Gobi, pješčane dine Khongor Els

Ujutro iz kampa krećemo po mraku, jednako mrkom kao kad smo sinoć došli. Čini mi se da su me probudili netom što sam zaspao. Plan je u osvit zore popeti se na pješčane dine i s vrha promatrati izlazak sunca. Nezaboravan prizor, kažu, ali nebo je oblačno. Svejedno žurimo, možda se razvedri. Ne razumijem jedino pojam ”popeti se na dinu”. U čemu je tu problem?

U osvit dolazimo u podnožje dina. Izlazim iz džipa i u polumraku osvita odjednom shvatim ozbiljnost pojma ”popeti se na dinu”. Predamnom je pješčani zid visok 300 metara, dugačak 100 kilometara lijevo i 100 kilometara desno. Nepremostiva prepreka za bilo koje prijevozno sredstvo, previše strma čak i za deve. Zbunjeni, uzdignutih glava s nevjericom promatramo vrh koji je negdje visoko na nebu. Iza vrha dina upravo zalazi mjesec. Pridružuje nam se Hangai. Obučena je u svileni žuti del i khantaaz, crvenu, zlatom izvezenu jaknu, na glavi ima loovuz, tradicionalnu mongolsku svečanu kapu, a na nogama bijele čarape s izvezenim mongolskim simbolima, bez cipela. Ovo su dine zbog kojih sam došla u Gobi, govori nam, zaslužuju najveće poštovanje i zato će se na njih popeti u svečanoj nošnji. Hangai krene prema dijelu koji mi se učini najstrmijim. Ohrabreni odlučnošću Hangai, mi jurišno krenemo prema dijelu koji izgleda kao utabana staza. Šoferi se smješkaju, već znaju kako će priča završiti, vidjeli su to već sto puta. Na samom početku netko raširi priču o Allghoi Khorkhoi, u svijetu poznatijem kao ”mongolian death worm”, debelom crvu dugačkom jedan metar. Crv može ubiti čovjeka štrcanjem otrova s udaljenosti od dva metra, a kad staneš na njega, ubija električnim nabojem. Živi duboko u pijesku, a na površinu izlazi nakon kiše, kad je pijesak vlažan. Kažu da je ubio dosta nomada i još više stoke, ali ga još nitko nije vidio.

Zabavljeni legendama o Allghoi Khorkhoi popeli smo se nekih stotinu metara. Ne svi, neki su odustali već ranije, što zbog crva, što zbog napora. Utabana staza ovdje završava, dalje je rahli pijesak i još veća strmina. Vrh dine ne čini se nimalo bliže nego iz podnožja. Većina odlučuje odustati. Nekolicina nas odlučuje nastaviti. Napuštam grupicu. Pustinja je samoća, u njoj misli lutaju same, pa idem svojim putem, za svojim mislima. Krenem pravo prema zamišljenom cilju na vrhu. Noge tonu u pijesak do pola listova, na većim strminama skoro do koljena. Imam osjećaj da propadanjem stojim na mjestu, da uopće ne napredujem. Skinem cipele da lakše izvlačim noge, ali bos propadam još dublje. Nakon beskonačno dugog vremena dostignem ono što sam smatrao vrhom. Ali nije, to je tek pregib iza kojeg se krije pravi vrh koji mi se opet učini beskonačno visoko. Potpuno iscrpljen i razočaran sjednem i usidrim noge u pijesak da ne odsanjkam na stražnjici nazad. Kroz glavu mi proleti pomisao da odustanem, kad pored sebe ugledam mali zeleni listić. Iz pijeska, jedva dva centimetra visoka travka u obliku djeteline sa četiri lista. Prva pomisao mi je istrgnuti je, ponijeti je sa sobom, sačuvati je među listovima neke knjige da me podsjeti na ove trenutke, ili pokloniti je nekom tko mi je važan, da mu donese sreću. Ali ne, nije fer, koliko hrabrosti, snage i želje za životom je potrebno za izniknuti iz suhoga pijeska, koliko neostvarenih snova za kapljicom vode, koliko odbačenih pomisli za odustajanjem. Uslikam malu travčicu za uspomenu, zaželim joj sreću i ohrabren ipak nastavim prema vrhu.

