijek ulazi bos. Kuća ima samo jednu prostoriju. Prostirke i deke za spavanje složene su u kut. Na jednom zidu posteri Bude i oltar ukrašen cvijećem, na drugom uokvirena fotografija generala Aung Sana, oca nacije i oca Aung San Suu Kyi. Sjedi se na podu. Pije se čaj, jedu nudlsi, naranče i salata od kikirikija s kukuruzom. Jede se iz zajedničkog tanjurića, zajedničkom žličicom. Umjesto salveta, na podu je rola toaletnog papira. Priča se tiho, gotovo šapatom. Materijalni minimalizam kompenzira mir koji zrače šaptači. Osjeća se ravnoteža. Pri odlasku ostavljamo novčani dar za mladence. Knjigovođa zbunjeno vrti stranice bilježnice, ne zna na koji konto da nas pribilježi.

Nakon sela s mladencima, pitomi vidici se nastave kotrljati. I sela su pitoma. Bik sam hoda cestom, šareni praščić za ogradu privezan je ružičastim konopom, vodeni bivol liže netom okoćeno tele, crna krmača nasred ceste hrani svoje praščiće, djevojka duge crne kose pere u lavoru, mladići režu bambuse u trake za tkanje, dečki se na bivolima vraćaju iz polja.

Zaustavljamo se kod obitelji koja u polju vadi đumbir. Čo i bratić biraju korijen za večerašnju juhu i čaj. U polju kilogram đumbira vrijedi pola dolara, u Kalawu jedan, u Yangonu je već tri, a u našim marketima najmanje pet. Na putu do kupca, tko ga god dotakne uzme svoj dolar, najmanje dobije seljak koji se oko njega najviše namučio. Sva su polja obrađena, svi rade, muškarci i žene podjednako teške poslove. U polju su cijeli dan, vraćaju se u suton u kolonama, stari na vozovima s grbavim volovima, mladići na bivolima, djevojke pješice s motikom na ramenu, žene s košarama na glavi. Ali ni tada danu još nije kraj, po povratku, dokad god se vidi, nastave raditi na imanju. Kao naši djedovi nekad.

Novi domaćin nas dočekuje u dvorištu. Nakon čaja dobrodošlice vodi nas do spavaonice. Nema prozorskih krila, zrak struji ispod zavjesa ispletenih od bambusa. Prostorija je paravanom podijeljena u dva dijela. Mi smo u prvom, opet na podu ispod oltara, poredani kao sardine. Iza paravana spava domaćica s unucima. Odrasli muškarci, kada su turisti u kući, spavaju u sjeniku iznad štale. Burmanska verzija agroturizma. Domaćin ne zna engleski, Čo prevodi. Smatra se bogatim. Ima dva bivola i dva grbava goveda. Ima i dvije kuće, u jednoj stanuju, a u drugoj je štala i sjenik. Kuhinja je u posebnoj kolibi uz kuću, da se spavaonica ne zadimi. Štala je za bivole, a goveda su vani, ispod nadstrešnice. Po noći ih pokrije debelim platnom zbog zime. Platno na leđima ima rupu iz koje izviruje grba. Ima tri odrasla sina i tri kćeri. Jako je sretan što su svi ostali u selu, poženili se i poudavale se u istom plemenu. U susjedovom dvorištu cijela je obitelj aktivna, muškarac štapom tuče maslac, dječak uvodi stoku u štagalj, žena rasprostire sjemenke po prostirki, starica vrti ručni mlinac, mladić s mačetom usitnjava sjeno, iz sjenike se čuje glasna cika i smijeh djece koja se igraju.

Večer nije prehladna pa večeramo vani uz svijeće i vatru. Čo i bratić su opet spremili fantastično bogatu večeru i zagrljeni ponosno poziraju uz hranu koju su poslužili. Kasnije nam se oko vatre pridruže domaćini i nekoliko nasmijanih susjeda. Iz spavaonice se čuju unuci koji prije spavanja ponavljaju englesku abecedu. Nema struje, nema televizije, nema Interneta. I u okolnim dvorištima gore vatre oko kojih se sjedi i priča. Opustim se uz melodiju nerazumljivog jezika i odjednom odnekud počnu izvirati odgovori na neka neodgovorena pitanja. Dva dana cjelodnevnog hodanja pomaže za uspostavit kontakt sam sa sobom. Sve što sam vidio, čuo, osjetio, omirisao, okusio i dodirnuo oslobodilo je osjećaje iz racionalnog uma u ostatak tijela. U ovim brdima, među ovim vedrim i nasmijanim ljudima, gdje zapadne vrijednosti ne igraju, oslobođeni nepotrebnog procesuiranja beskorisnih podataka, osvijeste se odgovori koji su u nama zarobljeni pravilima svijeta koji nas okružuje. Pobjeda vlastitih odgovora nad tuđim interpretacijama stvarnosti osjeća se cijelim tijelom. Kao da se u tijelu uspostavila ravnoteža.

Sutradan je selo osvanulo obavijeno maglom. Mističnost obrisa u magli pojačalo je sinoćnje osjećaje i hodanje pretvorilo u budno sanjanje. Ne mogu se poistovjetiti s ovim ljudima, ali iz ove perspektive pitam se trebamo li biti sretni da smo se rodili gdje smo se rodili i da imamo ono što imamo? … Zrake sunca koje se kroz maglu probijaju iz krošanja vraćaju boje nebu i okolnim poljima…. Nevjerojatan je kontrast materijalnog siromaštva i istinske vjere i dobrote ovih ljudi…. Prolazimo nepregledna polja bijelih zvončića sezama, kojeg je Burma najveći proizvođač na svijetu…. Nisu se oni pomirili sa sudbinom, u negativnom smislu, više imam osjećaj da uživaju u životu koji im je neka viša sila odredila, bez prigovora, najbolje i najpoštenije što mogu, s vjerom u još bolju reinkarnaciju…. Što smo bliže jezeru, više je voća. Avokado, papaja i nangka, voćka s ogromnim plodom, koje može narasti skoro metar i težiti više od trideset kilograma…. Među ovim vedrim ljudima, u jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta, spoznaš koliko je materijalno bogatstvo daleko od onoga što čovjeka čini sretnim…. Od žarkog sunca zaštitu povremeno potražimo u sjeni maestralnih krošnji svetog stabla banian. U daljini se nazire Inle.

I am a part of all that I have met;
Yet all experience is an arch wherethrough
Gleams that untravelled world, whose margin fades
For ever and for ever when I move.
– “Ulysses”, Alfred Lord Tennyson