Hramovi Bagana

MYANMAR- Putopis 9/16

Da je Bagan najpoznatija arheološka i turistička destinacija u Mianmaru vidjelo se već iz aviona. Uz istočnu obalu burmanske žile kucavice, rijeke Ayeyarwady, u krugu od sedam-osam kilometara, između stabala strši nebrojeno šiljatih vrhova budističkih svetih građevina. U doba najveće moći Kraljevine Pagan, u 13. stoljeću, prije invazije Mongola i Kublaj Kana, ovdje je živjelo 100.000 ljudi. U 200 godina, nekoliko je generacija ambicioznih vladara ovdje izgradilo više od 12.000 hramova, stupa i samostana. Danas je oko Bagana samo nekoliko manjih sela u kojima seljaci sada žive od turizma, a od 12.000 građevina, u ovom trusnom području potrese je preživjelo oko 2000.

Pogledati Bagan u jednom danu je moguće, nerijetki su turisti koji iz Tajlanda ili Kambodže dolete tu na jednodnevni izlet. Međutim, za doživjeti veličanstvenost Bagana potrebno je nekoliko dana, ne zato što treba pogledati svih 2000 hramova, i tako su vam, nakon prvih pet, svi isti, već je to pitanje ravnoteže. U Mianmaru stalno imate osjećaj da ljudi žive u nekoj posebnoj unutrašnjoj ravnoteži, ako već ne možemo postići tu ravnotežu, ovo je pravo mjesto da bar pokušamo slijediti njihov uravnoteženi ritam.

Za razgledavanje postoje dva prava načina, prvi je biciklima po putovima koje su se kao paukova mreža ispleli oko hramova, a drugi je da unajmite kočiju koja će vas voziti od hrama do hrama. Promjer od oko sedam kilometara ne izgleda puno, ali ipak je to 50 kvadratnih kilometara, a sunce nemilosrdno prži i usred zime. Bez obzira na sve, varijanta s konjskom zapregom učini nam se previše penzionerska, osim toga, tu je Morana i njezin san o vožnji biciklom među hramovima Bagana. Doduše, ne zna voziti bicikl, ali san je san i pomoći ćemo joj da ga ostvari.

Da ne bi nasumce lutali među hramovima i na kraju preskočili one najzanimljivije, unajmimo lokalnog vodiča. Vodič je neobično tamnoput za Burmanca, više liči na Indijca. Engleski mu je prilično razumljiv iako je specijalizirao talijanski. To smo cijenili tek sutradan, kada nam je došao vodič kojeg ni pola nismo razumjeli. Bicikli su novi, otraga imaju čak i pomoćni sic. Iz New Bagana, gdje smo smješteni, krenemo prometnom asfaltiranom cestom prema četiri kilometara udaljenom Old Baganu. Emini se na vjetru bijeli šal vijori kao Grace Kelly u kabrioletu. Morana grčevito stišće volan kao da drži neukrotivog bika za rogove, zuri u prednji kotač i moli boga da je ne prođe neki autobus. Anita nije sanjala bicikle pa nju vozi Gruba na pomoćnom sicu. Gruba je lukav, s izgovorom da mora voziti Anitu, unajmio je električni bicikl. I mi bi električni.

Kod Old Bagana skrećemo s asfalta u pijesak. Tu se odmah pokaže da romantična vožnja iz snova i nije tako romantična. Na izbrazdanim pješčanim stazama bicikl nerijetko ode svojim putem, pa često završimo off-road, u polje. Kod prvog hrama učimo prvu lekciju u razumijevanju Bagana. Pokušavano shvatiti razlike između pagode, stupe, phaye, pahto, zedi i ku. Pagode i stupe nisu burmanske riječi, ali se zbog turista najčešće koriste. Nakon lekcije stvorio sam si pojednostavljenu sliku koja mi pomaže u razumijevanju daljnjih priča. Sve građevine mogu se podijeliti u dvije osnovne grupe, u one koje imaju obilježje spomenika, odnosno nemaju unutarnjih prostorija i one koje imaju obilježje zgrade, odnosno u njih se može ući i meditirati. Ove prve su stupe, ovdje ih zovu zedi. Pahto su hramovi u koje se može ući. Oni stariji imaju jedan ulaz, a noviji četiri ulaza, na svakoj strani svijeta po jedan. Unutrašnjost je jednostavna, asketski uređena, jer Theravada budizam, koji se u ovdje prakticira, ne smatra Budu bogom, pa nema potrebe za hramovima kao posebnim mjestom štovanja, već samo za meditaciju. Unutrašnjost hramova treba svojom jednostavnošću podsjećati na špilje, koje su izvorno, u doba Bude, bila najčešća mjesta za meditaciju. Zato neki hramove zovu ‘ku’ što dolazi od riječi špilja. Pagoda ili burmanski Phaya se koristi u različitim kontekstima, ali najčešće označava svetište u kojem dominira stupa ili pahto. Posebne su svete i posjećene pagode čije stupe i pahto imaju komoru s relikvijama Bude.