Ne znam kako izgleda obećani nezaboravni izlazak sunca, ali prizor s vrha je nezaboravan bez obzira na sunce ili oblake. S jedne strane, odakle sam se popeo, uz dine vijuga rijeka koju vjerno prati zelena oaza. Zamijetim sasvim male točkice naših džipova koji čekaju najhrabrije. S druge strane vjetar upravo premješta tisuće dina. Okrenem se prema pješčanoj strani i zatvorim oči. Prepustim se pustinji čija me sitna i vruća zrnca bockaju po licu i golim nogama, zavlače pod košulju, ulaze u nos i uši. Rezervnu košulju iz ruksaka omotam oko nosa kako sam u filmovima vidio da to čine beduini. Sunce koje je već odavno izašlo proviri kroz oblake. Srećom nosim naočale, kad otvorim oči mogu se suočiti s ljepotom suncem obasjanih dina. Nedaleko primijetim dvije pješčane bube kako krivudaju po pijesku. Opet se iznenadim životu u ovoj pustoši. Privučene nekom nevidljivom silom bube zig-zagaju jedna prema drugoj. Kada se sretnu nema okolišanja, nema zavođenja ni predigre, u tren se spoje. Ovakva prilika za začećem novog života se ne propušta.

Osim mene, do vrha su se popeli Zoran i Matea. Ponosni se fotografiramo u svim kombinacijama. Za uspomenu, plastičnu bočicu napunim pijeskom s vrha. Nekoliko dina dalje primijetim siluetu Hangai u svojoj žutoj nošnji, raširenih ruku nepomično stoji na krijesti. Glasno je dozovem. Ne čuje, vjetar glas odnese niz dinu u oazu. Iako bih ovdje mogao ostati satima, odlučimo vratiti se. Vozači su sigurno već nestrpljivi, nisu očekivali da će netko do vrha.

Povratak je lagan, dolje si za tri minute. Možeš trčati, kliziti na stražnjici ili kotrljati se. Ja odlučim raspjevati dine. Kada je Marko Polo, na svom putu kroz Gobi prema dvoru Kublaj kana, prvi puta čuo čudan zvuk koji proizvode dine, pripisao je to zlim duhovima i zapisao: ”Zrak je ispunjen zvukovima svih instrumenata, ratnih bubnjeva i zveketom oružja.” Za razliku od Marka Pola, stanovnici Sahare zvukove pripisuju Bogu koji govori kroz pijesak. Ne postoji jedinstveno znanstveno tumačenje kako nastaju zvukovi, a utvrđeno je da na svijetu postoji samo tridesetak lokacija na kojima dine pjevaju. Ovo je jedna od njih. Zvuk nastaje kotrljanjem lavine pijeska niz dinu. Potrajalo je neko vrijeme dok je nisam nagovorio da propjeva. Pokušao sam skakanjem, guranjem pijeska nizbrdo rukama i nogama. Ništa, možda malo mrmljanja, ali nikakvo pjevanje. Na kraju sam, na jednom strmom dijelu, brzim trčanjem dijagonalno uspio pokrenuti veliku površinu pijeska. Lavina je počela najprije mrmljati, a potom se mrmljanje pretvorilo u melodično brbljanje. Zamišljam kako to izgleda kada jaki vjetar prevaljuje pijesak preko krijesta stotina dina. Pjevanje se čuje desetak kilometara daleko. Zadovoljan uspjehom otkotrljam se dolje.

Put nastavljamo kroz zelene oaze u podnožju. Potpuno se razvedrilo, sunce je na svom uobičajenom mjestu, u zenitu. Dine su promijenile boju, sada su zlatne.

O pjevajućim dinama
Kako na dinama nisam imao kameru, evo dva zapisa s YouTuba. Prvi sa dina iz Gobija, a drugi iz Maroka.

Za one malo manje romantične, evo i jedno znanstveno tumačenje:
http://www-f1.ijs.si/~rudi/sola/SingingDunes.pdf