Gobi, plamene stijene Bayanzag

Plamene stijene Bayanzag, najpoznatije svjetsko nalazište dinosaurovih jaja, naš je novi cilj. No, do njega valja prevaliti novih 200 kilometara ničega. Prema jugu pustinja je sve manje zelena. Šarene oble kamenčiće zamijenili su oštri i sivi. Buseni trave sve su rjeđi. Nomadski gerovi gotovo su nestali. Stada ovaca i koza zamijenila su krda deva.

Šoferi se zaustave kod jednog ovooa za uobičajeni putni ritual Tengeru, bogu neba. Pored ovooa mala djevojčica prodaje suvenire, a malo podalje šeće starac tražeći nešto na tlu. U blizini nema automobila, motora, konja ni deve, nema ničeg što bi ukazivalo kako su starac i djevojčica došli ovdje usred ničega. Na horizontu, sasvim mala bijela točkica jednog gera treperi u vrućem zraku. Valjda je to njihov dom. Djevojčica sjedi na plastičnom tuljku, bijelim ručnikom štiteći glavu i ramena od žarećeg sunca. Na kartonskoj kutiji ukrašenoj šarenim papirom uredno posložene mjedene figurice, kožni ukrasi, kristali i šareno kamenje. Za jednu kunu kupim šareni kamenčić kakvih uokolo ima na stotine. Djevojčica mi pokloni osmijeh. Sjetim se naših djevojčica koje turistima prodaju školjkice koje su pokupile na plaži. Čučnem da je fotografiram. Djevojčica se uozbilji, skine ručnik s ramena i rukom popravi frizuru. U međuvremenu su šoferi i ostali obavili ritual oko ovooa. Požurim se tri kruga u smjeru kazaljke na satu i bacim kupljeni kamenčić na ovoo. Nadam se da će Tenger cijeniti moj dar i sačuvati naš džip od pregrijavanja vode. Nastavljamo put prema jugu.

Opet imam osjećaj da sunce nepomično stoji u zenitu. Temperatura u džipu je 35 stupnjeva. Srećom imamo klimu, jer termometar pokazuje da je vani 46. Prolazimo pored krda deva. Neke su stisnute u grupe kako bi jedna drugoj pravile hlad, druge bezbrižno odmaraju ležeći na tlu. Neke putuju u koloni kao u kakvom konvoju. Zaustavimo se fotografirati i malo protegnuti noge. Azijska deva ima dvije grbe, za razliku od afričke koja je jednogrba ili južnoameričkih lama, alpaka i vikunja koje su bez grbe. U grbama, suprotno vjerovanju, ne skladište vodu već mast. Iznimno su izdržljive, podnose temperature od -30 do +40, danima mogu biti bez vode, a dnevno lako prevale 50 kilometra noseći veliki teret. Slično kao divlji Przewalski konj, u Gobiju živi zadnjih nekoliko stotina divljih dvogrbih deva. Divlje jednogrbe afričke nestale su još prije 2000 godina. Na drugoj strani, u daljini, ugledam dva motociklista kako stoje pored svog motora. Šareno su obučeni, znači turisti. Ne mašu, znači ne trebaju pomoć. Možda i oni fotografiraju deve. Ili odmaraju bubrege od vožnje neravnom pustinjom. U svakom slučaju učini mi se prilično avanturistički na jednom motoru prelaziti pustinju. Pogotovo gdje je cesta relativan pojam. Nađu li se u nevolji, automobilisti u prolazu mogli bi ih kilometrima zaobilaziti.

