Ulan Bator

Ispostavilo se da nije trebalo žuriti. U grupi uvijek netko kasni. Kad smo se skupili krenuli smo pješice prema glavnome trgu. Prilazi trgu popločani su ornamentim pločicama. Pločica više nema, nego ima. Šahtovi nisu ništa bolji. Čuvaj se džeparoša, ponavlja Hangai, ali trg je pust, nema čak ni turista, a ni uličnih prodavača. U sredini, na konju, Damdin Sukhbaatar, osnivač partije i vođa partizana koji su 1921. godine oslobodili Mongoliju od Kineza. Po njemu se trg zove. Čudno da nisu promijenili naziv. Trg je izgrađen po uzoru na moskovski Crveni trg, a i sam grad je 1924., kada su ga proglasili glavnim gradom nazvan Ulaan Baatar, što u prijevodu znači Crveni heroj. Sada ga uglavnom svi zovu UB. Zanimljiva je njegova nomadska povijest. Osnovan je u 17. stoljeću kao pokretni šatorski samostan pored tadašnjeg glavnog grada Karakoruma. Prema potrebama nomada grad se stalno selio, ali kako je rastao selio se sve teže, pa se konačno, nakon dvadesete selidbe smjestio na današnje mjesto, 250 kilometara od mjesta gdje je nastao. Na čelu trga nova je staklena zgrada Parlamenta. U sredini, između staklenih krila zgrade, dominira Džingis-kan na visokom prijestolju, a lijevo i desno od njega, na konjima njegov sin Ogotaj i unuk Kublaj. Trgom dolaze mladenci s malom povorkom i fotografom. Subota je. Ovaj sretni trenutak treba ovjekovječiti pred Ocem nacije. Roditelji su obučeni u del, tradicionalnu mongolsku nomadsku odjeću. Del je isti za muškarce i žene, odrasle i djecu, za rad i za svečanost, zimi i ljeti, razlikuje se samo u bojama i materijalu. To je široka duga halja koja se zakopčava na ramenu. Rukavi su široki i dugi preko prstiju, oko pasa je nekoliko puta omotan pojas dug tri do pet metara. Muški radni del, kakav smo stalno susretali po Mongoliji, je sive ili smeđe boje, sa žutim ili narančastim pojasom. Ovi s mladencima nosili su svečane svilene delove, očevi tamno plavi i tamno zeleni sa zlatnim ukrasima, a majke svjetlo plavi i roza. Na bočnim stranama trga sačuvana je stara arhitektura koja bi trgu dala romantični izgled da nema visokoga staklenog nebodera u obliku jedra na južnoj strani. Čak se i ogromna staklena crna kocka Gradske uprave, smještena u drugom redu iza stare niske arhitekture, skladno uklopila u trg, za razliku od staklenog jedra u Dubai stilu.

Nakon šetnje trgom i priča o UB-u, odlazimo pješice do Nacionalnog muzeja po priče o Mongoliji, ali njih ćemo i tako čuti više puta tijekom putovanja. Večera je u restoranu za turiste. U holu fotografije slavnih osoba s vlasnikom. Konobari u narodnim nošnjama. Hrana zapadnjačka. Na kraju smo probali poznati mongolski slani čaj ili ‘sutei tsai’, što u prijevodu znači čaj s mlijekom. Mlada konobarica ga je pripremila pred nama. Ukratko, mlijeko od bilo koje životinje i voda u istom omjeru, velika žlica čaja kojeg je naribala iz nekog briketa i mala žlica soli. Miješa se kacjolom dok ne zakuha. To je osnova, ostalo su varijacije. Za varijacije cura je imala spremnu neku piljevinu, proso, maslac i ovčju mast, no nije bilo zainteresiranih. Poslužen je u plitkim zdjelicama. Dok je topao, čaj je sasvim u redu, kad se ohladi, malo manje. Mongolima je to svakodnevno piće, piju ga uz obroke i tijekom dana. Zanimljivo da je riječ čaj mongolizam u hrvatskom jeziku. Mongolizmi su ostali još od mongolskog osvajanja Evrope, a najviše ih se zadržalo u čakavštini i kajkavštini, odnosno u Istri i Zagorju jer ih turcizmi nisu zamijenili. Od svih istarskih, najbolji mi je ‘munjen’.