Prvi hram je monumentalni Thatbyinnyu Phaya, najviši u Baganu. Hram ima sedam terasa s pogledom na cijelu dolinu. Pred njim nas dočeka skupina djece koja prodaju razglednice. Djeca koja trče za turistima i pokušavaju im nešto prodati rijetka su pojava u Mianmaru. Osim u Baganu. Ovdje turizam polako poprima ružne osobine ostatka svijeta. Traže 2000 kyata, 10 kuna, za komplet od deset razglednica. Ispočetka ne obraćamo pažnju na njih, ali djeca su simpatična. Nasmijana lica koja su posao pretvorila u zabavu. ‘Možete pregovarati sa mnom’ kaže jedna djevojčica Emini kroz smijeh. Pregovarati ćemo kada završimo posjet, odgovori joj Emina. Dogovor je dogovor, pratili su nas dok nismo završili posjet. Uskim stepenicama u debelom zidu hrama penjemo se na prvu terasu. ‘Atento a la testa’ govori mi dječačić koji me prati u stopu. Na kraju, svi kupimo razglednice, Emina po 1000, mi ostali po 2000, nama nisu obećali pregovaranje.

Nedaleko od Thatbyinnyu Paye nalazi se nezaobilazna Ananda Phaya, najljepša u Baganu. Kažu, ako nju ne vidiš, ne možeš reći da si bio u Baganu. Sama riječ Anand na sanskrtu znači “veoma lijepo”. Legenda kaže da je kralj Kyanzittha nakon završetka gradnje pogubio arhitekte, da ljepota Anada Paye ostane jedinstvena. Kompleks je okružen velikim zidom s četiri zasvođena ulaza. Svuda uokolo, na uglovima, na krovu, po terasama, pagodu čuvaju mitski Chinthe lavovi. Hram ima četiri ulaza koji vode u svečane prostorije u kojima, okrenuti na četiri strane svijeta, stoje kipovi zadnjih Buda. Kipovi su od tikovine, 10 metara visoki, obloženi zlatnim listićima, svaki pokazuje drugu mudru. Pred prostorijama bdiju po dvije Deva čuvarice budizma. Prostorije su međusobno, u krug, povezane visokim uskim zasvođenim hodnikom. Ovaj je hodnik namijenjen običnim vjernicima. Osim ovog postoje još dva koncentrična unutarnja hodnika. Srednji je za kraljevsku obitelj, a unutarnji za svećenike. Na zidovima je, da se izbjegne jeka, izgrađeno 1000 niša različitih veličina. Posebno smišljenim otvorima u debelim zidovima riješena je ventilacija i osvjetljenje. Dnevno svjetlo osvjetljava sva važna mjesta, tako na primjer, svjetlo iz osam izvora prolazi kroz tri sloja hrama da bi osvijetlilo lica Buda. Freske na zidovima su izblijedjele, ali su zato posebno očuvane stotine glaziranih keramičkih pločica koje po zidovima i terasama prikazuju Jataku, prethodne živote Buda. Izvan hrama velika su zvona. Prema tradiciji, drvenim maljem tri puta jako udaramo o zvono, poziv svima da se pridruže našoj sreći. ‘Thadu, thadu, thadu’, ‘To je dobro’, tri puta potvrđuje naš vodič.

Izvan Ananda Paye najveća je koncentracija prodavača suvenira u Baganu. Prilazi mi mladi Burmanac i za 200 dolara mi nudi safir veličine graška. Produžim ne pogledavši dragulj. Već nakon nekoliko koraka cijena je 150 dolara. Pogledam plavi kamen kojeg drži na dlanu. Naviknut na sumnjičave poglede, mladić izvede uobičajeni performans. Stavi safir na pod, uzme obližnji, očito za to pripremljeni kamen i svom snagom njime udari po prekrasnom svijetloplavom dragulju. Zatim ga rubom košulje ponosno obriše od kamene prašine i s osmjehom od uha do uha pokaže kako nema nikakvog oštećenja ili ogrebotine. Mianmar je poznat po svojim rudnicima dragog kamenja, burmanski rubini i safiri su brend među draguljima. Znao sam to i pripremio sam se prije dolaska ovamo. Burmanski safir dobre čistoće, prozirnosti i reza, veličine 5 milimetara ili 4 karata, koštao bi 2.000 dolara. Dok isti takav umjetni, sintetički, ovisno o vrsti brušenja košta 5 do 8 dolara. Razlika između prirodnog i umjetnog je u tome što je umjetni savršen. Savršeno čist, savršeno proziran, jednako tvrd, jednako lijep. Valjda se jedino kod dragulja savršenstvo plaća 100 puta manje. Ako je safir koji mi mladi Burmanac prodaje prirodan, onda ga prodaje 10 puta jeftinije, ako je pak umjetni, onda ga prodaje 20 puta skuplje. Dileme nema. Puno je naivnih turista koji nasjednu na performans i odu doma sa savršenim safirom, umjetnim.