Dolazak

“… The strange part of it all was that every one laughed — laughed, so it seemed, at the sky above them because it was blue, at the sun because it was sinking, and at each other because they had nothing better to do. Then a brown baby came by in its mother’s arms and laughed, wherefore I much desired to shake hands with it, and grinned to that effect. The mother held out the tiny soft pud and laughed, and the baby laughed, and we all laughed together, because that seemed to be the custom of the country.”

Rudyard Kipling – From Sea to Sea,1898.,
‘How a Man may go to the Shwedagon Pagoda and see it not’

Nakon više od pola stoljeća vladavine vojne hunte, Burma se opet otvorila ostatku svijeta. Letim za Yangon i razmišljam može li pola stoljeća izolacije, diktature i siromaštva jednom narodu skinuti osmjeh s lica. Osmjeh kojeg je Kipling prije sto godina opisao kao burmanski narodni  običaj. Odgovor se nameće, naročito kad se zna kakvu je represiju Burma prolazila i prije diktature. Najprije od britanske Indije, takvu da su sklopili savez s Japancima da ih se riješe, a kada su shvatili da su Japanci još gori, iz očaja su opet sklopili savez s Britancima da se riješe Japanaca. Početkom prošlog stoljeća bili su najbogatiji u jugoistočnoj Aziji, a sada su najsiromašniji. Ispaćen narod, a ipak u svim turističkim vodičima Burmu i dalje reklamiraju kao zemlju osmjeha. S nestrpljenjem očekujem susret s narodom koji nakon jednog stoljeća patnji još živi s osmjehom na licu.

U Burmu nije jednostavno doći. Kopnene i morske granice zatvorene su za turiste. Može se jedino preko međunarodnog aerodroma u Yangonu. Mijenjam tri aviona, preko Dohe i Bangkoka. Svi veliki tranzitni aerodromi su isti. Prodaju se isti satovi, iste torbe, isti nakit, isti whiskey, iste čokolade, … A trebali bi biti zanimljivi. To su ogledala svijeta, svi svjetski narodi na jednom mjestu. Različite boje kože, različiti jezici, različiti običaji, šarenilo odijevanja i nošnji, … Trebali bi biti zanimljivi, ali nisu. Šarenilo i različitost zasjenjeni su istim izrazom lica. Umor i otuđenost. Svatko želi sjesti što dalje od drugih, nakon što mu na prethodnom letu lijeva susjeda zaspi na ramenu i kosom škaklja uho, a desni susjed od sto kila prolije sos od rajčice po novim trapericama. Svatko želi zauzeti što udobniju stolicu, po mogućnosti dvije ili tri, da se ispruži nakon sati skvrčenih u avionskoj stolici. Svatko želi ostati sam sa svojom knjigom, mislima i predrasudama.

U Yangonu se trebam naći s ostatkom ekipe. Anita, Emina i Morana. I našim vodičem Grubom, naravno. Dok sam studirao, u klubu istarskih studenata osnovali smo peteročlani rok sastav kojeg smo nazvali Trio Kvartet. Bezgranično veseo i zabavan, ali potpuno raštiman, svatko je svirao za sebe. Bilo je to davno i ne znam iz kojih je zabačenih moždanih vijuga u ovom trenutku to iskočilo, ali s radošću sam se prisjetio tog doba i tome u čast odlučio našu peteročlanu grupu konspirativno nazvati Trio Kvartet.

Slijećemo. Iz aviona cijeli svijet izgleda isto, ništa ne da naslutiti što me očekuje na zemlji. Prelijećemo obrađena polja, male kućice predgrađa, golf teren s 18 rupa, na livadi ekipa igra nogomet. Na pročelju aerodromske zgrade veliki natpis: “Dobrodošli u Myanmar”. Burma je danas Mianmar. Prije dvadeset godina hunta je promijenila ime zemlje da zatre i zadnje tragove koji podsjećaju na britansko prisustvo. Politička odluka koju su neke zemlje prihvatile, a neke nisu. Britanci na primjer. I Rangon su preimenovali u Yangon, ali tu promjenu nisu prihvatili čak niti svi Burmanci.

Ekipa u longiju

Granične formalnosti teku neočekivano brzo i glatko. Prolazimo pored nasmiješenih lica. Tek sam stigao, a već osjećam da tako treba biti i ne mogu zamisliti drugačije. Takva je atmosfera. Žene imaju obraze namazane thanakom. Sve. Bez iznimke. Starije žene, mlade djevojke, čak i one u uniformama. Nekima je namazano i čelo, a nekima i nos. Svjetlo žućkasti puder dobije se trljanjem drva thanaka o mokri brusni kamen. Muškarci, kao i žene, nose longyi, suknju koja seže skoro do poda. Razlika je u načinu vezivanja. Muški longyi su sašiveni u cilindar koji se ispred veže u čvor, a žene longyi omotaju i vežu bočno.

Dok čekam prtljagu kroz stakleni zid pogledom potražim Grubu. I on je u longyiju. Maše s obje ruke i smiješi se od uha do uha. Pred par mjeseci bio sam na njegovoj prezentaciji prošlogodišnjeg putovanja. Pokazao nam je krasne fotografije, a komentari su bili ovog tipa: “Ovdje smo bili gladni…, ovdje smo se smrznuli…, ovdje nismo imali gdje spavati…, ovdje sam ostao bez gaća…”. Svi prisutni su na licu mjesta odustali od putovanja. Osim mene. Tijekom našeg putovanja, svaki si je dan zaradio novi nadimak, a ustalio se jedan: Antigajd. Ne zato što je bio loš vodič, naprotiv, zato što se uživio i uživao u putovanju više nego mi. Kao da je, da bi mogao putovati, on unajmio nas, a ne mi njega. Čekanje na prtljagu je malo potrajalo, ali su zato carinici bili brzi. Samo su, sa smiješkom naravno, svakom izgovorili “Wecome” i mahnuli da prođemo. Sve Internet preporuke što se u Mianmar smije, a što ne smije nositi, pale su s jednim smiješkom i zamahom ruke.

Kvartet se polako kompletira. Emina i ja stigli smo iz Bangkoka. Anita je već tu. Morana iz Trija dolazi sutra. Avantura može početi.