JAHANJE I POSJET NOMADIMA

Hangai nam saopćava plan za ostatak dana. Slobodno do ručka možemo iskoristiti za šetnju ili kupanje u rijeci. Zatim, nakon ručka jahanje, pa do noći ganjamo neku divlju živinu po okolnim planinama. Na kraju idemo u kućni posjet porodici nomada. Za slobodno do ručka nema dileme, tuširanje, konačno nakon jučerašnjeg kuhanja na granici.

Popodnevno jahanje je ugodno iznenađenje. Prvi dan u Mongoliji, a već jašemo. Nakon ručka, od nekud su se stvorili neki konji. Deset konja poredano ‘na špagu’ pedesetak metra od kampa. Odšećemo do njih, gdje nas čeka voditelj konja. Poreda nas nasuprot konja, pa malo gleda nas, malo konje. Svoje konje dobro poznaje, ali kao da želi proniknuti i u naše karaktere, kako bi sljubio idealan par. Jer Mongol i konj jesu par. Djeca nauče jahati istovremeno kada i hodati, a njihova povezanost je vječna. Jedna mongolska narodna poslovica kaže: „Kad se Mongol rastavi od svoga konja, što bi drugo radio negoli umro“. Jednog po jednog, voditelj nas posjeda na konje po samo njemu poznatom kriteriju. Krenemo disciplinirano, u koloni s voditeljem na čelu. No, već nakon stotinjak metara kolona se najprije razvukla, a onda i rasula po zelenom beskraju. Voditelj ne pokazuje neku zabrinutost, očito ima povjerenja u svoje konje. Osjeća se sloboda koju osjeća svaki Mongol na konju, plovimo zelenom pučinom, bez cesta, bez ograda, bez igdje ičega. Pored mene plovi Matea. Ona je jedina iskusna jahačica. Došla je u Mongoliju iz ljubavi prema konjima. I doma ima konje, a miljenik joj je slijep. Zamišljam to obostrano beskrajno povjerene kada jaše svog slijepog konja. U daljini, usred ničega, pažnju mi privuče čudan stup, krenem pogledati. Ne mogu povjerovati svojim očima. Na stupu koš za košarku. Osvrnem se na sve strane, do horizonta nigdje ničega. Predstavljam si djecu okolnih nomada kako u neko dogovoreno doba dojašu sa svih strana, u jahačkim čizmama odigraju partiju košarke, uzjašu konje i vrate se u svoje gerove.

Ganjanje životinja po planini nije bilo ništa spektakularno. Spektakularna je bila vožnja autobusom po brdima bez cesta. Spektakularan je bio zalazak sunca s vrha planine