Nakon nekoliko sati stižemo u ger kamp ”Gobi Tour”. Nedaleko su Plamene stijene, ali prije obilaska čeka nas ručak u kampu. Šoferi se zaustavljaju pred gipsanim tiranosaurusom koji pridržava plavu kapiju na kojoj piše ”Welcome”. Nema ograde oko kampa, samo kapija, jasan znak do kuda smiju vozila da ne zapraše gerove u kampu. Od kapije idemo pješice popločenom stazom do šezdesetak metara udaljenog restorana. Sunce je i dalje na istom mjestu. Pakleno je vruće. Ništa bolje nije ni u restoranu, ima klimu, ali ne radi. Srećom, hladnjak je pun hladne vode. I hladnog piva. Prospekte kampa također smo odmah razgrabili, odlični su, od sjajnog tvrdog papira, idealni kao lepeze. Pored restorana je sanitarni čvor s tuševima i toaletima. Najčišći kojeg smo vidjeli za boravka u Mongoliji, potpuno neočekivano, obzirom da smo usred pustinje i stotine kilometara uokolo nema vode. Kako izađeš iz njega, odnekud se stvori djevojka koja provjerava kakvo si stanje za sobom ostavio. Do svakog gera vodi popločena staza, pored staze u zemlju zabijene LED sunčane svjetiljke. U stražnjem dijelu kampa, zgrada u obliku kornjače trebala je biti restoran. Ispod kornjačine glave je ulaz, a između nogu staklene stijene. Kornjača je zatvorena jer je u njoj neizdrživo vruće. Bolje, baš je ružna, apsurdno izgleda u ovom inače skladno uređenom kampu.

Vrijeme je za obilazak Plamenih stijena. Sunce je nemilosrdno uvijek na istom mjestu. Nažalost ne možemo sačekati da se sunce malo spusti, tumači Hangai, čeka nas još stotinjak kilometara vožnje do pješčanih dina gdje ćemo prenoćiti. Pokazuje kako da se zaštitimo od žarkog sunca. Preko bluze s dugim rukavima oblači debelu trenirku. Na glavi ima kapu šiltericu, ali preko kape navlači kapuljaču trenirke. Na rukama ima vunene rukavice iz kojih vire samo vršci prstiju. Iz ranaca izvlačimo toplu odjeću. Ako štiti od zime, valjda štiti i od vrućine. Među putnicima +50 kruži krema s faktorom +50, oni mlađi misle da su neuništivi. Svatko dobije svoju bocu vode.

Plamene stijene je proslavio Roy Chapman Andrews, američki paleontolog, direktor Američkog prirodoslovnog muzeja, ali prije svega istraživač i avanturist, lovac na dinosaure. Iako ni Lucas, ni Spielberg nisu to nikad službeno priznali, opće je poznato da je po njemu nastao lik Indiana Jones. Andrews je 1922. ovdje započeo s iskopima u kojima je otkriveno veliko nalazište kostura dinosaura, ali i prvo gnijezdo s dinosaurovim jajima. Otkriven je i kostur sisavca koji je po njemu dobio ime, andrewsarchus. Od tada mnogo je prosijanog pijeska odnešeno vjetrom. U Bayanzagu nije ostala niti jedna kost, niti jedno jaje. Odneseni su da krase muzeje diljem svijeta. Ali čarobnost ovog mjesta nisu mogli odnijeti.

S horizonta, iz plavog neba, teče beskrajno ravna pustinja isprane zelene boje, koja se niz stijene strmoglavljuje u slap svih crvenih nijansi. U dnu slapa, crvena paleta ponovo se miješa s ispranom zelenom bojom beskrajno ravne pustinje koja dalje teče u plavo nebo na horizontu. Na litici apsolutna tišina. Pamučni oblačići priušte nam kratke predahe od žarećeg sunca. Za mnom ostaju samo tragovi na crvenom pijesku. Jedan obilazak nije dovoljan. Vraćam se po svojim tragovima da još malo zadržim osjećaje. Misli naviru oslobođene čarolijom prostora. Misli na djecu, na starog oca koji je sam, na posao koji sam napustio, na ljubav koju treba osloboditi, na stvari koje sam činio i one koje bih htio činiti. I ostale je prostor začarao. Sjede po liticama, u tišini, sami, zagledani u svoju prošlost i budućnost. Crvene stijene upijaju osjećaje koji se šire zrakom, jačajući tako svoju moć koju će sutradan osloboditi nad novim putnicima. Da li zbog beskraja ili zbog sjena i boja kojima se igraju sunce i oblaci, osjećam se kao u prostoru bez vremena, u kojemu istovremeno vidiš život kakav je i kakav bi volio da bude. Trenutak kad staneš i razmisliš.

U kamp kod pješčanih dina došli smo kasno, po mrkloj noći. Sutra se dižemo prije svitanja, trebalo bi nešto odspavati, ali događaji današnjeg dana ne daju.

Roy Chapman Andrews – “Indiana Jones”