Nismo ni završili sa slanim čajem, a već žurimo u kazalište. Nadam se da će nas čaj držati budnima, neki izgledaju kao da će svaki čas zaspati. Kazalište je zanimljivo. Dugo bi trajalo da ga opišem, ali dovoljna će biti jedna riječ – mongolsko. I predstava se pokazala zanimljivom. Turistička, ali ne neukusno kičasta. Izvedena simpatično šeprtljasto, iz duše i s ponosom, ukratko – mongolski. Prvo su predstavili tradicionalnu mongolsku glazbu u kojoj je najimpresivnije bilo ‘hoomii’, grleno pjevanje, gdje pjevač posebnom tehnikom pjeva dva glasa istovremeno, sve uz pratnju ‘morin khur’, tradicionalnog kvadratnog gudala sa dvije strune. U drugom dijelu su bili šamanski plesovi u ‘strašnim’ maskama, a u trećem dvije cure kontorzioniste i ekvilibriste. Nisam shvatio kakve to ima veze s mongolskom tradicijom, ali cure su bile dobre. Sve je završilo dugim pljeskom, vrijedilo je.

Kako je za UB bilo predviđeno samo jedno noćenje, s Vinkom sam se dao u noćni život. Broj mladih na ulici se utrostručio. Osim onih koji se zabavljaju, stoje ili sjede, sada ima i onih koji teturaju. Noćni život sveo se na pivo. Vinko ne pije, ali Chinggis Khaana ne možeš izbjeći niti da hoćeš.

Ujutro Hangai objavljuje dnevni plan. Ukrcavanje u džipove i krećemo prema Karakarumu, 250 kilometara, na izlazu iz UB zastajemo kod Zaisan Memorijala, zatim u nacionalnom parku Hustai gledamo divlje konje i neko kamenje, pa prije Karakaruma obiđemo mini Gobi i jašemo deve. Kako to obično biva, pred džipovima gužva i napeta atmosfera, tko će s kim i tko će koji džip. Džipovi su Mitsubishi, u svakom po sedam mjesta plus vozač, poseban džip za prtljagu. Više nego dovoljno, pa se atmosfera brzo normalizira. Turističke agencije nude tri kategorije džipova. Toyota, Mitsubishi i ruski. Po udobnosti najbolje su Toyote, a najlošiji ruski. U Toyotama je klima i nema prašine, u Mitsubishiju je kilima i prašina, u ‘rusima’ ima prašine i nema klime. Po sigurnosti redoslijed je obrnut. Najsigurniji su ‘rusi’, pa Mitsubishi, zadnja je Toyota. Tamo gdje smo se uputili nema cesta, a kamo li gradova, pa sigurnost ovisi o tome koliko kvarova mogu vozači sami popraviti. Kod jednostavnih ‘rusa’ mogu popraviti sve, kod Mitsubishia osnovne kvarove, a kod Toyote mogu samo gumu promijeniti, ako se što slomi zovu kamion po njega. Dakle, mi smo zlatna sredina, imamo klimu, prašinu i osnovne popravke, u što smo se uvjerili tijekom puta. Svaki dan barem smo jedan džip popravljali i nekoliko puta zamijenili.

Zaisan memorijal je posvećen bivšoj braći Rusima. Na velikom muralu scene su ruske pomoći Mongoliji. Ali nije to meta turista koji ovdje dolaze, već pogled na cijeli UB s njegovog vidikovca. Teoretski. Zbog svakodnevnog smoga vidljivost je slaba, pa smo ger naselja po okolnim brdima mogli samo zamišljati. Ispod nas vide se znakovi nekih novih vremena. Za vrijeme ruskog ‘bratstva’ srušeni su gotovo svi budistički samostani, sada je točno u podnožju memorijala podignut zlatni kip Bude visok 26 metara.