Na povratku zastajemo kod jedne nomadske obitelji. Kasnimo zbog zalaska, već se smračilo. Četveročlana obitelj dočekuje nas sa širokim osmjehom. Pod naletom bijele horde iz džipova, djeca bježe u mrak, a poneki od nas iskoriste to i za njima s upaljenim baterijskim lampama radoznalo se vrzmaju oko gera. Pored gera, na malom stupu, fotonaponski paneli za punjenje akumulatora. Ispod njega satelitska antena. Kao u nekom SF filmu, oprema dvadesetog stoljeća u načinu života iz trinaestog. Nedaleko od gera, na brzinu sklepana drvena baračica. Unutra, na maloj pećici krčka se nešto u velikom loncu. Pored pećice, u piramidu naslagane osušene kravlje balege za loženje. Ispred barake visoki stol za tranširanje mesa, ispod stola dvije plastične bačve za mlijeko. To je sve. Nema WC-a. Na pedeset metara od gera iskopaju rupu u koju čučneš, za sobom zatrpaš svoje ostatke, kada se rupa zapuni, iskopaju drugu. Domaćini nas pozivaju u svoj dom. Riječ ger u Mongoliji ima značenje doma. Promjera je oko šest metara. Podigne se za sat vremena, rastavi za pola sata, a za seljenje “omnia mea mecum porto”, sve stane u oveći džip ili na dvije deve. Ulaz je uvijek na jugu. Na ulazu se ne smije stajati. Nasuprot ulazu, na sjeveru, najsvečanije je mjesto u geru, tu je kredenca koja je ujedno i oltar. Na kredenci-oltaru obiteljske fotografije, a do njih kipić Bude i oltar modernog doba, mali crno-bijeli televizor. Druže se gledajući sapunice, objašnjava Hangai, dolaze susjedi iz desetak kilometara udaljenih gerova. Iznad svega visi portret Džingis kana. Pored oltara je počasno mjesto za goste. Lijevo, na istoku, je ženski dio gera. Tu žena sprema svoje osobne stvari i kuhinjske potrepštine. Po tradiciji, u slučaju svađe, muškarac ne smije dotaknuti ženu koja pobjegne u svoj dio gera, ali ona s tog mjesta smije gađati muškarca tvrdim kućanskim predmetima. Desno, na zapadu, je muški dio gera na kojem muškarac sprema svoje stvari, opremu za jahanje i alat. Do ulaza, na jugu, najmanje je častan dio gera namijenjen djeci. Kreveti za sjedenje i spavanje su lijevo i desno, u muškom i ženskom dijelu. Kretanje u geru je u smjeru kazaljke na satu, kako putuje sunčeva zraka koja ulazi kroz otvor na krovu

Kao kakva neodgojena horda vrzmamo se u svim smjerovima i sjedamo gdje tko stigne. Domaćica donosi dvadesetak plitkih zdjelica. Mongolski agroturizam, nomadi popravljaju kućni budžet ugošćujući turiste u svom domu. Nudi se airag, kobilje mlijeko koje fermentacijom stvori i malo alkohola. Alkohola ima manje nego u pivi, ali kako ga piju u velikim količinama, često se napiju. Poznato je da je i Tolstoj povremeno tražio utjehu u kumisu, ruskoj varijanti airaga. Okus je neobičan, kao mješavina zagorskog gemišta i kefira. Otpijem gutljaj, iz pristojnosti i radoznalosti. Za privikavanje želuca na airag potrebna je kura od jednog ili dva proljeva, nakon toga se može piti u neograničenim količinama. Osim airaga dijeli se i nešto što liči na kolačiće. Aaruul, sir koji se dobije dehidracijom kiselog mlijeka na vjetru i suncu. Mali komadići sira tijekom sušenja se oblikuju u razne oblike, začine solju ili drugim začinima, može čak i šećerom. Oprezno grickamo. Jako tvrdo, ukusno, ali za nomadski život najvažnije, trajanje je neograničeno. Hangai objašnjava da je aaruul zaslužan za čvrste i zdrave zube Mongola, a oni koji imaju manje čvrste zube mogu ga rastopiti u vodi. Na odlasku, osmjesima i naklonima se pozdravljamo i obostrano se zahvaljujemo. Djeci dijelimo bombone i čokoladice, za koje su nas upozorili da ih ne smijemo djeci dijeliti, jer je nomadima aaruul jedini zubar. Sebično se oglušujemo o tu zabranu uživajući u dječjoj radosti, neka karakter budu oni koji dolaze iza nas.

Prva noć u ger kapmu. Sjedimo na mjesečini na ulaznim vratima gera i pijuckamo džin, dezinfekcijsko sredstvo kojeg smo svi morali ponijeti. Vinko ne pije, ali ovo je ipak bio izuzetan dan. Gledamo baterijske svjetiljke kako gmižu po kampu u smjeru toaleta. Pored nas prođu Sanda i Marija svaka sa svojom četkicom i pastom za zube u ruci. Ima li kod vas životinja, pita Marija. Zabrinuto se dižemo i slijedi detaljan baterijski pregled gera na paukove, guštere, zmije, miševe i ostalu gamad. Nema ničega osim malih crnih buba koje su nas pratile do kraja puta. Nismo zapamtili mongolsko ime, od milja smo ih nazvali ‘la cucaracha’.