GUN-GALUUT

U Ulan Bator stižemo rano ujutro. Svi smo na prozorima. Nakon jučerašnjeg dana provedenog u čekanju, svi iščekujemo što nam današnji dan donosi. Sunce je nisko na horizontu, iznad grada lebdi sumaglica tipična za velike gradove. U predgrađu su termoelektrane i industrijska postrojenja s visokim dimnjacima. Oko njih tisuće gerova, svaki sa svojom malom okućnicom okruženom visokom drvenom ogradom. Izgleda da ovdje ne mare previše za ekologiju i zagađenost. Na kolodvoru nas dočekuje Hangai, djevojka koja će nas pratiti sve do Gobija. Za razliku od ostatka Mongolije govori engleski, savršeni, školski američki.

Ulan Bator nije danas u planu. Malim autobusom žurimo iz grada da ne upadnemo u jutarnju gužvu. Cilj je nacionalni park Gun Galuut stotinjak kilometara istočno od Ulan Batora gdje ćemo prenoćiti u kampu. Za sobom ostavljamo beskonačne gerove predgrađa Ulan Batora. Nemamo vremena čuditi se kako u dvadeset i prvom stoljeću većina stanovništva glavnog grada živi u šatorima, jer se pred nama otvara ono što će nas pratiti cijelim putem. Mongolska prostranstva. Ulazimo u krajolik bez stabala, bez kuća, bez ograda, bez ijednog metra obrađene zemlje, tu i tamo koji dalekovod i red telegrafskih stupova. Samo trava. Na sjeveru, granica su gole planine , a na jugu plavo nebo. Putem se izmjenjuju neizmjerna krda stoke. Ovce, koze, konji, jakovi. Deva ovdje nema, one su na jugu, u pustinji, gdje druga stoka ne uspijeva preživjeti. Zelena beskrajna stepa praznik je za oči. U autobusu vlada uzbuđenje, postajemo svjesni da smo stigli u Mongoliju.

Khadag
Khadag je šal kojim Mongoli iskazuku poštovanje. Koristi se u svim velikim obiteljskim svečanostima, vjenčanjima, sprovodima, rođenjima, dolascima i odlascima gostiju. Dobiti khadag na poklon je velika čast. Kada se daruje neki poklon ili novac, oni se pri darivanju polože na khadag. Slike dragih preminulih osoba su uvijek položene na khadag, nikad direktno na policu. Koristi se u pet boja. Najčešći je plave boje, simbol neba i Mongolije. Bijeli khadag koji predstavlja mlijeko, srce i dušu koristi se samo u posebnim prilikama, kod darivanja visokih dužnosnika, predsjednika i premijera. Žuti predstavlja znanje i religiju i može se darivati samo budističkim učiteljima. Crveni koji predstavlja vatru te zeleni koji predstavlja zemlju koriste se samo u vjerskim obredima.

Već nakon pola sata vožnje nailazimo na naš prvi ”ovoo”. kasnije smo ih na putu po Mongoliji vidjeli na stotine. Ovoo je kup kamenja u koji je zabijen štap s kojeg se vijori ”khadag”, plavi svilen šal koji simbolizira otvoreno mongolsko nebo. Najčešće je to čvor nebrojenih khadaga, od novih svjetlucavih, do starih izbljedljelih, čiji krajevi u svim nijansama plave boje trepere na vjetru. Ovoo je šamanski oltar Tengeru, bogu neba, najvećem mongolskom bogu. Mongoli se klanjaju Tengeru u raznim prilikama, ali oltari pokraj puta namijenjeni su putnicima. Običaj je da se putnik zaustavi, tri puta učini krug oko njega u smjeru kazaljke na satu, pokupi kamen s puta i dodaje ga na ovoo. Tako ovoo sa svakim putnikom raste i na nekim prometnim mjestima doseže visinu i širinu od nekoliko metara. Uobičajeno je ponuditi neki dar, pa između kamenja ima bombona, sitnih novčanica, limenki od pića, rogova uginulih životinja, a dobro je na ovoo proliti malo votke ili mlijeka. Vidjeli smo čak i sličice Bude, što svjedoči o mongolskom suživotu budizma i šamanizma. Ovaj obred osigurati će putniku sreću na putovanju. Kako se nismo zaustavljali kod svakog, neki od naših vozača bi u prolazu zatrubili. Danima smo se osvrtali i gledali kome u toj pustoši trube, dok nismo shvatili da se javljaju ‘ovoo-u’ za sretan put.
Hipnotizirani beskrajnim zelenilom, vozeći se prema jutarnjem suncu, nismo ni primijetili kako se približavamo ogromnom otvorenom rudniku. Rupa u zemlji površine nekoliko kilometara, okružena brdima zemlje izgurane od kolonije Caterpillara, koji u tom bezdanu izgledaju kao žuti mravi. Rudnik bakra. Hangai nam objašnjava kako je preko osamdeset postao mongolskog izvoza, ruda. U Mongoliji stotine kompanija iz cijelog svijeta vade ugljen, bakar, zlato, uranijum i molibden. Najdraži su im Rusi i Južnokorejanci, a mrze Kineze. Oslobodili su ih se još 1921., ali mržnja zbog stalnih ratova i sukoba traje još iz antičkoga doba. Nakon što su ga proglasili velikim kanom, Džingis-kan 1206. donosi Veliku Yaasu, jedinstveni zakon koji se primjenjivao u cijelom carstvu. Iako se za ubojstvo primjenjivala smrtna kazna, jedan članak Yaase kaže da u slučaju ubojstva Kineza, počinitelj može otkupiti svoju slobodu, ukoliko plati otkupninu u vrijednosti jednog magarca. Sada ih Kinezi opet osvajaju kupovanjem rudnika i ostalih bogatstva. Kao da sam sličnu priču već negdje vidio.

Već nakon pola sata vožnje nailazimo na naš prvi ”ovoo”. kasnije smo ih na putu po Mongoliji vidjeli na stotine. Ovoo je kup kamenja u koji je zabijen štap s kojeg se vijori ”khadag”, plavi svilen šal koji simbolizira otvoreno mongolsko nebo. Najčešće je to čvor nebrojenih khadaga, od novih svjetlucavih, do starih izbljedljelih, čiji krajevi u svim nijansama plave boje trepere na vjetru. Ovoo je šamanski oltar Tengeru, bogu neba, najvećem mongolskom bogu. Mongoli se klanjaju Tengeru u raznim prilikama, ali oltari pokraj puta namijenjeni su putnicima. Običaj je da se putnik zaustavi, tri puta učini krug oko njega u smjeru kazaljke na satu, pokupi kamen s puta i dodaje ga na ovoo. Tako ovoo sa svakim putnikom raste i na nekim prometnim mjestima doseže visinu i širinu od nekoliko metara. Uobičajeno je ponuditi neki dar, pa između kamenja ima bombona, sitnih novčanica, limenki od pića, rogova uginulih životinja, a dobro je na ovoo proliti malo votke ili mlijeka. Vidjeli smo čak i sličice Bude, što svjedoči o mongolskom suživotu budizma i šamanizma. Ovaj obred osigurati će putniku sreću na putovanju. Kako se nismo zaustavljali kod svakog, neki od naših vozača bi u prolazu zatrubili. Danima smo se osvrtali i gledali kome u toj pustoši trube, dok nismo shvatili da se javljaju ‘ovoo-u’ za sretan put.
Hipnotizirani beskrajnim zelenilom, vozeći se prema jutarnjem suncu, nismo ni primijetili kako se približavamo ogromnom otvorenom rudniku. Rupa u zemlji površine nekoliko kilometara, okružena brdima zemlje izgurane od kolonije Caterpillara, koji u tom bezdanu izgledaju kao žuti mravi. Rudnik bakra. Hangai nam objašnjava kako je preko osamdeset postao mongolskog izvoza, ruda. U Mongoliji stotine kompanija iz cijelog svijeta vade ugljen, bakar, zlato, uranijum i molibden. Najdraži su im Rusi i Južnokorejanci, a mrze Kineze. Oslobodili su ih se još 1921., ali mržnja zbog stalnih ratova i sukoba traje još iz antičkoga doba. Nakon što su ga proglasili velikim kanom, Džingis-kan 1206. donosi Veliku Yaasu, jedinstveni zakon koji se primjenjivao u cijelom carstvu. Iako se za ubojstvo primjenjivala smrtna kazna, jedan članak Yaase kaže da u slučaju ubojstva Kineza, počinitelj može otkupiti svoju slobodu, ukoliko plati otkupninu u vrijednosti jednog magarca. Sada ih Kinezi opet osvajaju kupovanjem rudnika i ostalih bogatstva. Kao da sam sličnu priču već negdje vidio.

Khadag
Khadag je šal kojim Mongoli iskazuku poštovanje. Koristi se u svim velikim obiteljskim svečanostima, vjenčanjima, sprovodima, rođenjima, dolascima i odlascima gostiju. Dobiti khadag na poklon je velika čast. Kada se daruje neki poklon ili novac, oni se pri darivanju polože na khadag. Slike dragih preminulih osoba su uvijek položene na khadag, nikad direktno na policu. Koristi se u pet boja. Najčešći je plave boje, simbol neba i Mongolije. Bijeli khadag koji predstavlja mlijeko, srce i dušu koristi se samo u posebnim prilikama, kod darivanja visokih dužnosnika, predsjednika i premijera. Žuti predstavlja znanje i religiju i može se darivati samo budističkim učiteljima. Crveni koji predstavlja vatru te zeleni koji predstavlja zemlju koriste se samo u vjerskim obredima.

Nakon četiri sata vožnje ugledamo naš prvi ger kamp. U dolini, dvadesetak srebrenih gerova ljeska na obali rijeke koja vijuga kroz dolinu. Ger je tradicionalni mongolski okrugli šator, sličan sibirskim yurtama. U Mongoliji, osim u Ulan Batoru i nekim rudarskim gradovima, nema hotela. Cijeli turizam u srednjoj i južnoj Mongoliji odvija se u ger kampovima. Osim u ger kampu, može se prespavati i u privatnom smještaju, snalažljivi nomadi pored svoga gera podignu još jedan kojeg iznajmljuju, a osim spavanja turistu tako prodaju i svoje mliječne proizvode i meso. Noćenje s doručkom u privatnom ger smještaju košta od dva do četiri dolara. Ideja s ger kampovima umjesto hotela je odlična, čestitam onom koji je to propisao. Kamp s tradicionalnim nomadskim šatorima se odlično uklapa u mongolske ravnice, nije ‘šaka u oko’ kao neki naši turistički hoteli na Jadranu. Jeftin je, može se seliti, van sezone se sklopi i spremi, a kamp se prema potrebi jednostavno širi dodavanjem novih šatora.

U našem kampu je dvadesetak gerova i jedna zidana zgrada. Svaki ger je jedna soba, a zidana zgrada sve ostalo. U njoj je recepcija, kuhinja s restoranom, WC, tuševi, televizor i mali dućančić sa suvenirima. Najčešće je i zidana zgrada u obliku velikog gera, no ovdje je to je obična katnica. Nakon podjele ključeva svi su se znatiželjno razbježali pogledati kakve su nam ‘sobe’ u gerovima. Ulaz su drvena vrata visoka oko metar i po. Iako su nas domaćini upozorili, nema nikog tko nije bar jednom udario glavom. Promjer šatora je oko pet metara. Na podu tapison na betonskoj podlozi . Uz stjenke, na suprotnim stranama, dva stara kreveta s čistom posteljinom, na čelu mali stolić. U sredini pećica na drva. Nema prozora, svjetlo dolazi iz rupe na vrhu koja je predviđena za dimnu cijev pećice. Ako pada kiša rupa se zatvara izvana navlačenjem platna nategnutog kamenom. Nema vodovoda ni električne energije, na stoliću dvije svijeće i dvije boce vode. Nema ormara, pored ulaza je vješalica. Minimalizam, nema ničeg suvišnog, ali ne fali ništa.